O financijskoj pismenosti

Na današnji članak u Poslovnom dnevniku (http://www.poslovni.hr/trzista/najsigurnije-su-europske-banke-u-drzavnom-vlasnistvu-279178), uputio me je dobar poznanik i moj osobni i drag prijatelj, javljajući mi sažetak tog članka u poruci preko društvenih mreža. Naime, moj je prijatelj je ponovio zaključak novinara Poslovnog dnevnika, kako su razvojne banke, dakle one u državnom vlasništvu, sigurnije i stabilnije od komercijalnih.

Budući da je moj prijatelj više zagovornik državnog intervencionizma, dok sam ja više zagovornik tržišnih sloboda, odmah sam razumio da bi to bio argument u prilog tezama mojeg prijatelja. Mislim da sam ipak uspio razuvjeriti prijatelja sintagmom “kruške i jabuke” i obrazloženjem kojeg sam dao. Ovdje želim naglasiti važnost obrazovanja, osobito u financijama, ne samo kako bi se moglo debatirati na ovakve teme, nego jer je to od životne važnosti za pojedince i obitelji. Nastavi čitati

Objavljeno u Banka, S&P 500 | 1 Komentar

Uloga države nije vođenje gospodarstva, nego sređivanje državne uprave

Ove će se misli kod zastupnika kejnezijanske misli smatrati pomalo heretičnima. Ipak, preporučujem odličan članak našeg ponajboljeg ekonomista Velimira Šonje: „Fiskalne iluzije“ (http://www.banka.hr/komentari-i-analize/fiskalne-iluzije).

Čitateljima ovog bloga poznato je da se zalažem za smanjenje uloge države u gospodarstvu i da ga smatram preduvjetom daljnjeg razvoja i preobrazbe Hrvatske.

Naime, Hrvatska se nominalno opredijelila za tržišno gospodarstvo, što znači prelazak iz komandnog i planskog sustava upravljanja gospodarstvom (dakle, iz jednog birokratskog mjesta koje bolje zna od drugih ili nekoliko njih) u sustav slobodne inicijative. Zasad se to ne vidi u smanjenju udjela države u ukupnom BDP-u.

Ako se tu slažemo, dalje je pitanje načina i konzistencije provođenja takvog načela.

Općenito, utjecaj države u privatne inicijative smanjuje se smanjenjem poreznog opterećenja, vođenja, upravljanja i imanja vlasničkih udjela u trgovačkim društvima i veličine, utjecaja i broja činovnika birokracije.

Kako se to ne događa, a uporno se o tome priča već podosta godina i izbornih ciklusa, ne može se reći da je problem u političkoj eliti koja to ne želi promijeniti, nego u suverenu koji uporno bira „pogrešan broj“.

Stoga, mi, kao kolektivni hrvatski suveren, trebamo zamijeniti partitokratske članove političke elite onima demokratskim. Onima koji će prije odgovarati nama-suverenu-biračima, a kasnije svojim partijskim šefovima.

Ne vjerujem i ne podržavam revoluciju, nego evoluciju. To će biti mirna i najjeftinija lustracija, pa ću tako potpisati zahtjev za organizaciju referenduma kojim bi se zatražilo izmjena izbornih pravila (preferencijalno glasanje, dopisno glasanje…), a kojeg organizira udruga „U ime obitelji“ od 21.9. do 5.10.2014.

Ujedno smatram da medijski djelatnici trebaju kontinuirano pritiskati predsjednike najvećih dviju hrvatskih političkih stranaka sa zahtjevima za reformom državne i lokalne uprave, smanjenjem poreza i promjenom načina upravljanja hrvatskim gospodarstvom s prelaskom na stvarno tržišno i slobodno gospodarstvo. To uključuje mnoge druge reforme, a o tome drugi put.

Objavljeno u Hrvatska, komentar na društvene događaje, Porez | Ostavi komentar

Milton Friedman ne bi lajkao Davora Butkovića

Jučerašnji komentar g. Butkovića „Zašto je dobro da nema referenduma o zabrani ćirilice u Vukovaru?“[1], koji sebe smatra liberalom, ne bi, prema skromnom mišljenju autora ovog upisa (hrvatski: posta), da je danas živ, dobio lajk[2] od Miltona Friedmana.

Usput budi rečeno, novinar Indexa Ilko Ćimić, prekrstio je g. Friedmana, nobelovca iz ekonomije, zastupatelja ideje o slobodnom tržištu, u nečastivog prije par mjeseci.

Opće je poznato, da se ideje o slobodnom tržištu i njenim prednostima, u Hrvatskoj se smatraju lošim u općoj javnosti, što je posljedica stavova koje su nam dežurni stavotvoritelji utvorili u glave, da se čovjek pita, ispričavam se na predstojećom sarkazmu, nosimo li u njima CPU koji nam pomaže da razlučujemo dobro i zlo, istinu i laž, pravdu i nepravdu ili nam samo služe da nam kiša ne pada u vrat. Legendarnim Ćirinim glagolom rečeno, utvara nam se da je slobodno tržište samo zlo.

No, kakve to veze ima s naslovom ovog upisa, opravdano je upitati se.

Friedman u svojoj knjizi „Capitalism and Freedom“ odmah u uvodu razlaže i kritizira čuven Kennedyev slogan „Ne pitajte se što država može učiniti za vas, pitajte se što vi možete učiniti za državu!“ Namjerno sam preveo riječ „country“ s „država“, jer više odgovara argumentaciji koja se kasnije razlaže. Tako tvrdi da je to paternalistički slogan jer implicira državu kao patrona, građanina ili državljanina kao štićenika, što je pogled suprotan idealima o slobodnim ljudima u slobodnom društvu, za što bi se samodeklarirani liberal, kao što je stavotvoritelj g. Butković, sigurno založio. Prema Friedmanu, „slobodan čovjek je onaj koji ponosan na zajedničko naslijeđe te odan običajnim tradicijama, no smatra kako je vlada sredstvo, instrument, nikako odobravatelj prava i darova, niti gospodar ili bog kojeg treba slijepo obožavati i slušati.“ Umjesto Kennedyovog pitanja, slobodan državljanin u slobodnom društvu će se radije upitati „što ja i moji sunarodnjaci možemo učiniti kroz vladu“ kako bi nam pomogle ostvariti naše individualne odgovornosti, ostvariti određene ciljeve i svrhe te na kraju, da bi zaštitili našu slobodu. Drugo pitanje je „kao možemo spriječiti vladu da ne postane Frankestein koja će uništiti samu slobodu jer smo je zaposlili da ju upravo čuva?“

Ako se dakle složimo s Friedmanom, a osobito to vrijedi za ovo drugo pitanje koje bi trebalo postaviti, a ne onakvo kakvo je Kennedy postavio, onda još jednom pročitajmo što je napisao u zaključku svojeg jučerašnjeg komentara g. Butković:

„Nasuprot referendumima, koji, dakle, pretvaraju momentalno političko raspoloženje u dugoročno važeće, često ekstremističke političke odluke, zemljama s nedovoljno razvijenom demokracijom neusporedivo su prikladniji konvencionalni modeli političkog odlučivanja, jer nizom proceduralnih postupaka sprječavaju nametanje ekstremističkih rješenja. Utoliko Hrvatski sabor – štogod mi mislili o saborskim zastupnicima – predstavlja neusporedivo promišljeniji model donošenja političkih odluka od bilo kakve referendumske demokracije, koja se pokušava legitimirati izravnom voljom naroda. Zbog svega ovoga, valja se nadati da će odluka Ustavnog suda o neustavnosti protućiriličnog referenduma možda označiti početak demontaže referendumskog pokreta, koji je prije dvije godine zahvatio ovu zemlju.“

Ispada, po riječima g. Butkovića, koji se smatra liberalom, da narodni zastupnici, izabrani voljom naroda, bolje mogu ustavotvoriti ili zakonotvoriti, od samog vrhovnog ustavotvorca, zakonotvorca i suverena – naroda. Osim što je ovo logički nonsens, jer ispada da je posredno bolje od neposrednog, ovo je za onog tko se smatra liberalom, prava hula.

Po skromnom mišljenju autora ovog upisa, g. Friedman to je, a g. Butković to nije. Govorim o tome što je i tko je liberal.

Po dodatnom skromnom mišljenju autora ovog upisa, zaključak g. Butkovića iz njegova jučerašnjeg komentara je blizu tome da ga se fridmanovski ocijeni frankeštajnskim.

—————————————————————————————————–

[1] Odmah da se ogradim, ne samo da poštujem posljednju odluku Ustavnog suda, nego se s njom i slažem. Smatram da su autori predmetne referendumske inicijative pogriješili, no shvatljiv je njihov način razmišljanja. Trenutna Vlada konstantno pokazuje jakobinske osobine i uvijek pod okriljem noći ili u gluho doba oko 15. srpnja donosi svjetonazorske i dalekosežne odluke po kulturu društva, što im nije prvi put.

[2] Riječ lajk je originalnog hrvatskog podrijetla, čak i prije karpatskih visoravni, da ju ne treba posebno obrazlagati.

Izvor članka: http://www.jutarnji.hr/davor-butkovic-zasto-je-dobro-da-nema-referenduma-/1213417/

Objavljeno u Hrvatska, komentar na društvene događaje | Ostavi komentar

Čestitam Dan državnosti!

Svim čitateljima ovog bloga želim sretan Dan državnosti!

Zastava RH

Uz čestitku, želim istaknuti da smatram potrebnim da se Hrvati trebaju ujediniti oko nekoliko stvari u sljedećem razdoblju, kako bi Hrvatska nakon 25-35 godina, negdje oko 2050. izgledala kao moderna i slobodna država.

To su:

  • jačanje demokracije u vidu izmjene izbornog sustava: preferencijalno glasanje, glasanje putem e-tokena (glasanje izvan fizičkog glasačkog mjesta) i smanjenje broja narodnih zastupnika na najviše 101 (op. neparan broj je bitan radi uspostave parlamentarne većine)
  • fleksibilno radno zakonodavstvo koje će omogućiti lakše zapošljavanje i lakše otpuštanje radnika
  • reforme mirovinskog i zdravstvenog sustava na način da se dopusti veći utjecaj privatnog sektora, što će donijeti veću kvalitetu usluga i zadržavanje najboljih liječnika i ostalih stručnjaka u Hrvatskoj

Između ostalog, smatram velikim grijehom što su političke elite ispraznile sadržaj najvažnijeg nacionalnog blagdana, mijenjanjem datuma, multipliciranjem praznika i nedavanjem nikakve ikonografije oko toga. Tu bez pardona krivim osobito sve vlade od 2000. do danas.

Prije točno godinu dana sam napisao da kako se slavi, tako se i živi.

Ovakvo trulo obilježavanje nacionalnog blagdana posljedica je mnogo toga, no to nije isprika. To je izgovor za nemušte i nesposobne kvazi-lidere, osobe koje nemaju nadu u sebi, pa je ne mogu ni prenijeti drugima.

Objavljeno u Hrvatska | 1 Komentar

ZA i PROTIV

Izjasnit ću se javno:

 

a) u slučaju prikupljanja potpisa za izmjenu izbornog zakona za Hrvatski sabor, osobno sam na ovim stranicama, kao i na nekim konferencijama te privatno zastupao da treba prijeći na preferencijalni sustav glasanja, dakle, principa kojeg imamo u glasanju za Europski parlament; ujedno se zalažem za nabavu e-tokena koji će se podijeliti svim biračima, pa će provođenje izbora i referenduma biti češće i s većim odzivom birača (op. nabava jednog tokena košta otprilike 10 dolara na e-Bayu, pa ako je to cijena za oko 1 800 000 birača, nije teško izračunati da bi nas uvođenje koštalo oko 100 milijuna kuna jednokratno)

Ovo je lako obrazložiti. Povećava se stupanj direktne demokracije, a smanjuje se utjecaj partitokracije (gdje partijski šef odlučuje tko će biti nardoni zastupnik umjesto naroda). Ovo je toliko očito da ne vidim ni jednu komparativnu prednost neuvođenju takvog sustava. Tko će se protiviti, bit će u velikoj manjini, a upitno će s druge strane biti i njegovo/ njezino javno zalaganje za opće dobro i jačanje demokracije. U oči mi upadaju veliki borci za demokraciju kao npr. provladina udruga GONG ili neki medijski vlasnici/ komentatori (Matija Babić, Index koji ne može suzbiti antagonizam, da ne kažemo težu riječ, prema toj inicijativi samo zato što dolazi od Udruge “U ime obitelji”).

Ako se stablo po plodovima poznaje, taman da dobro dolazilo i od najgoreg neprijatelja, treba ga podržati.

Najesen ćemo vidjeti što su točno detalji i kako glasi referendumsko pitanje, ali načelno, ovo je ideja koju ću podržati svim srcem. Vjerujem da će se i neke “Pahulje” pridružiti, jer je ovo legalana i jeftin način da se za narodne zastupnike biraju ljudi koji reprezentiraju vrijednosti hrvatskih birača, a ne šefova partija.

Tako će narodni zastupnici biti više u vezi sa svojim stvarnim izbornim tijelom. Imam veliko povjerenje u narodni gen, bez obzira na sva javna ponižavanja kako je narod glup ili neuk koje se kontinuirano reproducira iz političkih i javnih elita.

b) u slučaju da sindikati prikupe dovoljan broj potpisa za referendum koji bi zabranio tzv. outsorcing u javnom sketoru, glasat ću protiv.

Radi se o potpunom promašaju koncepta. Umjesto da se ide na zaštitu radnog mjesta, treba ići na zaštitu osobe. Pojam fleksigurnost obradio je kolega bloger (http://katkapital.com/2014/03/07/fleksigurnost/), pa se neću ponavljati.

Ujedno, zalažem se za uvođenje tržišnih principa u javnoj upravi koja će donijeti bolje i veće plaće, o čemu sam pisao ovdje (http://serdarusic.com/2014/04/hrvatska-moze-bolje-hrvatska-moze-modernije-bolja-modernija-i-bolje-placena-javna-uprava/). Ne možemo biti zemlja koja u npr. zdravstvu za tzv. nezdravstveno osoblje troši dvostruko više bolničkog novca od europskog prosjeka i ima udio od čak 30% svih zaposlenih. Mi bismo taj proračunski novac ovim reformama mogli upotrijebiti kao društvo ne za očuvanje radnih mjesta postojećih zaposlenih (opet upućujem na svoj prethodni post!), nego za stvaranje novih.

Manji porezi, više zapošljavanja. To je recept.

Sigurno je da će biti gubitnika u ovoj tranziciji koja još uvijek nije završila, no nemojmo se baviti zaštitom postojećih radnih mjesta koja su prebukirana, nego otvaranjem novih koja će nadmašiti postojeća.

Tko se brine o intresima armije nezposlenih? U tom smislu, treba reći da Vlada nije dobro izvela način prezentiranja ove reforme jer ispada da postoji privatan interes savjetnika Vlade, a dodatno i važnije, javnost nije upoznata s detaljima i procjenama što nosi ova reforma u multiplikativnom efektu: kako će se upotrijebiti novac ušteđen od reformi (a Jutarnji list spominje godišnje 250 milijuna kuna te najavljuje da se Vlada nećka oko odustajanja reformi: http://www.jutarnji.hr/vlada-ce-odustati-od-outsourcinga-/1198576/).

Treba dobro obrazložiti ovu reformu. Ona je korisna za društvo. Inače ćemo imati efekt koji je poznat u teoriji javnog izbora: da su koristi, koje su koncentirane na manji broj ljudi, nadglasale štete, koje se disperziraju na nezainteresiranu većinu koja dijeli takav trošak.

Tu se onda igra na kartu sentimentalnosti i empatije.

U protivnom, u dugom roku doći će do sukoba proračunske i neproračunske Hrvatske, do sukoba starije i mlade generacije (grijeh nečinjenja u potrebnoj mirovinskoj reformi) itd. Još jedna nepotrebna podjela.

Današnji korisnici javnih usluga, za dobro svoje djece i svojih unuka, trebaju razmišljati kako njihovo današnje ustezanje donosi dobro budućim generacijama.

Nisam utopist i idealist i zato smatram da obrazovani ljudi ne trebaju s prijezirom gledati na manje obrazovane ljude kao na niža i manje vrijedna bića, što je čest slučaj s našom elitom, nego blago i strpljivo objašnjavati o čemu se tu radi. Dakle, angažirajmo se i budimo strpljivi, a nemojmo vikom i podozrivošću napadati i osuđivati one drukčijeg mišljenja, kojima sigurno nije lako gledati kako im se ugrožava egzistencija.

Objavljeno u Hrvatska, komentar na društvene događaje | Ostavi komentar

Korelacija zaduženosti, zaposlenosti i plaća

140603145057-jobs-recovery-chart-620xa[1]

Financijska kriza iz 2007., a ne 2008. kako mnogi krivo govore, možda je sasvim gotova. Iako ima autora koji najavljuju potpuni pad na trećinu vrijednosti u skorijoj budućnosti, od čega se je teško braniti po statističkom zakonu o povratku na srednju vrijednost (www.generationaldynamics.com), treba odati priznanje Amerikancima da su uspjeli vratiti zaposlenost na pretkrizno vrijeme.

U Hrvatskoj je teško. Ovaj post nema za namjeru kritizirati niti nuditi grandiozna rješenja.

Samo kao poticaj razmišljanju koje nas može dovesti do povećanja kritične mase ljudi koja razmišlja, dva pitanja:

1) Znate li koliki je javni dug Republike Hrvatske?

2) Znate li kolika je Vaša bruto plaća?

Uskoro više.

Objavljeno u Nekategoriziran | Ostavi komentar

„Savjesti čiste, ne budimo za populiste!“

 

NAJAVA DOGAĐAJA: KulFest, 16.5.2014. u 19 sati, Esplanade, Smaragdna dvorana: Ekonomska sloboda: zašto je tržišno gospodarstvo najbolje rješenje?“

 

Možda ste imali prilike čuti promidžbeni slogan jedne parlamentarne hrvatske stranke za predstojeće europske izbore. Iskoristio sam ga pretvorivši ga u naslov ovog posta, želeći najaviti panel drugog dana festivala progresivne kulture – KulFesta (http://www.vigilare.org/hr/vijest/kulfest-festival-progresivne-kulture) koji se zove „Ekonomska sloboda: zašto je tržišno gospodarstvo najbolje rješenje?“.

Na tom panelu, u ovaj petak 16. Svibnja u 19 sati, u zagrebačkom hotelu „Esplanade“ u Smaragdnoj dvorani, imat ću prilike reći javno ono što pišem na ovom blogu već više od tri godine.

Ključni govornik će biti dr.sc. Robin Harris, engleski književnik i novinar, po vokaciji konzervativac, a poznatiji kao višegodišnji savjetnik engleske premijerke Margaret Thatcher. Gospodin Harris osvjedočeni je prijatelj Hrvatske i bez pretjerivanja se može reći da voli Hrvatsku. Imao sam priliku osobno komunicirati s g. Harrisom te slušati ga o tome kako je dobro i lijepo živjeti u zemlji u kojoj se nastoji da svi njeni stanovnici ne budu sputani, nego slobodni. Zemlja u kojoj se politika što manje nastoji vidljivo nametati kao najbolji znalac i upravitelj, osobito gospodarskim dobrima od kojih mnogi imaju velike i vidljive koristi.

Uz g. Harrisa, na temu potrebe da Hrvatska završi put iz socijalističkog samoupravljanja i iznimno velikog miješanja državnog aparata u gospodarstvu, reći će i mr.sc. Velimir Šonje, jedan od najboljih hrvatskih ekonomista današnjice. Osim što izvrsno piše i vrstan je makroekonomist, gospodin Šonje, po vokaciji liberal, ima vrlo dobre uvide u širu materiju koja se općenito tiče kulture življenja.

Raspravu će svojim moderiranjem voditi g. Davor Huić, koji osim što je poduzetnik, a sebe smatra liberalom, društveno je aktivan. Nedavno je imao zapažen odgovor na portalu Index g. Mati Kapoviću oko toga što je u Hrvatskoj mainstream, a što radikalizam. (http://www.index.hr/vijesti/clanak/odgovor-mati-kapovicu–sto-je-u-hrvatskoj-mainstream-a-sto-radikalizam/735007.aspx). Članak je bio izrazito komentiran na portalima i društvenim mrežama.

Osobno sam nekoliko puta imao prilike razgovarati s g. Šonjom i g. Huićem i uvidjeti da se radi o ljudima zanimljivih uvida i velike načitanosti.

Uz spomenuti trojac, raspravu će začiniti i g. Michael Prpić, MBA, hrvatski povratnik iz Vancouvera, koji vodi jedan Private Equity fond. On će također imati prilike nešto reći o potrebi da Hrvatska ne ide putem populizma, nego da je dobro prihvatiti načela slobodne ekonomije i tržišnog gospodarstva.

Na kraju, društvo će im činiti dva blogera: dr. sc. Luka Popov, moj osobni prijatelj i autor ovog posta.

Ovo miješano društvo konzervativaca i liberala želi reći da je dobro da Hrvatska konačno prihvati ideje koje su zapadna društva odavno prihvatila – ideje o slobodi tržišta.

Osobno smatram da će se prihvaćanjem tih ideja, za što će trebati nacionalni konsenzus, Hrvatska konačno osloboditi svoje potencijale i preobraziti se u jednu progresivnu i modernu kulturu življenja, utemeljenoj na etici rada i slobodi privređivanja te visokom javnom moralu. Za ove će kulturne preobrazbe zasigurno trebati uložiti trud i vrijeme, ali vrijedi se založiti za to da nam djeca i unuci žive u boljoj zemlji, kako žrtva koju su podnijeli mnogi braneći slobodu ove zemlje dobije svoj još veći plod.

Iako možda nekom ove riječi djeluju utopijski i patetično, priznajem da sam pun nade i vjerujem da su promjene moguće.

Sve počinje s odbacivanjem populizma te vjerom da je preobrazba Hrvatske moguća.

Vidimo se u Esplanadi u petak u 19 sati!

Objavljeno u Hrvatska, komentar na društvene događaje | 3 Komentara

HNB nije rješenje, ali nisu ni novi porezi

Rovinjski susret guvernera Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crne Gore održanog 27. i 28. travnja u organizaciji časopisa Lider (http://liderpress.hr/konferencije/Susret-guvernera-regije/), kako nam prenosi današnji Večernji list, osim što je ustvrdio da se svijet kreće u različitim monetarnim brzinama (op.a. FED smanjuje stiskanje CTRL+P, japanski BoJ opako stišće te dvije tipke, a poslovični Europljani se ne mogu dogovoriti stišću li ili ne, što dovodi do sigurnog jačanja dolara u odnosu na ostale valute u dugom roku, a ja bih dodao da se svijet ipak treba brinuti zbog ozbiljnih deflacijskih najava, o čemu sam već pisao u postu “Titanic deflacijske spirale”), donio je i očekivano racionalne prosudbe o dosezima monetarne politike, o čemu se povela velika javna rasprava na liniji g. Rohatinski – gđa Ivanov – g. Šonje.

Dubravko Mihaljek, voditelj odjela analiza u Banci za međunarodna plaćanja u Baselu, na rovinjskom je susretu održao uvodno predavanje, gdje je po njemu, glavni problem zemalja bivše Jugoslavije, a posebno Hrvatske, što se ekonomski rast ne temelji na tehnološkom progresu i što postoje ozbiljni problemi u obrazovnom sustavu. Naime, dvije trećine hrvatskih investicija bile su u građevinske radove, a samo trećina u opremu. U svijetu se većinom ulaže u opremu.

Dodao bih komentar na izlaganje g. Mihaljeka da je ovo izrazito poučno za veliku većinu komentatora društvenih zbivanja u Hrvatskoj. Naime, svi govore o investicijama. Radi se o tome da Hrvatskoj u ovom trenutku nisu toliko potrebne velike infrastrukturne investicije koje bi njudilovski zaposlile ogromne mase nezaposlenih. Cilj ekonomije nije zapošljavanje ljudi, nego profitabilno poslovanje. Poslodavci, a to su oni koji snose rizik ili glavničari, videći da se posao dobro razvija, su ti koji zapošljavaju ljude u takvim okolnostima. Posao se dobro razvija kada vraća uloženu glavnicu za ulagača u npr. očekivanom razdoblju ili očekivanom iznosu. Infrastrukturne investicije (autoceste, tuneli, pruge) su potrebne u dugom roku, ali u kratkom roku, zbog hrvatske situacije, one su sada sekundarnog značenja. Ova se ocjena odnosi i na lokalnu infrastrukturu i uglavnom je ono pravilo, no postoje i iznimke.

Smatram kako je bolje poslodavce pustiti da sami odluče što će i kako raditi. Tu država kao regulator treba napraviti nekoliko koraka unazad i ne uredbovati što bi se i kako trebalo raditi. Država će, na određen način, trebati stvoriti uvjete kako povećati energetsku neovisnost zemlje, što je u opreci sa situacijom na terenu, osobito na lokalnoj razini. Morat će se iznaći način da se usuglase očuvanje okoliša i povećanje energetskih kapaciteta.

Guverneri su se u Rovinju složili da bez institucionalnih reformi (čitaj: mirovinska reforma, reforme radnog zakonodavstva, reforma zdravstvenog sustava, novi ustroj lokalne uprave, novi porezni sustav) koje se tek trebaju provesti, monetarna politika malo može učiniti.

“Ako gospodarski spor na sudu traje 1200 dana, ne može se očekivati od centralnog bankara da preokrene trendove”, kazao je slovenski guverner Boštjan Jazbec.

Hrvatski guverner Boris Vujčić ukazao je problem potrošnje hrvatskog javnog sektora i subvencije, što je dovelo do povećanja javnog duga. “Stanovništvo je povećalo svoju imovinu (op. istraživanja ECB-a koje su išle na ruku Nijemcima kada su tražili mjere štednje za Grčku), ali ne troši sada jer je optimizam potrošača na niskim razinama i potrošnja se neće pokrenuti bez novih radnih mjesta. Dok se ne provedu strukturne reforme, nikakva monetarna politika neće dati rezultat”, rekao je hrvatski guverner, što je na neki način odgovor prethodnom guverneru Rohatinskom za njegov nekonvencionalan pristup rješavanju problema (vidjeti: g. Rohatinski:

http://www.banka.hr/hrvatska/rohatinski-reprogramom-javnog-duga-brze-iz-krize?utm_source=nlodabrano&utm_medium=email&utm_campaign=newsletter

g. Šonje:

http://www.banka.hr/komentari-i-analize/rohatinski-i-ivanov-su-puno-toga-ostali-duzni?utm_source=nltjedni&utm_medium=email&utm_campaign=newsletter).

Na kraju svega, prije par dana ukazao se i čamac s ili bez kormilara u obliku hrvatske Vlade, koja uvodi ili ne uvodi porez na štednju. Ova stavka zaslužuje poseban osvrt, no lako je zaključiti, a složio bih se s guvernerom Vujčićem koji ne očekuje odljev depozita iz zemlje jer su kod nas kamate na štednju veće nego u okruženju. Dodao bih da ja očekujem da će se novac povlačiti u najpoznatiju klasu imovine kojoj Hrvati najviše vjeruju. Vas ću ostaviti da u miru razmislite, do novog posta, koja je to po Hrvatima najsigurnija klasa imovine.

Objavljeno u dolar, euro, Hrvatska, komentar na društvene događaje, Porez, Rohatinski | Ostavi komentar

Hrvatska može bolje, Hrvatska može modernije: Bolja, modernija i bolje plaćena javna uprava

„Život piše romane, a ljudi čitaju stripove!“

Kako bi ljudi u Hrvatskoj mogli sretno i zadovoljno živjeti od svojega rada, predlažem i dajem na razmišljanje neke smjernice svim čitateljima. Naslov ovog posta ponavljat će se u seriji tekstova gdje ću pokušati obrazložiti svoje ekonomske stavove, tj. zašto vjerujem da postoji nada da Hrvatska može napredovati. Podnaslov ovog posta govori kako je potrebno probuditi ljude u Hrvatskoj iz imaginarnog svijeta, gdje se ljudi neće povlačiti u promatranje crteža („čitanje stripova“), već suočiti se sa stvaranošću koju ispisuje životna realnost („slova u tekstovima romana“).

 

Kada opet dođemo na birališta u jesen ili početkom zime 2015., razmislimo o programima stranaka, koalicija i lista: trebamo izabrati one koji će nuditi rješenje, između ostalog, kroz poboljšanje rada u javnoj upravi.

Naime, u svjetlu sistematizacije radnih mjesta koje provodi ministar Mrsić, gdje će se izjednačiti kompleksnost obavljanja poslova po pojedinačnim radnim mjestima (čitaj: koeficijent), a time i osnovica za plaću, tek tada najavljivana linearna smanjenja plaća zbog Procedure smanjivanja deficita imaju smisla i donekle pravednosti.

Naime, nije pravedno kažnjavati bolje i sposobnije radnike od onih koji su to manje. Doduše, i bez sistematizacije taj je problem postojao, a sad, ne provede li se reforma da se javna uprava ustroji kao efikasno trgovačko društvo, doći će do još veće nepravednosti. Naime, bolji i sposobniji radnici nemaju nikakav poticaj da rade bolje i više jer će jednako biti nagrađeni kao i prosječni ili ispodprosječni.

U suprotnom, ako ćemo mi glasači tražiti da se javna uprava ustroji na način kako je to svojevremeno učinio Novi Zeland, da radnici u javnoj upravi imaju ciljeve koji se moraju ostvariti, pa ako uspiju, dobivaju nagrade, a tko ne uspije, ne dobije nagrade, tada će projekt sistematizacije dovesti do nove pravednosti za koju se zalagao aktualni Predsjednik Republike. Dovest će do toga da će javna uprava raditi lošije nego što sada radi. Dakle, pravedno je da sposobniji i oni koji se više trude oko kvalitete svoga rada i usluge nama građanima budu bolje i više plaćeni. Mislim da se svatko može složiti s tim.

Hrvatska može postati bogata i moderna zemlja. Ono što je potrebno da oni koji odlučuju zaista i odluče, a to su građani glasači, jest to da odaberu one zastupnike koji će se zalagati da radnici u javnoj upravi budu adekvatno nagrađeni za svoj trud i kvalitetu usluge koji daju građanima. Ne sumnjam da će se poticanjem konkurencije poboljšati kvaliteta rada i usluge. Ne vjerujem da su Hrvati u biti drukčiji od Engleza ili Finaca, mi to možemo kao moderna nacija, samo si to dopustimo.

Hrvatska može bolje, Hrvatska može modernije!

Objavljeno u Hrvatska, komentar na društvene događaje | 2 Komentara

“Uči, sine, da ne bi radio!”

Sve veće i sve dublje ulaženjenje u dno možemo zahvaliti što su se ideje socijalizma u hrvatskom društvu tako duboko ukorijenile da su postale prevladavajuće razmišljanje, konvencija, i to u gotovo svim porama života. Marksizam, komunizam, pa i socijalizam – to je po hrvatskom jziku – mejnstrim.

Naša vibrantna ekonomija može zahvaliti našim precima koji su usadili ove ideje u dušu naroda. Drug Tito nije pogriješio kad je tražio od nas “zjenicu oka”…

Nije se ovaj narod od 25.6. ili ajde, 30.5.1991. naglo promijenio. Ćud naroda se nije promijenila. U tom smislu, a čovjek sam nade, biblijska pripovijest u Knjizi Izlaska izraelskog naroda je izrazito poučna i puna nade. Izraelci su morali platiti promjenu mentaliteta četrdesetgodišnjom selidbom po pustinji, tako da nitko od onih koji su izašli iz ropstva Egipta nije ušao u novu Obećanu zemlju.

Očito je da ćemo svi mi morati još mnogo godina lutanja imati prije nego se mentalitet hrvatske nacije promijeni. Na dobrom smo putu jer se polako stvara kritična točka koja bi nas mogla odvesti na pravi put k “Obećanoj zemlji”.

O naslovu ovog posta često sam razmišljao i shvatio koliko su nam štete nanijeli takvi jezični izrazi koji se od školskih dana usađuju u umove mladih ljudi. Tako su štreberi oni koji se redovito pripremaju i uče, a oni koji prepisuju su pametni.

Još je jedna navodno briljantna Titova doskočica: “Snađi se, druže!” jako utjecala na naš obrazovno-odgojni sustav. Djeca, prisiljena memorizirati blokove nerazumljivih definicija, umjesto samorazumijevanja pojmova i njihovog međuodnosa, troše svoje godine i umne sposobnosti, pa pod velikim pritiskom kratkog vremena se “snalaze”, tj. prepisuju i uče se varanju. Naravno da nije samo vremenski pritisak uzrok “mentalitetu snalaženja”, ali mu pogoduje.

Kako smo mi “turistička velesila”, što dobro pokazuje korelacija dvaju faktora: 1) politike naših ljudi koji idu u “cimerfraji” rentijerstvo i 2) rezultata matematičke pismenosti naše djece i mladih (op. ovo “naševanje” molim ne shvatiti socijalistički niti nacionalistički), onda je i očekivano da se više vremena djece predviđeno za njihovo obrazovanje i odgoj potroši na turističku sezonu cimerfrajeovanja. Stoga naši praznici traju 10 ili 11 tjedana, dok je to kod “sjevernijih i zaostalijih zemalja” 6-7. Rezultat je da njihova djeca i mladi nisu preopterećeni rokovima, imaju više vremena da svladaju predviđene kurikulume, nisu toliko opterećeni…

Uvijek me je fasciniralo kako smo u Jugoslaviji učili da je “naša zemlja bogata”, za razliku od Švicaraca, koji su bili podučavani da su siromašni, pa da zato valja puno raditi.

Moja fascinacija kulminirala je dok sam, aristokratski sjedući na balkonu, razmišljajući o smislu života, nadošao na idiokratski smisao parole koje sam se naslušao u toj predivnoj Jugoslaviji (op. isprika Anti Tomiću) – ove iz naslova – o o učenju i radu. Ona govori da:

- učenje nije rad, što je nonsens, jer je intelektualni rad najteži rad od svih

- treba prezirati one koji uče, jer su to “vucibatine koji samo olovku znaju dići”, odnosno, “to su oni koji iskorištavaju radničku klasu”

- ili s druge strane spektra, “uči dobro, pa će drugi raditi za tebe, a ti ćeš se izležavati pod parolom “lezi, lebe, da te jedem””

 

Mogao bih dodati još koju misaonu izvedenicu, no vjerujem da ste shvatili poantu.

Moja nada je velika. Ova duboka kriza može nam pomoći da “odbacimo cimerfraj rentijerstvo” i konačno počnemo “učiti matematiku”. Za početak, neka djeca više vremena provedu nad kamatnim računom.

Za još jedan početak, očuvajmo radna mjesta. Kako? Tako da se država što manje trudi zaposliti ljude kod privatnika svojim žongliranjima u administrativnim mjerama i neka se dopusti liberalizacija radnog zakonodavstva. Stečena prava su upravo to – aveti prošlosti.

Ako znate da je temelj ekonomije očekivanje, dakle budućnost, onda se treba što manje baviti uspjesima prošlosti, a što više prilikama budućnosti.

Objavljeno u Hrvatska, komentar na društvene događaje | 3 Komentara