„Život piše romane, a ljudi čitaju stripove!“

Kako bi ljudi u Hrvatskoj mogli sretno i zadovoljno živjeti od svojega rada, predlažem i dajem na razmišljanje neke smjernice svim čitateljima. Naslov ovog posta ponavljat će se u seriji tekstova gdje ću pokušati obrazložiti svoje ekonomske stavove, tj. zašto vjerujem da postoji nada da Hrvatska može napredovati. Podnaslov ovog posta govori kako je potrebno probuditi ljude u Hrvatskoj iz imaginarnog svijeta, gdje se ljudi neće povlačiti u promatranje crteža („čitanje stripova“), već suočiti se sa stvaranošću koju ispisuje životna realnost („slova u tekstovima romana“).

Kada opet dođemo na birališta u jesen ili početkom zime 2015., razmislimo o programima stranaka, koalicija i lista: trebamo izabrati one koji će nuditi rješenje, između ostalog, kroz poboljšanje rada u javnoj upravi.

Naime, u svjetlu sistematizacije radnih mjesta koje provodi ministar Mrsić, gdje će se izjednačiti kompleksnost obavljanja poslova po pojedinačnim radnim mjestima (čitaj: koeficijent), a time i osnovica za plaću, tek tada najavljivana linearna smanjenja plaća zbog Procedure smanjivanja deficita imaju smisla i donekle pravednosti.

Naime, nije pravedno kažnjavati bolje i sposobnije radnike od onih koji su to manje. Doduše, i bez sistematizacije taj je problem postojao, a sad, ne provede li se reforma da se javna uprava ustroji kao efikasno trgovačko društvo, doći će do još veće nepravednosti. Naime, bolji i sposobniji radnici nemaju nikakav poticaj da rade bolje i više jer će jednako biti nagrađeni kao i prosječni ili ispodprosječni.

U suprotnom, ako ćemo mi glasači tražiti da se javna uprava ustroji na način kako je to svojevremeno učinio Novi Zeland, da radnici u javnoj upravi imaju ciljeve koji se moraju ostvariti, pa ako uspiju, dobivaju nagrade, a tko ne uspije, ne dobije nagrade, tada će projekt sistematizacije dovesti do nove pravednosti za koju se zalagao aktualni Predsjednik Republike. Dovest će do toga da će javna uprava raditi lošije nego što sada radi. Dakle, pravedno je da sposobniji i oni koji se više trude oko kvalitete svoga rada i usluge nama građanima budu bolje i više plaćeni. Mislim da se svatko može složiti s tim.

Hrvatska može postati bogata i moderna zemlja. Ono što je potrebno da oni koji odlučuju zaista i odluče, a to su građani glasači, jest to da odaberu one zastupnike koji će se zalagati da radnici u javnoj upravi budu adekvatno nagrađeni za svoj trud i kvalitetu usluge koji daju građanima. Ne sumnjam da će se poticanjem konkurencije poboljšati kvaliteta rada i usluge. Ne vjerujem da su Hrvati u biti drukčiji od Engleza ili Finaca, mi to možemo kao moderna nacija, samo si to dopustimo.

Hrvatska može bolje, Hrvatska može modernije!

Sve veće i sve dublje ulaženjenje u dno možemo zahvaliti što su se ideje socijalizma u hrvatskom društvu tako duboko ukorijenile da su postale prevladavajuće razmišljanje, konvencija, i to u gotovo svim porama života. Marksizam, komunizam, pa i socijalizam – to je po hrvatskom jziku – mejnstrim.

Naša vibrantna ekonomija može zahvaliti našim precima koji su usadili ove ideje u dušu naroda. Drug Tito nije pogriješio kad je tražio od nas “zjenicu oka”…

Nije se ovaj narod od 25.6. ili ajde, 30.5.1991. naglo promijenio. Ćud naroda se nije promijenila. U tom smislu, a čovjek sam nade, biblijska pripovijest u Knjizi Izlaska izraelskog naroda je izrazito poučna i puna nade. Izraelci su morali platiti promjenu mentaliteta četrdesetgodišnjom selidbom po pustinji, tako da nitko od onih koji su izašli iz ropstva Egipta nije ušao u novu Obećanu zemlju.

Očito je da ćemo svi mi morati još mnogo godina lutanja imati prije nego se mentalitet hrvatske nacije promijeni. Na dobrom smo putu jer se polako stvara kritična točka koja bi nas mogla odvesti na pravi put k “Obećanoj zemlji”.

O naslovu ovog posta često sam razmišljao i shvatio koliko su nam štete nanijeli takvi jezični izrazi koji se od školskih dana usađuju u umove mladih ljudi. Tako su štreberi oni koji se redovito pripremaju i uče, a oni koji prepisuju su pametni.

Još je jedna navodno briljantna Titova doskočica: “Snađi se, druže!” jako utjecala na naš obrazovno-odgojni sustav. Djeca, prisiljena memorizirati blokove nerazumljivih definicija, umjesto samorazumijevanja pojmova i njihovog međuodnosa, troše svoje godine i umne sposobnosti, pa pod velikim pritiskom kratkog vremena se “snalaze”, tj. prepisuju i uče se varanju. Naravno da nije samo vremenski pritisak uzrok “mentalitetu snalaženja”, ali mu pogoduje.

Kako smo mi “turistička velesila”, što dobro pokazuje korelacija dvaju faktora: 1) politike naših ljudi koji idu u “cimerfraji” rentijerstvo i 2) rezultata matematičke pismenosti naše djece i mladih (op. ovo “naševanje” molim ne shvatiti socijalistički niti nacionalistički), onda je i očekivano da se više vremena djece predviđeno za njihovo obrazovanje i odgoj potroši na turističku sezonu cimerfrajeovanja. Stoga naši praznici traju 10 ili 11 tjedana, dok je to kod “sjevernijih i zaostalijih zemalja” 6-7. Rezultat je da njihova djeca i mladi nisu preopterećeni rokovima, imaju više vremena da svladaju predviđene kurikulume, nisu toliko opterećeni…

Uvijek me je fasciniralo kako smo u Jugoslaviji učili da je “naša zemlja bogata”, za razliku od Švicaraca, koji su bili podučavani da su siromašni, pa da zato valja puno raditi.

Moja fascinacija kulminirala je dok sam, aristokratski sjedući na balkonu, razmišljajući o smislu života, nadošao na idiokratski smisao parole koje sam se naslušao u toj predivnoj Jugoslaviji (op. isprika Anti Tomiću) – ove iz naslova – o o učenju i radu. Ona govori da:

- učenje nije rad, što je nonsens, jer je intelektualni rad najteži rad od svih

- treba prezirati one koji uče, jer su to “vucibatine koji samo olovku znaju dići”, odnosno, “to su oni koji iskorištavaju radničku klasu”

- ili s druge strane spektra, “uči dobro, pa će drugi raditi za tebe, a ti ćeš se izležavati pod parolom “lezi, lebe, da te jedem””

Mogao bih dodati još koju misaonu izvedenicu, no vjerujem da ste shvatili poantu.

Moja nada je velika. Ova duboka kriza može nam pomoći da “odbacimo cimerfraj rentijerstvo” i konačno počnemo “učiti matematiku”. Za početak, neka djeca više vremena provedu nad kamatnim računom.

Za još jedan početak, očuvajmo radna mjesta. Kako? Tako da se država što manje trudi zaposliti ljude kod privatnika svojim žongliranjima u administrativnim mjerama i neka se dopusti liberalizacija radnog zakonodavstva. Stečena prava su upravo to – aveti prošlosti.

Ako znate da je temelj ekonomije očekivanje, dakle budućnost, onda se treba što manje baviti uspjesima prošlosti, a što više prilikama budućnosti.

Procedura prekomjernog deficita (engleske kratice EDP od Excessive Deficit Procedure), kojeg najavljujem na ovim stranicama dulje od godinu dana, započet je. Bruxelles od svoje najmlađe članice traži puno bolniju prilagodbu, a ne kako to iz Vlade poručuju da nam daju tri godine prilagodbe, što bi trebalo značiti da su blagonakloni prema Hrvatskoj.

Prilikom predstavljanja Smjernica ekonomske i fiskalne politike početkom jeseni, pa kod donošenja rebalansa proračuna u studenom 2013. za fiskalnu 2013. godinu i kod donošenja proračuna za 2014., također je neovisnim analitičarima bilo razvidno kako se radi o neumjerenom optimizmu Vlade, dok su neki komentatori bili oštriji i govorili čak o nedostatku racionalnosti.

Ministarstvo financija sigurno nije predložilo ovakav proračun za 2014. ne znajući činjenice i ne razumijevajući realnost. Jednostavno, htjeli su se osloniti na političku moć vanjskog autoriteta, ovog puta Bruxellesa.

Dakle, prvi cilj trogodišnje EDP prilagodbe je smanjenje proračunskog deficita na 4,6% BDP-a, što je prilagodba od cijelih dva posto, odnosno oko 6,6 milijardi kuna.

Mjere koje se spominju u medijima su različite, pa se čak spominju i intervencije u prihodovnoj strani, pritom očekujući da ćemo na valu europskog rasta ekonomije i mi rubno profitirati na razini statističke pogreške.

Upućujem na svoj prethodni post gdje smatram da u roku godine dana Hrvatska može uštedjeti sigurno oko 10 milijardi kuna. (http://serdarusic.com/2013/11/smanjenje-javnih-rashoda-za-spas-hrvatske/)

Poruka je jasna – „Party je gotov!“.

Naravno, vladajućoj koaliciji nezgodno je smanjivati rashode, gdje uz svjetonazorski otpor dolazi i do gotovo sigurno – socijalnog.

Izvor: http://ec.europa.eu/economy_finance/eu/countries/croatia_en.htm

Na ovim sam stranicama mnogo puta pisao i najavljivao da će Hrvatska ući u proceduru prekomjernog deficita. Nažalost, bio sam u pravu. U nekim sam prognozama bio presmion, bolje rečeno previše pesimističan. Drago mi je da se neke stvari nisu ostvarile do danas. Ne želim ih također da se ostvare ni u budućnosti i radije bih volio biti loš prognozer.

Pred nama je nova 2014. godina, treća godina mandata Kukuriku koalicije. Smatram da je većina birača dala glas vladajućoj koaliciji da prvenstveno izvede državu na put reformi. Prethodne dvije godine su potrošene, prema ocjenama samih članova Vlade, na saniranje stanja i priprema za buduće reforme.

Želio bih skratiti priču oko ocjene stanja i traženja krivca te telegrafski predložiti hitne mjere s obzirom da će predloženi proračun težak 130 milijardi biti izglasan:

1)    Ukinuti sve županije i one lokalne jedinice s udjelom plaća za zaposlene preko 30%, što bi prema mojim projekcijama u prvoj godini kada se moraju zbrinuti zaposleni donijelo uštede od milijardu kuna, a idućim godinama godišnje od 2 milijarde kuna

2)    Normirati materijalne rashode po broju zaposlenih u određenom tijelu te uvesti centralni sustav javne nabave, što bi donijelo uštede od dodatnih 2 milijarde kuna godišnje

3)    Smanjiti troškove zaposlenih u javnoj upravi za 10% linearno, nakon što se provede reforma oko sistematizacije radnih mjesta koja u tijeku, što bi donijelo uštede od oko 2 milijarde godišnje

4)    Napraviti reformu zdravstvenog sustava na način da se smanji broj bolnica (npr. nepotrebno je u radijusu od 100 kilometara imati tri opće bolnice), da se velik broj nezdravstvenog broja zaposlenih u zdravstvu alocira izvan zdravstvenog sustava, da se uvedu interne kontrole i centralizirana nabava potrošnog i sanitetskog materijala, što bi donijelo uštede od barem milijardu kuna

5)    Navedene racionalizacije bi nam pomogle u vraćanju kreditnog rejtinga, što bi smanjilo trošak kamata s 11 na 9 milijardi kuna godišnje, a to predstavlja uštedu os 2 milijarde godišnje

To će nam olakšati stanje za ubuduće. Što ćemo više odlagati, trošak reformi bit će skuplji. Dođe li MMF, smanjenje plaća bit će i preko 20%. Stoga, spasimo Hrvatsku i tražimo da ova ili buduća Vlada ide u smjeru smanjenja javnih rashoda.

Bit će bolno, no ne odemo li na operaciju, bit će još bolnije.