(“Bori se! Možda ćeš izgubiti, ali ako se ne boriš, ionako si već izgubio.” B. Brecht)
Hrvatski grijeh, osim poznata hrvatskog jala, jest možda i manje poznata hrvatska naivnost. Možda bi zlobnici primijetili da zato i imamo nadaleko poznatu slikarsku školu „naivaca“, no radi se o tome da su naši praroditelji – dakle, naši preci, prije određen broj godina ili desetljeća bili skloni povjerovati blagodatima revolucionarnih tokova koji su strujali Europom.
Suštinski, radi se o neposlušnosti prouzrokovano vjerom u lažna obećanja. Dat ću jednu usporedbu: kada su praroditelji, u rajskom vrtu nakon neposluha spoznali da su „bijeda i golotinja“, htjeli su prevariti Stvoritelja kako nisu bili poslušni i pritom su htjeli sakriti se od njegovog pogleda. Taj prvi iskonski grijeh donio je praroditeljima za posljedicu poteškoću raspoznavanja istinskoga i krivoga, to jest zlo nagnuće na pakost ili pak slabost zamračenog uma koji tako deformiran istinu iskrivljuje. Ako nije bilo lako prevariti Stvoritelja, onda je ipak postalo i jest lako prevariti bližnjega, jer je posljedica tog „iskonskog grijeha pala na sve ljude“.
Kaže se da je čovjeka danas strah pred istinom, no u biti svaki čovjek traži istinu, jer gladuje i žeđa za njom. Zahtjev za istinitošću na riječi na prvom mjestu dolazi iz dužnosti pravednosti. Taj zahtjev ujedno nalaže da kao ljudi plemenito upotrebljavamo istinu, a ako to stavimo u kontekst odnosa s drugim ljudima ili prema društvu uopće, radi se orijentaciji prema suživotu, a suživot ne bi bio moguć bez komunikacije i suradnje u realizaciji zajedničkog dobra, materijalnog i duhovnog.
Nadalje, svaki čovjek posjeduje urođenu sposobnost da spozna istinu svojim razumom i da spoznatu istinu priopći drugima u slobodnoj volji. Tako je moguće da ljudi s ispravnom savjesti i dobrom voljom vode jedan istinski i ljubazni razgovor, ono što se tako izlizano zove „dijalog“.
Jezik je jedan od najmanjih čovječjih udova, a može postati uzrokom velikih stvari, dobrih ili loših. Toliko je važna upotreba riječi na plemenit i dobar način da je to sastavni moralni kod svakog čovjeka, kao da je upisan u njegovu i svaku savjest koja nalaže da nije samo dovoljno sačuvati istinu, nego se za nju i boriti.
U negativnom značenju to ide do toga da se zabranjuje krivokletstvo u upotreba laži; u pozitivnom to znači ljubiti istinu, jer to je dar čovjeku, svakom čovjeku: na taj se način ulazi dublje u značenje istine, a spoznavanje istine dovodi do vlastitog oslobođenja od ropstva.
Naime, laž dopušta mnoge raznolikosti. Jedna je poluistina koja može biti opasnija ako se prikazuje kao vjerojatnost. Govoriti u poluistinama, s toliko mogućih tumačenja koje bi se definirati kao laž. Istina ne može biti objekt popuštanja ili kompromisa. Ako se ne želi doći do dna istine, to je nekad zbog pristojnosti, ali je najčešće – da se ne bi imalo neugodnosti. Koji put, da se neugodnost ne prouzroči. No, uvijek je to radi kukavičluka! Tako, dok se bilo tko od nas bude bojao doći do kraja, nikad nećemo biti ljudi, nikad osobe sa stavom.
Dosad rečeno okvir je i nastavak razmišljanju o aktualnom trenutku u kojem mi akteri ovog povijesnog razdoblja živimo. Vratimo se načas na prvi odlomak ovog teksta gdje je bilo riječi o hrvatskoj naivnosti. Naivno je vjerovati da je dva puta dva šest, čak i u nekoj drugoj dimenziji.
Kada naši političari, ministri ili javni djelatnici izjavljuju da je „država majka svojim građanima“ ili da je „tržište najveće zlo“ (kao da tržište ne čine ljudi, pa ispada da su ljudi koji slobodno razmjenjuju stvari i sposobnosti zli), bez obzira na ustavnu odredbu o „socijalnoj hrvatskoj državi“, ustvari bez obzira na bilo što, onda svi javni emitenti takvih poruka, znajući ili ne znajući to, obmanjuju i lažu svoje sugrađane i ne dijalogiziraju, već ih dijaboliziraju.
Naime, takvim izjavama i djelovanjima sudjeluje se u stvaranju i perpetuiranju hrvatske tuge, koja je posljedica hrvatske naivnosti, a stvara daljnje plodove u hrvatskom jalu ili zavisti. Tuga je najjači savezni svega zlog, stoga bi javni i medijski djelatnici prije svega i svih sebe trebali prozvati za ovakvo stanje. Ovdje kronično nedostaje optimizam i vedrina. Najbolji dokaz je za to novi egzodus mladih ljudi u inozemstvo u potrazi za optimizmom, perspektivom i vjerom da se može bolje i više od sadašnjeg. Kako onda shvatiti izjavu jednog od lidera od prije par mjeseci koji kaže da „Hrvatska nikad neće biti bogata“, pa makar nas u tome i spriječio rat? Kakva je to besperspektiva koja se nudi? Kakav je to lider koji sije nemoć? Što se želi požeti?
Naime, ako bilo kome, a osobito liderima ponestane optimizma i pogleda koji ima nadu kod bilo kakvih protivština, a naročito pod teretom vlastite bijede, prijeti mu velika tuga. To sve dovodi do predodžbe i lutanja – vraćaju se uspomene i mašte (op. Nije li gore besperspektivna izjava uvukla u rečenicu prethodni rat?), sve se nastoji kompenzirati – nastaje unutarnje mrmljanje protiv rada, protiv borbe ili bilo kakvog predanja za bolje. Tako tuga uzrokuje razne nemarnosti, donoseći sa sobom mrzovolju i ravnodušnost. Popustiti pred tugom je kao predati oružje neprijatelju. Ne trebaju nam takve izjave, pa bi se svi lideri, svi poslovni ljudi, svi javni i medijski djelatnici trebali preispitati kakve izjave i stavove iznose – one koje izazivaju tugu.
Veliki i sveti Toma Akvinski rekao je tuzi da je ona „pogreška koja nastaje iz neuredne ljubavi prema sebi, koja nije neka posebna mana, već općeniti njezin korijen“. Uvijek ćemo u temelju svake trajne ogorčenosti naići na oholost: iza ove mrzovolje, prividno bezrazložne, u radu, možda je ljudsko razočaranje, zbog nemogućnosti samopotvrđivanja osobe, vlastitog kriterija, ispraznosti. Ne kaže se badava je vlastita žalost, ako ju se ne dobije, najbolje sklonište za vlastitu oholost. Da se razumijemo, biti poslušan zahtjevu da se traži vedrina unatoč poteškoćama dosta košta, jer treba biti u stanju izdići se pred vlastitim pogreškama i pretrpljenim poniženjima. Kako kaže Sveti Grgur Veliki, „tuga donosi srdžbu i zlovolju; tako ju doživljavamo, kada smo tužni, da se lako ozlojedimo i srdimo zbog bilo koje stvari; još više, čovjek je nestrpljiv u stvarima koje rješava, postane nepovjerljiv i zlonamjeran, a ponekad iskrsne takva tuga tako da izgleda da gubi razum i ostaje zaslijepljen“.
Jedna tužna ljudska duša je spremna na zlo. Slika moljca koji jede odjeću slika je tuge koja jede čovjekovo srce. Ako sada zamislimo da je stanje mnogih ljudi u Hrvatskoj takvo – tužno, onda postaje moralni imperativ da se svatko preispita i počne tražiti lijekove za vedrinu i optimizam, nešto što kronično nedostaje svima nama. Ako još na kraju prihvatimo da je jedan istinski i ljubazni razgovor, dakle dijalog između svih koji ovdje živimo nužno potreban i nužno potreban usmjerenju ka vedrini i optimizmu, onda se isplati za tu vedrinu i optimizam boriti, što nužno znači odbaciti hrvatski jal i hrvatsku naivnost, mrmljanje i ravnodušnost. Ne trebaju nam takvi stavovi, ne treba nam tuga. Ne trebaju nam takvi lideri.
Vrijeme korizme vrijeme je ispita savjesti. Vrijeme odbacivanja žalosti i tuge, vrijeme prihvaćanja vedrine, vrijeme prihvaćanje sportskog duha u borbi. Naime, tko se bori, može izgubiti, a tko se ne bori, već je izgubio.
