Što je propustila većina komentatora primijetiti u inauguracijskom govoru Predsjednice Republike Hrvatske?

Govor dug dvadesetak minuta mnogi su komentirali, radio, televizija, portali, tiskani mediji… Malo tko je primijetio i komentirao ovo (op. naglasci moji):

“… Naš strateški nacionalni interes moraju biti nova radna mjesta. Moramo napokon shvatiti kako nova radna mjesta ne stvara država, već privatna inicijativa, odnosno poduzetnici…”

Utoliko me razočarao nastup Nenada Puhovskog u Nu2, koji je ustvrdio, kao i Ante Tomić u današnjoj kolumni, da je uzrok krizi u Hrvatskoj, postojanje određenog broja bogatih ljudi. Nikako da hrvatski intelektualci shvate da ekonomija nije “igra sa zbrojem nula”, tj. da je za postojanje bogatih NIJE nužan uvjet da postoji dovoljan broj siromašnih. Ekonomija može biti takva da mnogi u njoj dobivaju. No, socijalna mreža za gubitnike u tome ne može se izgraditi bez jače ekonomije. Već je mnogo puta dokazano da jačanje poreza i redistribucijskih sila iznad optimalne razine smanjuje kolač za preraspodjelu, a Hrvatska je debelo u tome. Država ne može biti generator ekonomije, jer nikad centralni planeri ne mogu znati što je dovoljno dobro za pojedinca. Utoliko je potrebno da se smanji uloga države u ekonomskim odnosima, točnije, ona mora biti manje igrač, a više efikasan i pravedan regulator.

Hrvatsko gospodarstvo bilo je na koljenima i prije raspada Jugoslavije i temeljilo se ponajviše na rentnoj ekonomiji i još više na ucjenjivačkoj poziciji u blokovskoj podjeli između Zapada i Istoka. Mitovi o našim gospodarskim gigantima rasuli su se kad smo se našli na brisanom prostoru neumoljive tržišne utakmice koju smo nepripremljeni dočekali od zadnje tehnološke revolucije u Jugoslaviji, valjda još od 1968., upravo te famozne 1968. koju revolucionari vole isticati kao svoj ponos.

Dakle, nova Predsjednica Republike Hrvatske učinila je jako puno, dajući naglasak nečemu što bi trebalo biti samorazumljivo. Nažalost, vladajuća intelektualna elita u Hrvatskoj još smatra kako je ekonomija nešto usputno, nešto za podjelu, a nipošto generator novih inicijativa i svježeg daha istinske modernosti.

Objavljeno u Hrvatska, komentar na društvene događaje | 2 Komentara

Veliki ispit savjesti za sve hrvatske lidere: sijete li tugu oko sebe?

(“Bori se! Možda ćeš izgubiti, ali ako se ne boriš, ionako si već izgubio.” B. Brecht)

Hrvatski grijeh, osim poznata hrvatskog jala, jest možda i manje poznata hrvatska naivnost. Možda bi zlobnici primijetili da zato i imamo nadaleko poznatu slikarsku školu „naivaca“, no radi se o tome da su naši praroditelji – dakle, naši preci, prije određen broj godina ili desetljeća bili skloni povjerovati blagodatima revolucionarnih tokova koji su strujali Europom.

Suštinski, radi se o neposlušnosti prouzrokovano vjerom u lažna obećanja. Dat ću jednu usporedbu: kada su praroditelji, u rajskom vrtu nakon neposluha spoznali da su „bijeda i golotinja“, htjeli su prevariti Stvoritelja kako nisu bili poslušni i pritom su htjeli sakriti se od njegovog pogleda. Taj prvi iskonski grijeh donio je praroditeljima za posljedicu poteškoću raspoznavanja istinskoga i krivoga, to jest zlo nagnuće na pakost ili pak slabost zamračenog uma koji tako deformiran istinu iskrivljuje. Ako nije bilo lako prevariti Stvoritelja, onda je ipak postalo i jest lako prevariti bližnjega, jer je posljedica tog „iskonskog grijeha pala na sve ljude“.

Kaže se da je čovjeka danas strah pred istinom, no u biti svaki čovjek traži istinu, jer gladuje i žeđa za njom. Zahtjev za istinitošću na riječi na prvom mjestu dolazi iz dužnosti pravednosti. Taj zahtjev ujedno nalaže da kao ljudi plemenito upotrebljavamo istinu, a ako to stavimo u kontekst odnosa s drugim ljudima ili prema društvu uopće, radi se orijentaciji prema suživotu, a suživot ne bi bio moguć bez komunikacije i suradnje u realizaciji zajedničkog dobra, materijalnog i duhovnog.

Nadalje, svaki čovjek posjeduje urođenu sposobnost da spozna istinu svojim razumom i da spoznatu istinu priopći drugima u slobodnoj volji. Tako je moguće da ljudi s ispravnom savjesti i dobrom voljom vode jedan istinski i ljubazni razgovor, ono što se tako izlizano zove „dijalog“.

Jezik je jedan od najmanjih čovječjih udova, a može postati uzrokom velikih stvari, dobrih ili loših. Toliko je važna upotreba riječi na plemenit i dobar način da je to sastavni moralni kod svakog čovjeka, kao da je upisan u njegovu i svaku savjest koja nalaže da nije samo dovoljno sačuvati istinu, nego se za nju i boriti.

U negativnom značenju to ide do toga da se zabranjuje krivokletstvo u upotreba laži; u pozitivnom to znači ljubiti istinu, jer to je dar čovjeku, svakom čovjeku: na taj se način ulazi dublje u značenje istine, a spoznavanje istine dovodi do vlastitog oslobođenja od ropstva.

Naime, laž dopušta mnoge raznolikosti. Jedna je poluistina koja može biti opasnija ako se prikazuje kao vjerojatnost. Govoriti u poluistinama, s toliko mogućih tumačenja koje bi se definirati kao laž. Istina ne može biti objekt popuštanja ili kompromisa. Ako se ne želi doći do dna istine, to je nekad zbog pristojnosti, ali je najčešće – da se ne bi imalo neugodnosti. Koji put, da se neugodnost ne prouzroči. No, uvijek je to radi kukavičluka! Tako, dok se bilo tko od nas bude bojao doći do kraja, nikad nećemo biti ljudi, nikad osobe sa stavom.

Dosad rečeno okvir je i nastavak razmišljanju o aktualnom trenutku u kojem mi akteri ovog povijesnog razdoblja živimo. Vratimo se načas na prvi odlomak ovog teksta gdje je bilo riječi o hrvatskoj naivnosti. Naivno je vjerovati da je dva puta dva šest, čak i u nekoj drugoj dimenziji.

Kada naši političari, ministri ili javni djelatnici izjavljuju da je „država majka svojim građanima“ ili da je „tržište najveće zlo“ (kao da tržište ne čine ljudi, pa ispada da su ljudi koji slobodno razmjenjuju stvari i sposobnosti zli), bez obzira na ustavnu odredbu o „socijalnoj hrvatskoj državi“, ustvari bez obzira na bilo što, onda svi javni emitenti takvih poruka, znajući ili ne znajući to, obmanjuju i lažu svoje sugrađane i ne dijalogiziraju, već ih dijaboliziraju.

Naime, takvim izjavama i djelovanjima sudjeluje se u stvaranju i perpetuiranju hrvatske tuge, koja je posljedica hrvatske naivnosti, a stvara daljnje plodove u hrvatskom jalu ili zavisti. Tuga je najjači savezni svega zlog, stoga bi javni i medijski djelatnici prije svega i svih sebe trebali prozvati za ovakvo stanje. Ovdje kronično nedostaje optimizam i vedrina. Najbolji dokaz je za to novi egzodus mladih ljudi u inozemstvo u potrazi za optimizmom, perspektivom i vjerom da se može bolje i više od sadašnjeg. Kako onda shvatiti izjavu jednog od lidera od prije par mjeseci koji kaže da „Hrvatska nikad neće biti bogata“, pa makar nas u tome i spriječio rat? Kakva je to besperspektiva koja se nudi? Kakav je to lider koji sije nemoć? Što se želi požeti?

Naime, ako bilo kome, a osobito liderima ponestane optimizma i pogleda koji ima nadu kod bilo kakvih protivština, a naročito pod teretom vlastite bijede, prijeti mu velika tuga. To sve dovodi do predodžbe i lutanja – vraćaju se uspomene i mašte (op. Nije li gore besperspektivna izjava uvukla u rečenicu prethodni rat?), sve se nastoji kompenzirati – nastaje unutarnje mrmljanje protiv rada, protiv borbe ili bilo kakvog predanja za bolje. Tako tuga uzrokuje razne nemarnosti, donoseći sa sobom mrzovolju i ravnodušnost. Popustiti pred tugom je kao predati oružje neprijatelju. Ne trebaju nam takve izjave, pa bi se svi lideri, svi poslovni ljudi, svi javni i medijski djelatnici trebali preispitati kakve izjave i stavove iznose – one koje izazivaju tugu.

Veliki i sveti Toma Akvinski rekao je tuzi da je ona „pogreška koja nastaje iz neuredne ljubavi prema sebi, koja nije neka posebna mana, već općeniti njezin korijen“. Uvijek ćemo u temelju svake trajne ogorčenosti naići na oholost: iza ove mrzovolje, prividno bezrazložne, u radu, možda je ljudsko razočaranje, zbog nemogućnosti samopotvrđivanja osobe, vlastitog kriterija, ispraznosti. Ne kaže se badava je vlastita žalost, ako ju se ne dobije, najbolje sklonište za vlastitu oholost. Da se razumijemo, biti poslušan zahtjevu da se traži vedrina unatoč poteškoćama dosta košta, jer treba biti u stanju izdići se pred vlastitim pogreškama i pretrpljenim poniženjima. Kako kaže Sveti Grgur Veliki, „tuga donosi srdžbu i zlovolju; tako ju doživljavamo, kada smo tužni, da se lako ozlojedimo i srdimo zbog bilo koje stvari; još više, čovjek je nestrpljiv u stvarima koje rješava, postane nepovjerljiv i zlonamjeran, a ponekad iskrsne takva tuga tako da izgleda da gubi razum i ostaje zaslijepljen“.

Jedna tužna ljudska duša je spremna na zlo. Slika moljca koji jede odjeću slika je tuge koja jede čovjekovo srce. Ako sada zamislimo da je stanje mnogih ljudi u Hrvatskoj takvo – tužno, onda postaje moralni imperativ da se svatko preispita i počne tražiti lijekove za vedrinu i optimizam, nešto što kronično nedostaje svima nama. Ako još na kraju prihvatimo da je jedan istinski i ljubazni razgovor, dakle dijalog između svih koji ovdje živimo nužno potreban i nužno potreban usmjerenju ka vedrini i optimizmu, onda se isplati za tu vedrinu i optimizam boriti, što nužno znači odbaciti hrvatski jal i hrvatsku naivnost, mrmljanje i ravnodušnost. Ne trebaju nam takvi stavovi, ne treba nam tuga. Ne trebaju nam takvi lideri.

Vrijeme korizme vrijeme je ispita savjesti. Vrijeme odbacivanja žalosti i tuge, vrijeme prihvaćanja vedrine, vrijeme prihvaćanje sportskog duha u borbi. Naime, tko se bori, može izgubiti, a tko se ne bori, već je izgubio.

Objavljeno u Hrvatska, komentar na društvene događaje | Ostavi komentar

Zakonsko ukidanje valutne klauzule je skup potez, a NAŠ socijalistički mentalitet to teško prepoznaje.

Mnogi danas zagovaraju mađarski model rješavanja nastale krize dužničkog ropstva, koje zagovaraju mediji i Udruga Franak. Da vidimo koliko je to uopće dobro, bez obzira na buduću presudu na Ustavnom sudu.

Prvo, valutna klauzula uvedena je u devedesetim godinama kao instrument zaštite VJEROVNIKA od inflacijskih pritisaka. U konkretnom poslu, banke su vjerovnici. No, inflacijskog pritiska trenutno nema, jer se cijela Europska unija nalazi u fazi deflatorne spirale. Ovako izgleda iz definicije očito da ne postoje uvjeti koji bi opravdavali postojanje valutne ili devizne klauzule.

Drugo, priče o neusklađenosti devizne pasive i devizne aktive u švicarskim francima su deplasirane. Prema podacima HNB-a koje je iznio i sam guverner Vujčić, “zaključno s 31. prosinca 2014. banke su imale ukupno plasiranih 24,3 milijarde kuna s valutnom klauzulom u francima, a da su njihove obveze u francima iznosile 23,9 milijardi kuna, odnosno da su bile za 400 milijuna kuna manje. Dakle, radi se o dva posto razlike između aktive i pasive u francima, što znači da se radi o odličnom razmjeru imovine i obveza i da banke nisu mogle s tog temelja ostvarivati ekstraprofite”, na što upućuje konferencija za medije bivšeg ministra financija Šukera i kolega mu iz oporbenog HDZ-a, a i u jučerašnjem Otvorenom kod Togonala na nedovoljnu transparentnost uputio je moj kolega makroekonomist dr.sc. Josip Tica (Ekonomski fakultet u Zagrebu). Ako je vjerovati podacima HNB-a i guverneru Vujčiću, valutna usklađenost bilanci banaka je vrlo visoka.

Treće, bez obzira na intervencionizam koje zagovaraju svi vodeći mediji, kolumnisti i aktivisti, kao i vladajućo-oporbeni političari, a sve ide u puhanje u rog “ukinimo valutnu klauzulu”, to nije tako lako izvedivo.

Prisjetimo se da većina Hrvata štedi u eurima (80% štednje je u eurima). Prisjetimo se da i Hrvati u EU imaju najveću sklonost kupnji nekretnina kao najvećoj životnoj investiciji. Tomu se ne treba čuditi, jer su Hrvati u posljednjih 100 godina preživjeli ili doživjeli četiri države, a sada su i u petoj, najmanje šest valuta te nekoliko devalvacija, što nasilnih putem proglasa, što puzajućih putem tržišnih silnica. Kako je burza bila zabranjena u komunističkoj Jugoslaviji, onda nije bilo moguće diversificirati rizik (op. staviti jaja u više košara). Štednja je bila madrac ili cigla. I tako s koljena na koljeno, u tri – četiri generacije, stvorio se narodni gen za marke/ eure i cigle. Ljudi su višekratno osiromašeni kroz devalvacije i promjene režima, pa da bi se osigurali od toga, morali su nešto učiniti.

Četvrto, kada je devizna klauzula u pitanju, to pitanje sada je na Ustavnom sudu. Bez obzira na presudu, ukidanje devizne klauzule je zakonodavno pitanje (Hrvatski sabor), a nije u ingerenciji monetarne vlasti (Hrvatska narodna banka). Kada bi u situaciji u kojoj Hrvati vole i imaju eure, a vole i imaju stanove sada zakonodavac išao na zabranu valutne klauzule, to bi dovelo banke da svoje bilance koje su pokrivene s eurima (80% sveg novca je u eurima) moraju osigurati od velikog valutnog rizika jer bi sva potraživanja (krediti) morali biti u kunama. Tek bi tu bilo optužbi za ekstraprofite od tečajnog rizika zbog valutne neusklađenosti.

Od takvog velikog otvaranja valutne pozicije u bilanci banaka, banke bi morale zatvoriti te pozicije takozvanim hedžingom, odnosno osiguravanjem od tečajnog rizika. To, naravno, nije jednostavno, a nije ni BESPLATNO! Pogotovo nije besplatno kad bi banke morale zatvoriti većinu otvorene valutne pozicije koja bi tako nastala zabranom davanja kredita u eurima koje imaju (od građana i tvrtki), nego u kunama.

Ako to ne bi POVEĆALO cijenu kredita (kamatne stope) te smanjilo ponudu kredita, ne znam što bi. Koktel eurskih depozita i obveznih kunskih kredita, tj. problem tečajnog rizika nije moguće eliminirati administrativnim zabranama. No, naravno da NAŠ SOCIJALISTIČKI MENTALITET to ne razumije.

Razumijete li da je socijalizam ustvari totalitarizam (lat. totus – sav, cio), jer SVI moraju biti zbrinuti od MAJKE države? Na kraju, ta majka ovakvim potezima uguši svoju djecu (“Revolucija jede svoju decu!”)

Zaključno, ne zalažem se za zakonsko ukidanje valutne klauzule, jer bi to donijelo više štete nego koristi. Naravno da bi svi bili sretniji da je kuna, osim transakcijskog sredstva i sredstvo čuvanja vrijednosti i štednje, ali ne treba podržavati kratkoročna miopijska i štetna rješenja.

Objavljeno u Banka, euro, franak, Hrvatska, komentar na društvene događaje | 5 Komentara

Komentar na promjenu tečaja EUR/CHF

Dao sam ga Eclectici, ali prenosim ga i ovdje u proširenom izdanju.

Dakle, po pitanju neočekivanosti ovih događaja, mislim da su upućeni ljudi itekako mogli znati reperkusije, iako se ne ubrajam u takve. Priznajem da me je moj jako dobar prijatelj nagovarao na kupnju franka prije mjesec dana. Nisam se opterećivao time tada. Pad cijena nafte doveo je rusku rublju u devalvaciju, što je uz sankcije navelo imatelje imovine denominirane u rublju da traže spas izvan dolara i eura, dakle u franku.

Ne možete braniti granični zid predugo kad se “masa ljudi” skupi pred granicom, oni jednostavno sruše tu ogradu i prijeđu granicu. Ovo je alegorija: dakle, nakon odluke Europskog suda da je novi QE potpuno moguć, SNB je napravila “front-running” i izigrala prethodni džentlmenski dogovor da se sve ključne centralne banke unaprijed dogovaraju.

Oni su u rujnu 2011. nakon što je EUR/CHF pao na paritet (1,0000) odlučili raditi fiksing po 1,20 kako bi pomogli svoj izvoz. Tada je Europa bila u težoj situaciji nego danas, a Švicarska je jako vezana za Europu, isto kao i Velika Britanija (usotalom, pogledaje jučer tečaj GBP/CHF, potpuna korelacija!)

Dakle, SNB je svoju bilancu napunio eurima, koje bi krajem ovog mjeseca (22.1. je ECB-ov sastanak) mogla postati mnogo bezvrijednija. Stoga se SNB, po mojem skromnom mišljenju, odlučio na ovaj potez iz razloga oportunitetnog troška: bez obzira što scenarij “ECB = CTRL+P” donosi snižavanje kamatne stope za euroobveznice koje SNB drži u svom portfelju, u konačnici nominala postaje puno manja mogućim i vjerojatnim potezom ECB-a.

Stoga su napustili fiksing, jer je u međuvremenu EUR/USD odradio u kratkom vremenu put do 1,22 (ključno za kraj 2014.), a sada i pad ispod (1,1750 za siječanj). Sada je izgledno da bi u veljači EURUSD mogao završiti ispod 1,15, što otvara masovni put do brzog pariteta. Ostvari li se odluka o ECB-ovom ubraznom pristiskanju tipki “CTRL+P”, to bi se moglo dogoditi i ove godine, a ne iduće, kako je Goldman prognozirao. Da se vratim na prethodnu misao, jednostavno su se htjeli zaštititi od “prevelikog vlastitog gubitka na vrijednosti euro-obveznica”, bez obzira što su time oštetili svoj izvoz.

Nakon ovoga poteza koji je bio nenajavljen i neočekivan, te nenajavljenog poteza Indijske centralne banke, pitanje je postoji li i dalje džentlmenski dogovor između središnjih banaka.

Za Hrvatsku, naravno, lako je moguće da će se ovo pretvoriti u teške probleme, no time nismo ništa pametniji. Ova je kriza sada mogućnost. Nisam toliko pametan da iznesem neki prijedlog. Općenito mislim da različite intervencije uglavnom na dugi rok štete, jer se ne ispostave kao voda, već kao ulje na vatru. Udruga Franak traži da se zaštiti građane od strane države.

Daljnje inzistiranje na totalitarizmu samo poskupljuje stvar. Da, totalitarizmu, jer to mu je definicija: svi su zbrinuti! Dokle god netko pokriva naše moralne hazarde i djetinjarije, dotad ovo društvo neće ići naprijed. U ovoj tužnoj priči teško da ima nevinih, no da bi se izašlo pametniji nakon svega, treba platiti cijenu.

Inzistiranje da država ponovo nakon sudske presude pomogne dužnicima u švicarskim francima je deplasirano i socijalistički, jer je u trogodišnjem razdoblju od rujna 2011. kad je tečaj bio fiksiran bilo i suviše vremena da se napravi konverzija.

Dugove netko na kraju dana mora platiti.

Objavljeno u dolar, euro, FOREX, franak, Hrvatska, komentar na društvene događaje | Ostavi komentar

Zoran Milanović nema palantir. Hrvatska može biti bolja, a treba se pokajati zbog duga. Ustavom? Da, ako je to rješenje.

Jutarnji list u svojem tiskanom izdanju subotnjem broju objavio je članak u kojem tvrde da u Europskoj komisiji neslužbeno i dalje kažu da sumnjaju da je Hrvatska uspjela ispuniti cilj iz Postupka prekomjernog deficita prema kojemu je 2014. godine taj deficit trebao biti 4,6 posto.

Za koji dan trebali bi doći predstavnici Europske komisije na razgovor s predstavnicima Vlade i razmotriti detaljnije Vladine planove za smanjenje deficita. Ako ne budu zadovoljni, moguće je da u ožujku daju negativnu ocjenu tim planovima za smanjenje deficita.

Naime, krajem godine Komisija je prognozirala da će deficit biti čak 5,6 posto za 2014. Prema najnovijem izračunu ministra Borisa Lalovca, prema kojem je deficit smanjen na 12,8 milijardi kuna, Hrvatski bi deficit iznosio oko 4,8 posto BDP-a, što je blizu postavljenog cilja. No, prema metodologiji koju koristi EU, taj deficit je bliži 18 milijardi kuna, što znači da je on još daleko o poželjne razine.

Ipak, kažu da tek trebaju s hrvatskom Vladom još jednom pročešljati sve podatke kako bi dali službenu ocjenu. Svakako računaju da Hrvatska neće ispuniti ni ciljeve za ovu i sljedeće godine. Komisija ponavlja da prebacivanje novca iz jednog u drugi stup mirovinskog osiguranja neće biti priznato kao mjera štednje.

Ipak, svi su svjesni da je Hrvatskoj gotovo nemoguće postići cilj smanjenja deficita ispod 3 posto u 2016., a da u isto vrijeme poveća investicije koje bi osigurale bilo kakav gospodarski rast.

Vladin Plan 21, koji je ambiciozno najvaljivao preustroj države i pokretanje reformi, najblaže rečeno, potpuno je zaspao, bez obzira na prošlotjednu predstavku pet ministara.

Da bi se postigao ikakav simboličan rast od 0,2 posto ove godine, uvjet je bolje korištenje EU fondova te bolja investicijska i poslovna klima. Nejasna je i politička potpora za neke porezne odluke, preveliki su parafiskalni nameti koji nisu riješeni. Uvođenje poreza na nekretnine još je uvijek puno nejasnoća. Uvedeni porez na štednju potpuno je nejasan, a banke ne znaju kako će se on uopće provoditi.

No, ključni problem ove zemlje postaje sve veći javni dug.

Jedno od političkih rješenja je stavljanje ustavne klauzule o nedopustivosti povećanja duga iznad neke razine, za što se zalažu Novi hrvatski konzervativci. Time bi se političkim pritiskom država sama sebe obvezala, osim u slučaju rata, da se neće dalje zaduživati i time opterećivati sadašnje i buduće generacije hrvatske nacije da se oporavi i krene u put moderne i prosperitetne države.

Nedopustivo je da šef države, trenutni obnašatelj funkcije predsjednika Vlade, izjavi da Hrvatska nikad neće biti bogata i prosperitetna država. Pravi izbornik igrače-defetiste izbacuje iz ekipe, pa tako nije ni takvim izjavama mjesto u javnom prostoru. Najmanje iz razloga što palantiri postoje samo u “Gospodarima prstenova”.

Dakle, kako bi Hrvatska krenula na put oporavka, prvo se treba pokajati, tj. priznati grijeg prevelikog javnog duga i u pokajanju, u svom Ustavu, zapisati da više neće povećavati svoj dug. Hrvatska, to smo mi, svatko pojedinačno, i kao izbornici, i kao igrači, i kao pokajnici.

Objavljeno u komentar na društvene događaje | Ostavi komentar

Kapital je skup, a najmanje je tu kriv kapital

Potpredsjednik Vlade dr.sc. Branko Grčić je prilikom 94. obljetnice osnivanja zagrebačkog Ekonomskog fakulteta izjavio je da je Hrvatska u Bruxelles već poslala listu od 68 projekata za novi investicijski plan predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera. Nastavljda dalje: “Mi smo već odavno odaslali indikativnu listu sa 68 projekata, vrijednosti veće od 19 milijardi eura, a tu listu pokušavamo još i dopuniti. Mislim da se prije svega trebamo orijentirati prema projektima izvan toga, koji mogu na kvalitetan način kombinirati financiranje iz javnih i privatnih izvora.”

Za primjer takvog projekta naveo je LNG terminal i naveo kako bi najbolje bilo uložiti u osnivanje fonda rizičnog kapitala za financiranje malih i srednjih poduzetnika, s obzirom na trenutno tešku dostupnost kapitala u Hrvatskoj (op. naglasci moji). Istaknuo je i da bi volio kad bi EK više riskirao i ulagao u start-up tvrtke. Grčić je za novi investicijski plan težak oko 300 milijardi eura koji je Juncker nedavno podastro Europskom parlamentu rekao kako je riječ o prilično izazovnom planu. Istaknuo je da Junckerov plan treba osigurati rast i zapošljavanje.

———————————————————————————————————-

Svi su navodi potencijalno zanimljivi za osvrt, pa čak i za argumentirano pobijanje, jer ja nisam, kao profesor Grčić i mnogi drugi u Hrvatskoj, osobito na makroekonomskim katedrama, zastupnik kejnezijanske misli. No, ograničit ću se samo na podebljano, komentara radi, čak niti pobijanja radi.

Kapital je oskudan, pa stoga ima i cijenu. To je osnova ekonomije. Dobra su oskudna, pa se u sustavu ponude i potražnje alociraju putem dobrovoljne razmjene.

Kad smo to rekli, odmah slijedi i pitanje: zašto je kapital u Hrvatskoj skup, ako prihvatimo činjenicu da on zaista i jest skup?

Prihvatimo da se cijena ili trošak kapitala formira kao zbroj rizičnih premija ili u hrvatskom genitivu, kao suma premija rizika. Svi se rizici mogu podijeliti u tzv. sistemske i nesistemske rizike.

Hrvatski ekonomski sustav ili sistem, preko cijene kapitala, ocijenjen je preko dobrovoljnih sudionika u toj razmjeni, SKUPIM, točnije, relativno skupljim u odnosu na svoje okruženje.

Pitanje za sve: kolika je uloga Vlade u tome?

Odgovor Vladi, bilo kojoj, ovoj ili budućim: Napravite reforme, pa će cijena kapitala biti jeftinija. Sistemski rizik bit će manji.

Odgovor nevladinom sektoru, dakle svima: Ne može biti “Reforme svima, samo ne nama” nego “Reforme svima, da i nama”.

Kad pogledate koliko je skupo osiguranje od bankrota države Hrvatske u odnosu na neke susjede, možda progledate, ako već niste.

 

(izvor: Deutsche Bank)

Objavljeno u Hrvatska, kapital, trošak kapitala | Ostavi komentar

Zlatni rez

grb-SFRJ-292x300

Prošao je i taj dan, Dan Republike. Još naviru sjećanja, a prošlo je 23 godine od zadnje proslave. Doduše, malo istočnije nekim se čudom taj dan slavio i u prošlom desetljeću, no dobro. A 23 godine su malo više od trećine od 71 godine od jajčanskog AVNOJ-a, a to je lijep broj, priznat ćete. Trećina naprema dvije trećine, tipični zlatni rez…

Na stranu rat, na stranu osobne slobode, samo brojke govore da je Hrvatska ipak napredovala u ovih 23 godine samostalnosti. Doduše, trend u posljednjih 6 godina je iznimno loš i ako se nastavi, doći ćemo na razinu iz 1990. i brže nego smo pomislili.

Hrvati su dobili rat za neovisnost, pa više ne moraju biti jedna od šest baklji u grbu ESEFERIJOTA, a još su i izborili za predstavničku demokraciju, bez komitetske paske, što recimo stanovnici Hong Konga ne mogu više danas.

No, s trećim pitanjem Hrvati muku muče: hoćemo li kapitalizam ili socijalizam? Mi bi radije socijalizam, ali da to netko drugi plati.

Sada, na razmeđi, na godini zlatnog reza, Hrvati trebaju razabrati što je bolje: ići naprijed kao i drugi ili se vratiti u bespuća povijesnih neozbiljnosti…

Objavljeno u Hrvatska, komentar na društvene događaje | 3 Komentara

Komentar dana

O svemu pomalo: o švicarskom franku, o ministru Mornaru i njegovoj ideji da se plaća “transfer u inozemstvo” i o Dinamu.

1. Evo, nedjeljni švicarski referendum mogao bi, prema analizi Admiral Marketsa koju jutros prenosi Index, donijeti:

a) značajni rast tečaja zlata prema dolaru te situaciju da referendum uspije, da Švicarska narodna banka (SNB) teško brani tečaj EUR/CHF od 1,2000 (trenutno 1,2018) koji bi pao ispod te razine ili

b) pad cijena zlata i porast tečaja EUR/CHF, što bi značilo pad vrijednosti švicarskog franka u odnosu na euro, a vjerojatno i u odnosu na dolar

Za neupućene, Švicarci u nedjelju odlučuju o tome treba li više zlata vezati uz franak na način da se SNB prisili ishodom referenduma da kupuje više zlata nego dosad i da se svo švicarsko zlato vrati u Švicarsku. Neću vas o detaljima zamarati, tko želi, može čitati više o tome na webu.

Kako ankete pokazuju, trenutni rezultat ne ide u prilog opcije A, jer je više onih koji se protive ideji da SNB alocira više svog portfelja u zlato. Vjerojatnost jest veća da kad se tržište otvori u nedjelju navečer da će vrijednost franka osčabiti u odnosu na euro, da će se cijena zlata dodatno korigirati u odnosu na dolar te da će doalr ojačati. Spektakularni posljednji rezultati o oporavku američke ekonomije mogli bi na dulje vrijeme ignorirati Shillerov PE koji je na povijesnim maksimumima, baš kao i dionički indeksi.

Zlato je inače antidolarskog karaktera i nije se pokazalo kao nešto što uvećava vrijednost. Za male ulagače nesklone gubitku, po mnogima, zlato nije preporuka. Ono se više koristi kao tzv. hedge-pozicija. O argumentima za i protiv tzv. fiat-novca za mene je dobra knjiga harvardskog profesora Niala Fergusona, ekonomista i povjesničara: “The Ascent of Money” (“Uspon novca”). Postoj i web-stranica, jer je bila snimljena i dokumentarna emisija u nastavcima, evo nešto i na YouTube kanalu itd. Knjiga za Kindle na Amazonu, koju možete čitati i na tabletiam ili pametnim telefonima, košta malo više od 14 dolara, a u papiru možete dobiti i za 10.

Kako sam otvoren za prigovore koje upućuje austrijska škola, ali i za ideje koje dolaze od Keynesa i Friedmana, nemam želju nametati svoje mišljenje čitateljima. Mogu samo primijetiti da zlato i nije bila neka sreća posljednje tri godine.

Čitatelji mogu primijetiti da nisam toliko sklon najavljivati pad vrijednosti dioničkih indeksa. Naprosto, tržište me uporno demantira, a ja ne želim biti više ekonomist s dvije varijable.

2. Podrška ministru Mornaru za ideju da se naplaćuje državno ulaganje u obliku potpora tzv. besplatnog studiranja u slučajevima kada diplomanti, magistri i doktori znanosti odlaze u inozemstvo. Klauzula zabrane konkurencije je način na koji se tvrtke brane da im kadrovi odlaze u konkurentske tvrtke i odnesu “svoju pamet” u koju su poduzetnici ulagali. Nema ničeg čudnog u tome, a smatram ideju o besplatnom studiranju društveno štetnom i to na više razina.

Ta fama da je nešto besplatno kod ljudi stvara ponašanje da je onda to “nešto”, stoga i bezvrijedno, pa se sukladno tome i formiraju ponašanja i buduća očekivanja. Svi znamo da se ekonomija temelji na očekivanjima.

Kao prvo, notorna je laž da je studiranje “besplatno”, jer već sama obitelj (roditelji, a ponekad i uža/šira rodbina) financiraju studenta za njezin/njegov standard življenja i ostale troškove. Često studenti i sami rade povremene poslove kako bi financirali te troškove. A uopće se nismo dotakli školarina.

Nadalje, taj socijalistički mentalitet da “ja imam pravo na tuđi novac”, koji je došao od poreznih obveznika, da se meni omogući studiranje samo po sebi je loš, jer ne stvara odgovornost kod studenata da steknu znanje, nego ih potiče da steknu diplomu. Diploma sama za sebe je bezvrijedna na svjetskom konkurentskom tržištu, jer na tržištu nema besplatnih stvari, jer su stvari oskudne, pa ih ljudi u interakciji ponude i potražnje, a to je tržište, nude i kupuju.

Kao konzervativac, imam veliki prigovor na način kako se vodi Ministarstvo obrazovanja. Naime, često se čuje sintagma o “državnim školama”. U Hrvata, a i šire, valjda po “regionu” i ostalim bivšim komunističkim državama, to bi značilo da je država vlasnik tih škola. To je laž kojom nas ispiru godinama. Država u liku i djelu Ministarstva obrazovanja je AGENT kojeg je zaposlio VLASNIK, a to su roditelji/ porezni obveznici. Prema agencijskoj teoriji koju je formirao harvardski profesor Michael Jensen, racionalno ponašanje VLASNIKA jest da AGENTU koji ne daje očekivane rezultate uručuje ili unoguje OTKAZ.

Imamo hrvataski primjer nasilnog uvođenja zdravstvenog i građanskog odgoja u škole od strane trenutne uprave (agenta), bez da se roditelje/ porezne obveznike (vlasnike), koji po svakom naravnom, ali i ustavnom pravu su oni koji su zaduženi kao prvi za odgoj i obrazovanje vlastite djece. Inače bi ispalo da roditelji rađaju i podižu djecu DRŽAVI-MAĆEHI. Naravno da je to ispalo loše po sve u svježem hrvatskom slučaju, a najviše stradavaju djeca. Na dubljoj razini stradava cijelo društvo, jer se ogromna energija utrošava na projekte koji su u startu osuđeni na propast jer AGENT nije uključio VLASNIKA u cijeli projekt. Tako se ne vodi jedna tvrtka, a još manje država.

Procjenjujem da bi društveno korisno bilo da se cijeli obrazovni sustav što više stavi na tržišne principe putem vaučerizacije koja će dovesti do konkurencija među samim školama. Bolji i napredniji učenici ići će u škole gdje su bolji i radišniji prosvjetni radnici, koji su velike žrtve treš-marksističkog poretka. Kvalitetan prosvjetni kadar bježi iz obrazovnih institucija, jer nije dovoljno ne samo plaćen, nego je tretiran kao da su to najveće budale.

Da se vratimo ministru Mornaru kojeg Indexov novinar napada u maniri partijskog komesara jer mu u naslovu stavlja riječi koje nije rekao, apsolutna podrška da se naplaćuje to. Ja kao VLASNIK želim da AGENT naplaćuje prelazak kadrova kod DRUGOG VLASNIKA. Inače, Index je u posljednje vrijeme izrazito pluralan portal, pa odmah ograda da ne smatram da je to stav Indexa, nego njegovog kolumnista koji nema hrabrosti potpisati se, nego navodi inicijale D.H. Ako išta, bar je Index mjesto gdje rade hrabri ljudi i ljudi sa stavom.

3. O Dinamu? Tuga i jad. Ovo jučer je dokaz da uprava i trener nemaju pojma o nogometu. Vrijeme je da spoznaju da nisu sposobni to raditi. Stoga je odlična vijest štop će se ukinuti potpora Grada Zagreba za “vrhunski sport”. Smatram da svi konzervatici trebaju tražiti da se sve neprofitne institucije i udruge same financiraju, na dobrovoljnoj bazi. Da, i ona Najveća, kojoj s ponosom pripadam.

To je dobro za sve.

Stoga, Dinamo će procvjetati, jer će se nesposobna uprava i trener pogubiti u manjku novca kojim su prikrivali dugogodišnju vlastitu nesposobnost u vođenju kluba. Nikakva igra, nikakvi igrači, nema gledatelja, zatrovana atmosfera. U nedostatku novca, bez mogućnosti utjecaja, bit će otvoren samo jedan koridor, a to je odlazak iz kluba nesposobne uprave i trenera.

A tada će i Dinamo procvjetati.

Objavljeno u dolar, euro, franak, komentar na društvene događaje, zlato | Ostavi komentar

Potpuno nerazumijevanje odnosa rasta izvoza i pada BDP-a

Jučer se premijer Milanović na HBOR-ovoj konferenciji obratio javnosti prisjećanjem na svoju prošlogodišnju izjavu o pesimistima.

Nakon što se to hladno i tehnički sagleda, a slika na Državnom zavodu za statistiku vrijedi više od riječi, zaključak se nameće da bi za premijerov stručni ugled bilo bolje da se nije referirao na svoju prošlogodišnju izjavu.

Kako mi je jedan ugledan intelektualac rekao u jučerašnjem razgovoru, premijer uopće ne shvaća da to što izvoz raste dok BDP pada:

- nema veze s radom Vlade ili Vladinim nastojanjima (potezima) te

- upravo zorno pokazuje neuspjeh Vlade(a) ili politike uopće, jer su izvoznici po definiciji ovisni o stranim tržištima, stranim ekonomijama koje očito rastu, pa nam u Hrvatskoj onda raste i izvoz (bez obzira na medije u Hrvatskoj koji takve vijesti u potpunosti ignoriraju, neznanjem ili namjerno, nije jasno).

U takvoj situaciji premijer ističe to kao uspjeh Vlade, što je čudno, jer bi se ovdje trebao slaviti najbolji dokaz vlastitog neuspjeha.

No, to još jedna u nizu socijalističkih vlada Hrvatske uopće ne razumije (primijetite da sam namjerno upotrijebio famozni hrvatski genitiv: nije “hrvatskih vlada”, nego “vlada Hrvatske”, a to nije zato što imam svjetonazorski problem, nego ova posljednja vlada ne radi u interesu hrvatskih državljana, jer je višestruko dokazano nesposobna).

Na kraju, premijer Milanović i potpredsjednik Grčić puni su optimizma, ali ekonomski indikatori ih demantiraju, a oni sve slave diveći se vlastitim neuspjesima.

Da bi se Hrvatska spasila s ruba provalije, nužno su joj potrebne reforme i smanjenje porezne presije. Vijest o padu cijena benzina je velika vijest, ali samo za Vladu, koja je očito iskoristila to za povećanje nameta i daljnje financiranje proračunskog deficita.

Uostalom, smatram da Hrvatima treba žešći kapitalizam i meritokracija da se izliječe od bolesti zvanih “bilo nam je bolje u Jugoslaviji” i “živio drug Tito!” S time se, koliko primjećujem, ne bi složio izvjesni intendant riječkog HNK, koji smatra da pravi ljevičari ne mogu biti za “parlamentarnu demokraciju i neoliberalni kapitalizam”, čiji stav i nije tako nov. No, to je sad za jedan drugi post.

Objavljeno u BDP, benzin, Hrvatska, izvoz, komentar na društvene događaje, Porez | 1 Komentar

Porezna uprava u akciji

Nenad Bakić se raspisao u seriji tekstova pod nazivom “Najbolje čuvana tajna od Hrvata” na njegovom blogu Eclectica kojeg preporučujem za dnevno štivo. Razmišljajući o nekim od tih tekstova, jutros na Hrvatskom radiju slušam emisiju o poduzetništvu gdje jedna gospođa, poduzetnica, opisuje svoja iskustva.

Nisam poduzetnik u užem smislu riječi, no utvaram si da jesam poduzetan. No, ovima u užem smislu riječi, divim se tim ljudima. To su – heroji.

Gospođa poduzetnica u eteru je izgovorila par rečenica o iskustvu s Poreznom upravom i još ju je pritom branila, a ja ušima vlastitim vjerovati nisam mogao.

Dakle, postoji predmet kojeg rješava djelatnica Porezne uprave koja je na bolovanju, a kojeg nitko drugi ne može preuzeti, tako je gospođi poduzetnici objašnjeno. No, TO NIJE SVE (kao u onim reklamama TV-prodaje), taj predmet, nepreuzumljiv od strane bilo kojeg drugog djelatnika Porezne uprave, ne odgađa OBRAČUN ZATEZNE KAMATE.

Gospođa poduzetnica još je branila Poreznu upravu, imaju pritom milosti i srca, jer je U PRETPLATI, pa će joj se DUG OD ZATEZNIH KAMATA prebiti s PRETPLATOM.

Oprostite na internetskom vikanju, ali ja ne bih ni LIPE PLATIO (možda je ovo posao za Udrugu LIPA, udrugu poreznih obveznika?)

Molim?

Objavljeno u Hrvatska, Porez | Ostavi komentar