Petak je dan dobar za razmišljanje o smislu i svrsi života, dan dobar za preispitivanje motiva i načina djelovanja, dobar dan za provjeriti jesmo li na putu da budemo mediokriteti. Nekad mi se čini da nije samo dobro preispitivati vlastite postupke ili propuste, nego stavove i razmišljanja (ha! reći ćete mi, pa to je ono “…mišlju, riječju, djelom i propustom…”; doista, nisam o tome razmišljao dok sam pisao prethodnu rečenicu, ali evo, stvarno je ispalo tako).

Čitam redovito, nastojim bar, pa tako jutros čitam neke tekstove koji su me pobudili da u ljetnoj vrućini, dok se odmaram od nekih drugih napora, napišem par misli o pojmu osrednjosti.

Danas je velika bujica riječi o tome kako treba više meritokracije u svemu (a ponekad manje demokracije), jer se tapka u mjestu i kreće prema lošijem, prosječnom i osrednjem. S druge strane, kao upozorenje, stoji i ona Voltaireova da je “bolje (op. negdje stoji i savršeno) najveći neprijatelj dobroga”. Očito, radi se o pitanju mjere.

Ipak me je zapanjila ta misao o osrednjosti, odnosno o mediokritetstvu. Naišao sam dakle u čitanju na priču o vrlo inteligentnoj, ali i ciničnoj osobi koja je ipak primijetila kako osobe koje se ne znaju diviti te su škrti u davanju pohvala su ustvari osrednje osobe ili kako se to ružnije i s težim prizvukom kaže – mediokriteti. Tim više, da ako jesu takvi u ponašanju, da time što ne znaju pohvaliti ili diviti se dokazuju da su mediokriteti.

Ovo je vrlo zanimljivo zapažanje jer se radi o ciničnoj osobi. Vjerujem da kad se nekom uputi takva riječ da je “mediokritet” predstavlja ogromnu osudu i poniženje.

Priča ide dalje jer jedna osoba upozna drugu i nađe kvalitete u njoj koju zaslužuju divljenje. Dva su stava moguća u toj situaciji: udivljenje i uživanje u ljepoti tih iskazanih kvaliteta (vrlina, kreposti, osobina…) te davanje zaslužene pohvale, dok je drugi stav da se minimalizira to stavom “Polako! Još ću malo provjeriti kakva je to osoba!” te prvom prilikom kad se uhvati da je osoba pogriješila ili nije iskazala potrebne kvalitete, osuti paljbom po njoj ili još ciničnije u sebi “Aha! Znao ili znala sam ja kakav je on(a)! Kakva prijetvornost!”

Tim je više mediokritet ako se radi o nekoj manjoj stvari u odnosu na prethodnu iskazanu vrlinu. Radi se dakle o mediokritetu koja nije u stanju razlučiti bitno od nebitnoga, koja je uskogrudna u shvaćanju.

Osobe koje su u stanju diviti se ili dati zasluženu pohvalu zbog nečijeg uspjeha ili iskazane vrline su heroji u pravom smislu riječi današnje kulture koja je koprofilijska, a ima je posvuda, osobito u medijima, a sve više i na društvenim mrežama. Ponajgore je kad ju iskazuju oni koji se diče lijepim imenom da su vjernici. Može biti dobar ispit savjesti.

Već sam nekoliko godina prijavljen na jedan od najboljih newsletter servisa (SmartBrief), do kojeg sam došao posredstvom CFA Instituta. Tako često naiđem na kratke i kvalitetne članke. Jedan od tih je i članak o blockchain tehnologiji i utjecaju na računovodstvenu profesiju. Zahtijeva 3-4 minute čitanja i objašnjava kako ova disrupcija neće uzdrmati temelje računovodstvene profesije.

Blockchain i disrupcija: gubimo li tradicionalno računovodstvo?

Revizorska kuće Deloitte u tom članku problematizira pitanje utjecaja razvoja blockchaina na računovodstvenu i revizorsku profesiju. Premda je promjena neupitna, oni koji će ih pozorno pratiti i prilagoditi se, uvijek će imati posla. Blockchain nazivaju tehnologijom koja će najviše promijeniti poslovanje još od početaka interneta.

Moguće je očekivati i ukidanje dvojnog knjigovodstva, kojeg je osmislio naš Benedikt Kotruljević, a Goethe ga hvalio. Ovaj je sustav star 500 godina (op. tko kaže da je srednji vijek mračan?), no mogao bi otići u povijest. Iako još nije sigurno na koji način će ova tehnologija djelovati unutar industrije, inoviranje vam može pomoći da budete “ispred drugih” i bolje razumijete mogućnosti kada se pojave. Jedan od načina kako blockchain već ulazi u financijsku industriju su kriptovalute – budućnost je već tu!

Ne treba se bojati izazova

Rano usvajanje promjena može dovesti do velikih nagrada u budućnosti. Deloitte tvrdi da će uvijek postojati potreba za ljudskim sudjelovanjem u području računovodstva i revizije, ali će se uloge mijenjati. Razvoj tehnologije u prošlosti nam to neosporno dokazuje: kako je učenje dobro, kako svijet stalno napreduje i kako se ne treba bojati izazova. Samo hrabri mogu pobijediti.

N.B. Već sam u jednom od posljednjih članaka naznačio koliko je disrupcija važna, osobito u sferi ulaganja u nematerijalnu imovinu. Ako počnete ulagati već danas, u znanja i procese, možete brže stvoriti konkurentsku prednost – troškovnu ili u ponudi vrijednosti. Ne dopustite da vas disrupcija dočeka nespremne: odgovorite na izazov još danas!

Kako se stvaraju ekonomski jarci – koji nemaju rogove – možete pronaći na Investopediji. U želji da se što duže kreira konkurentska prednost i izbjegnu posljedice zakona opadajućih prinosa, četvrti od pet načina jest stvaranje ekonomskog jarka kroz nematerijalnu imovinu tvrtke koja uključuje stavke poput patenata, prepoznavanja robne marke, vladinih licenci i slično. A ovaj put ću vam pokazati kako su oni povezani s CAPEX-om.

Buffet i Musk, opet

Već sam prije spominjao raspravu između Buffeta i Muska. Musku su „jarci strašno dosadni“ jer ga zanima proboj u tehnologiji i ulazak u područje gdje dosad nitko nije kročio. Buffet tvrdi da tvrtke trebaju kreirati „slatku poziciju“ i ubirati „vrhnje“ u budućnosti. Naime, Musk je napao analitičare i time okrenuo poslovnu javnost protiv sebe jer nije odgovarao na upite smatrajući ih „dosadnim“. Treba reći da je obveza Muskove kompanije odgovarati na upite analitičara jer to proizlazi iz burzovne kotacije.

Ulaganje (investicije) općenito u dugotrajnu imovinu, dakle materijalnu i nematerijalnu, po prirodi stvari teži ostvariti efekt koji će donijeti buduću korist veću od sadašnjeg troška ulaganja. Iako je ovo očiti pleonazam, zna se to ispustiti iz vida. U financijskom rječniku, taj se trošak zove kapitalno ulaganje (CAPital EXpenditure) i često ga se označava kraticom CAPEX. Suprotno tome, ulaganja koja imaju karakter operativnog troška (OPEX) se povezuje s poslovnim ciklusom, o čemu je pisano na temu novčanog jaza i radnog kapitala.

Razvojni i zamjenski CAPEX, koja je razlika?

U procesu planiranja, CAPEX se može podijeliti na trošak zamjene postojećih kapaciteta i razvojni trošak. Ovdje se ne misli samo na planiranje budućeg CAPEX-a, nego općenito na proces poslovnog planiranja budućih efekata.

Zamjenski CAPEX uglavnom neće dovesti do povećanja prodaje. No, imat će utjecaja na visinu amortizacije, na neto dobit (najmanje kroz amortizaciju, pa onda i kroz umanjeni porez), ali i novčani tok (umanjenje zbog odljeva). Naravno, postoji oportunitetni trošak da se izgube i sadašnje razine prodaje i dobiti u slučaju propuštanja zamjenskog ulaganja.

Razvojni CAPEX bi po definiciji trebao imati utjecaj na visinu prodaje, troškova, ali i amortizacije, troška financiranja (kamate u slučaju duga, troška vlasničkog kapitala ako ide iz glavnice/ zadržane dobiti). Naravno, postoji i utjecaj na neto dobit, ali i novčani tok.

Kako doći do CAPEX-a?

Analitičari mogu do iznosa CAPEX-a doći preko podataka iz revizorskih izvještaja, ali i dodatnih podataka iz standardiziranih financijskih izvještaja. U slučaju da toga nema, poslužit će se logikom koji proizlazi iz poznavanja financijskih izvještaja.

Evo prikaza te logike:

Vrijednost dugotrajne imovine na početku razdoblja

+ CAPEX

– Umanjenja vrijednosti

+/ – Revaluacije vrijednosti dugotrajne imovine

+/- Prilagodbe koje eventualno proizlaze iz konsolidacije

– Amortizacija za tekuće razdoblje

= Vrijednost dugotrajne imovine na kraju razdoblja

Radi jednostavnosti se to prikazuje često i kraće:

Vrijednost dugotrajne imovine na početku razdoblja

+ CAPEX

– Amortizacija za tekuće razdoblje

= Vrijednost dugotrajne imovine na kraju razdoblja

Analitičarima je zanimljivo uspoređivati utjecaj CAPEX-a na prethodno spomenute veličine kao neto dobit, visina prihoda od prodaje, novčani tok itd. kako bi procijenili značaj takvog ulaganja. U tom smislu se može raditi i makro-analiza, pisati knjige, održavati predavanja (Google), tj. dobiti stanje poslovnog ciklusa.

Povezanost CAPEX-a i makroekonomskih pokazatelja

Naime, zakon opadajućih prinosa je neumoljiv i kaže da se efekti ulaganja smanjuju kroz vrijeme sa svakom novom dodatnom jedinicom ulaganja. Laički rečeno, to bi značilo da se recesija bliži ako pada razina omjera Prihodi/CAPEX ili Prihodi/Neto dobit itd.

Jednako tako, ako se uđe u recesiju, tada je indeks poslovnog optimizma slabiji, što dovodi do prolongiranja budućih investicija. Naime, kako bi se očuvala potrebna likvidnost, uprava vodi brigu da ima dostatnu likvidnost. Sve kreće od profitabilnosti, a često se koristi kao početna točka EBITDA, stoga:

EBITDA

– CAPEX

– Otplata kredita i kamata

– Isplata dividendi

– Potrebna ulaganja u radni kapital

– Ostale otplate (npr. porezna davanja i plaće)

= Potrebna novčana likvidnost

Greenspanova zagonetka i prinosi na državne obveznice

Kako sam ranije spomenuo Alana Greenspana, prije nekoliko tjedana je drugi najdugovječniji čelnik FED-a komentirao približavanje prinosa petogodišnje i tridesetogodišnje obveznice Ministarstva financija SAD-a.

„Prinos petogodišnje i tridesetogodišnje obveznice zajedno sa stopom deficita proračuna ima iznenađujuće visoku korelaciju s omjerom CAPEX”, rekao je Greenspan. Referirao se na potrebni novčani tok za likvidnost koji je uprava spremna uložiti u dugoročnu imovinu. “Kada se ta krivulja spusti, kapitalna ulaganja rastu, što je pozitivno za gospodarski rast”, rekao je Greenspan.

Naime, ako se dugoročna krivulja spusti ispod kratkoročne u svojem prinosu, to je za FED dobar signal za predstojeću recesiju. To je u literaturi poznato kao Inverted Yield Curve, a dobilo je i svoje posebno ime (Greenspan’s Conundrum ili Greenspanova zagonetka). O tome više možete pronaći ovdje i ovdje.

Primjer analize efekata CAPEX

Na mikro-razini, moguće je usporediti dva konkurenta i vidjeti kakve rezultate je to donijelo u prošlosti te predvidjeti buduće efekte. Ovdje je dana analiza dvije tvrtke koje posluju kao konkurenti, a slične su tržišne pozicije i godina starosti.

Tablica. Usporedna analiza efekata CAPEX

Vidljivo je da su efekti ulaganja u početku na strani ABC tvrtke, koja je malo ulagala, ali imala bolje efekte. No, novi ciklus ulaganja tvrtke ABC dovodi do pada efekata i očito jest da bi za potpuniju sliku trebalo čekati još nekoliko godina da se vidi kako je djelovalo ulaganje, s obzirom da je XYZ u zadnjoj promatranoj godini imao bolje efekte. Treba reći da prema analizi profitabilnosti trenutno ABC bolje stoji od XYZ, no bit će zanimljivo pratiti što će se događati u budućnosti.

Za zaključak se može ponuditi da analiza CAPEX-a može pomoći ne samo u planiranju buduće potrebne likvidnosti, nego i kreiranju očekivanja buduće profitabilnosti. To je zanimljivo ne samo profesionalnim analitičarima i burzovnim investitorima, nego i kreditorima, a ponajviše vlasnicima. CAPEX pozitivno djeluje na kreiranje dobre konkurentske pozicije i stvaranje ekonomskih jaraka.

Dragi svi, dragi navijači – idemo do kraja! Baš sam bacio pogled na statistiku o BDP-u zemalja koje su prvi put postale svjetski nogometni prvaci.

Vidoviti Milan zatvara butigu

Zanimljiv je to niz, možda bi tarot-majstore i vidovnjake mogli izbaciti iz biznisa. Pogledajte zemlje koje su nakon Drugog svjetskog rata osvojile naslov po prvi put (op. dok ovo pišem, isto pitanje se postavlja Daliću na konferenciji za tisak!):

• 1958. Brazil
• 1978. Argentina
• 1998. Francuska
• 2018. Hrvatska!

Kažem, vidjeh podatke i izgleda da BDP raste u toj i idućoj godini nakon što se postaje svjetski prvak.

Ipak, podaci su dostupni tek od 1960., pa Brazil treba gledati malo drukčije. Čak je i Španjolska u 2010. anulirala recesiju i imala 0% rasta.

Idemo do raja, idemo do kraja

Svjestan sam da bi da ovo bude znanstveno morao testirati i dokazati da zemlje koje nisu osvajale nisu imale porast rasta (greška tipa I, greška tipa II). Ali, gledam ovo fenomenološki, jer – idemo do kraja!

Naravno, jako puno se može i ne trebamo se bojati, mi to možemo! Treba nam vjera i optimizam. Idemo, Hrvatska, ništa nije nemoguće!

S obzirom na zategnutije trgovinske odnose koji su nastupili između Kine i SAD-a krajem prošlog tjedna te blagog porasta nezaposlenosti u SAD-u (tzv. Nonfarm payrolls koji se objavljuju uvijek u poslijepodnevnim satima prvog petka u mjesecu), možemo očekivati kretanje dolara u rangu 1,1550 – 1,20 u ovom kvartalu.

U trenutku analize (petak 6.7.2018., oko 19 sati), nalazi se na razini 1,1750.

U slučaju da migrantska kriza eskalira i Merkel odstupi s mjesta kancelarke, euro će se naći pod pritiskom u ovom kvartalu.

Do kraja godine, s obzirom na sve što sam prethodno pisao, očekujem daljnje jačanje dolara i testiranje ključne granice 1,1550, kada se, otvara put prema razini od 1,10. No, zasad očekujem tzv. trgovanje u rangu.

Nakon objave da se sastalo Vijeće za demografsku revitalizaciju i nakon što su predložili neke demografske mjere, smatram da bi glavna mjera trebala biti značajnije smanjenje poreznog opterećenja produktivnijeg dijela stanovništva. Taj dio je i ključan za demografsku revitalizaciju. A on, po svemu sudeći, odlazi odavde u velikom broju.

Omjer zaposlenih u državnom sektoru naspram ukupno zaposlenih

Stoga sam analizirao omjer ljudi koji su zaposleni u strogo državnom sektoru naspram ukupnog broja zaposlenih, iako to metodološki nije najčišće. Te ću podatke pokušati dobiti iz izvora preko Fine/Bisnodea, no vjerujem kako je ovdje važan trend, poruka priče.

Dok je ukupna promjena u ukupnom dijelu 25.508 (smanjenje), imamo povećanje od 11.853 u dominantno državnom dijelu. Dakako, to se još bolje vidi u udjelu državnog u ukupnom.

Koliko je ljudi zaista otišlo

Ako pretpostavimo da je ovaj dio od oko 25,5 tisuća ljudi pomnožen s faktorom 3 otišao iz Hrvatske. To je grubo zaokruživanje s obzirom na broj članova obitelji, dakle ukupan broj je oko 80 tisuća. Time je jasno da većina ljudi koja odlazi pripada onom dijelu koji nije vezan uz zaposlenje za državni sektor. Dakle, to su nezaposleni, mladi i privatni sektor.

Ovo nije još jedan članak o uhljebljivanju i napadu na mnoge vrijedne ljude koji rade u javnom i državnom sektoru. Ljudi prirodno imaju averziju (nesklonost) riziku, a pitanje posla i egzistencije je gotovo najveći rizik. Stoga bi bilo mudro poticati kulturu poduzimanja i otvaranja malih obrta, samozapošljavanja.

Bilo kakve demografske mjere zahtijevaju ozbiljnu poreznu reformu

No, dok ne dođemo do tog prijelaza, prvi sljedeći potezi nikako ne bi trebali biti simbolično smanjenje PDV-a. Treba nam značajnije rasterećenje nameta na rad, kao i poboljšanje i modernizacija rada javne uprave. To će spriječiti da oni koji nose ovaj nedovoljni ekonomski rast budu primorani na privremeni boravak u inozemstvu, kako se u bivšoj državi nazivalo našu ekonomsku emigraciju.

“Nemoj, sine, nikud ići…”

Poruka članka nije samo „kamen, maslina i drača“ i „nemoj, sine, nikud ići“, jer ne bi trebalo osuđivati ljude koji žele pomoći sebi i na taj način. Javna rasprava ne bi trebala ići u tom smjeru, već u smjeru značajnog poreznog rasterećenja rada. U kratkom roku, ono može najbrže donijeti pozitivne efekte. To je izvrsno objasnio i Ivica Brkljača. Sve ozbiljne demografske mjere moraju biti temeljene na tome. A to bi pomoglo spasiti i naše mirovine.

U inozemstvu je in imati više djece

Na hrvatskom nebu pojavila se udruga Obitelj 3plus, koja promovira obitelji s troje ili više djece. Smatram to korisnom inicijativom. Radi o mladom i produktivnom dijelu društva, onom koji voli raditi i voli imati više djece. Ne predaju se defetizmu, vole život i znaju što znači trud i žrtva i odricanje. I nisu deprivirani, kako se pogrešno to dovodi u vezu ljude s više djece. Ako niste znali, već je dulje vrijeme in imati više djece. Ali mi kasnimo za trendovima… Pa, za kraj, pogledajte što o tome piše na stranicama lijevog Guardiana, Sydney Morning Heralda, ili ultimativnu priču s Manhattana.

Nakon 10+ godina nakon nastupa financijske krize, jasno je da je i dalje traje proces razduživanja i rast nesklonosti uzimanju duga. No, ne zaboravimo i veliku tehnološku disrupciju koja mijenja sve poslovne modele i preispituje isplativost dosadašnjih načina rada i financiranja. O tome se vruće debatiralo između Warrena Buffeta i Elona Muska u svibnju. Financijski stručnjaci su to prilično vatreno komentirali, vodile su se debate na TV programima, a to je tema koja zaslužuje osvrt u ovom članku. Reći ćemo nešto o obrani kompetitivne prednosti i inovacijama. Posebno ćemo pojasniti zašto su važni ekonomski jarci, i zašto je glavna fotografija članka malko obmanjujuća.

Malo o disrupciji

U hrvatskim medijima snažno je odjeknula vijest u lipnju kako je hrvatska tvrtka Gideon Brothers osvojila prestižnu nagradu European AI Rising Star koju dodjeljuje Founders Forum, zajednica osnivača tech tvrtki investitora. Nagrada dolazi nakon pobjede u konkurenciji 150 tvrtki i startupa iz više od 30 zemalja. Radi se o robotu koji pomaže u kućanskim poslovima. 

Recenzija knjige „Capitalism without capital“ na stranici CFA Institutea, kao i nekoliko drugih izvora, tvrde kako nematerijalno ima rastući utjecaj na ekonomiju i ljudski život uopće. Robot Gideona sigurno ne spada u nematerijalno, no u nj su vrhunski domaći stručnjaci unijeli obimno znanje i softver.

Ulaganja u nematerijalnu imovinu već sada su veća od ulaganja u materijalnu imovinu u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu. Knjiga iznosi tezu da je nematerijalna imovina u osnovi različita od materijalne imovine zbog svojstava koje autori označavaju s 4S:

1. Skalability – skalabilnost. Autor to objašnjava da npr. ploče Beatlesa mogu biti reizdane po nižem i nižem trošku.
2. Sunkenness – nataloženost. Ne možete se lako povući iz projekta u koji ste dugo investirali i misliti da ćete lako povratiti investicije koji ima puno nataloženih troškova. Primjerice, EMI se povukao iz biznisa proizvodnje CT uređaja.
3. Spillovers – prelijevanja. Vaši konkurenti lako se mogu okoristiti vašim otkrićima i znanjima, ako napustite konkurentski ring olako ili prebrzo.
4. Synergies – sinergije. Jasno, veći efekti se dobivaju kombiniranjem više vrsta takve nematerijalne imovine.

Nesigurnost u doba burze

Ova svojstva u kombinaciji stvaraju veću nesigurnost u vrijednosti ulaganja u nematerijalnu imovinu. Za tvrtke koje žele financirati ovakve (nematerijalne) investicije, argument autora je da je vlasnička glavnica bolja nego financiranje dugom (engl. Equity over Debt), odnosno privatno ulaganje (tzv. Private Equity) je bolje nego javni kapital (preko burze).

Posebno me zaintrigirala teza da je glavnica bolja od duga. Ako bih se našalio sa sobom, rekao bih da je to proradio banksterski duh u meni. Ako bih pak bio ozbiljniji, rekao bih da je u teoriji, ali i praksi poznato kako je vlasnički kapital ipak nešto skuplji od dužničkog. No, nisam možda to u prethodnom članku o zaduženjima dovoljno naglasio. Naime, troškovi duga (kamate) su porezno priznati trošak i to je jedan od razloga za tvrdnju „dug je jeftiniji od glavnice“. Drugi je razlog taj što se kreditor/ vjerovnik prije naplaćuje u slučaju bankrota nego dioničar/vlasnik. Dakle, glavnica je skuplja od duga po definiciji.

Ipak, ima jedan ali…

Naime, zbog rastućeg oportunitetnog troška uslijed sve većeg zaduženja, u jednom trenutku postaje neisplativo zaduživati se. Vrijednost tvrtke počinje se smanjivati zbog tereta tog glomaznog duga. G. Velimir Šonje je to i istaknuo u polemici s novim ministrom gospodarstva Horvatom. Tako tvrdi da su tvrtke prezadužene i da nedostaje vlasničkog kapitala. Horvat, s druge strane, traži rješenje kroz bankarstvo s niskim kamatnim stopama putem banaka u (pretežitom) državnom vlasništvu. O tome sam također pisao.

Dosad nisam ponudio neko rješenje tog sukoba teza, iako to djelomično razjašnjava teza o ekonomskim jarcima. Ne radi se o životinji: “ekonomski jarci” ili možda bolje “rovovi” vezani su uz pojam srednjovjekovnih dvoraca. Većina tvrtki pokušava naći svoj dvorac okružen (fortificiran) rovom, dakle, spremnost branjenja stečene pozicije. Slične naglaske ima Porterov model, koji dobro objašnjava natjecateljsko okruženje te potrebu pronalaska komparativne prednosti.

Ekonomski jarci. Buffet vs Musk

Kao i Šonje i Horvat, suprotstavljena stajališta imaju i Warren Buffet i Elon Musk. Na stranu svojstva tih ekonomskih rovova, postoje zajednička financijska obilježja koji definiraju tvrtku s ekonomskim rovom. Naime, ti su ekonomski rovovi tvrtke koje su bogate gotovinom (engl. Cash-rich companies) i karakterizirane snažnim povratima. Takve rovovske tendencije, kako je preneseno na TopTalovom blogu, mogu se objasniti putem održivih razina visokog slobodnog novčanog toka i pozitivnog prinosa na uloženi kapital (“ROIC”) u odnosu na manji ponderirani prosječni trošak kapitala (“WACC”). Prisutnost prvog pokazuje da je to posao koji generira povrat/ gotovinu, što se može iskoristiti za pojačanje svog rova, a potonje pokazuje da je novac djelotvorno korišten u odnosu na slične tvrtke (konkurente).

Naime, Buffet, kao tvrdi fundamentalist (op. suprotnost od „tehničar“, radi se o sukobu dviju koncepcija), smatra kako će svatko, ako može, sagraditi „jarak“ oko svog dvorca da mu nitko ne oduzima šansu za „ekstra-profitom“ i tako dugo će održavati to stanje, koliko god je dulje moguće. Musku su ti „ekonomski jarci“ dosadni, njega zanima disrupcija, prodor u budućnost itd. Naoko, barem meni, kao da su u sukobu, ali govore o različitim stvarima. Muska zanimaju neke druge stvari (novo, budućnost, Schumpeterova kreativna destrukcija), a Buffeta povrati i novčani tok. Inače, zanimljivo je da postoji i takav investicijski fond upravo napravljen na temelju takvih firmi (koje imaju ono što zovemo ekonomski jarci).

Ekonomski ekstra-profit

Na to se nadovezuje ekonomska dobit: u dugom roku taj ekstra-profit teži nuli. Odnosno, Porterove sile djeluju centripetalno/centrifugalno, ovisno o kojem se razdoblju radi. Kada određeni sektor ostvaruje taj višak profita, odjednom se javlja i povećanje konkurenata. Kroz vrijeme, oni nagrizaju tu „ekstru“ koja teži nuli i pada u minus, kada imamo opet izlazak prekobrojnih ranjenih i mrtvih te podizanje sektora prema 0 i nadalje, te tako ukrug.

Zato, drugovi, pozor! Nema straha od ekstra-profita. Znamo tko će napokon moći mirno spavati…

Nakon prijedloga izmjena i dopuna Zakona o obveznim mirovinskim fondovima (e-savjetovanje), stručna i novinska javnost gotovo je jedinstvena u ocjeni da je prijedlog loš te da ide na štetu mlađim korisnicima mirovinskog sustava. No, osim loših zakonskih prijedloga, postoje i drugi faktori koji ugrožavaju mirovinski sustav. Jedan takav je sve veći broj rastava braka kojima i sami svjedočimo. CNBC je prije nekoliko dana objavio članak koji daje određene statističke podatke koji se odnose na SAD. Nama u Hrvatskoj nisu toliko bitni precizni podaci, već poruka priče.

Rastava braka poskupljuje život

Napominjem da mi nije namjera ulaziti u pojedinačne ljudske i obiteljske odnose. Promotrio bih samo činjenicu koja je bjelodana: rastava poskupljuje troškove života. Na prvom mjestu, režijski troškovi rastu u startu, što ide na štetu samih rastavljenih osoba. Ponavljam, ne procjenjujem oportunitetni trošak ostanka u nefunkcionalnim brakovima u odnosu na režijske troškove. Ne stoga što sam politički korektan, nego što samo konstatiram očito. I to nisu jedini troškovi koji rastu. Neki od njih zahvaćaju poslodavce (npr. zbog povećanog izostanka s posla zbog sudske raspodjele imovine i/ili skrbništva nad djecom). Sigurno se mijenjaju i životne navike te rituali prije i nakon rastave, no to nije namjera ovog članka.

Smanjenje raspoloživog dohotka

Ugrožene su i buduće mirovine, jer se smanjuje sadašnji raspoloživi dohodak koji time neće biti ukamaćen kao buduća renta u mirovini. Taj se dohodak smanjuje uslijed svih ovih okolnosti. Umanjuju se i neto primici pojedinca jer ima manjeg raspoloživog vremena za rad zbog odvojenosti kućanstva. Povećava se i potražnja za povezanim uslugama koje uvećavaju troškove (npr. čuvanje djece). Time se produljuje radni vijek, a smanjuje očekivani životni vijek.

Sačuvati brak, sačuvati novac

U modelu kojeg trenutno imamo vozimo velikom brzinom prema zidu, posebno jer radimo samo kozmetičke promjene. Trebamo, kao društvo, nastojati sačuvati brak (i novac). Jedan je moj dragi prijatelj često govorio kako postoje dvije stvari o kojima se ne uči u školi, a to je kako sačuvati brak (i obitelj) te novac. Kod potonjeg ne učimo ni kako sačuvati što smo zaradili, što je minimum, a uopće ne govorimo o tome kako povećati zaradu.

Funkcionalni brak je nešto što se ponajviše tiče onih koji su obećali jedan drugome vjernost, odanost i ljubav, dok ih smrt ne rastavi. Razmislimo: kako, kao pojedinci, utječemo na vrijednost i pogled na tu instituciju, koje se rodila prije države i organizirane religije? Kako na brak utječemo kao kultura, kao društvo? Rastakanje braka je skupo. Možda bismo mu trebali pristupiti promišljenije, kako prije braka, tako i u braku.

Svima želim puno ljubavi i sreće, a ovih dana ćemo ionako dosta plakati, kakve god da suze bile…

Nekad je pravilo bilo da se nikakvi krediti ne prenose na potomke. Bake i djedovi svojim su unucima povremeno darivali male i veće darove, odnosno ostavljali vrjedniju imovinu svojoj djeci. Takvo je ponašanje bilo izraženije za generacije iza Drugog svjetskog rata. No, s odmakom vremena, to izgleda nije više slučaj, kao što to ukazuje ovaj članak. U Hrvatskoj više nemamo štednju, već prvi mirovinski stup (uz nešto malo drugog). Kako smo do toga došli?

Prvi mirovinski stup zvan Ponzi

To je još jedna zabrinjavajuća posljedica rastrošnog mentaliteta mlađih generacija, u ovom slučaju onih bliži mirovini, uz standardne probleme koje ima tzv. PAYG sustav mirovina (engl. Pay-as-you-go). Naime, to nisu sustavi štednje za mirovinu, već Ponzijeve sheme. Sadašnji korisnici mirovina financirani su iz dohodaka koje ostvaruju sadašnji uplatitelji. Takav sustav, osmišljen u vrijeme pruskog kancelara Bismarcka, traži što veći omjer uplatitelja u odnosu na korisnike.

Velika mana tog solidarnog sustava je, osim nepravde da osoba ne uživa plod svojeg rada, da u slučaju produljenja godina života korisnika mirovina nedostaje uplatitelja i visina njihovih uplata (čitaj: dohodaka) nije dostatna za pokriće mirovina. Na hrvatskom, ako je sve manje nas koji uplaćujemo, a umirovljenici sve dulje žive i sve ih je više, raste vjerojatnost da se sustav uruši u sebe. Ne želim reći da prizivam eutanaziju i utilitaristički pogled – sačuvaj Bože! Svjestan sam, doduše, da ima i takvih glasova i razmišljanja.

U kratkom roku možda je iluzorno očekivati da će se nešto promijeniti u mirovinskoj politici u Hrvatskoj. Imamo mješoviti solidarni i osobni sustav s omjerom u korist prvog (15% na bruto dohodak ide u prvi mirovinski stup, a 5% u drugi-osobni). Smatram da u srednjem roku treba promijeniti omjer prema drugom, osobnom stupu. Uostalom, sve bi manje trebalo biti onih kojima mirovine osigurava prvi mirovinski stup, pa to ne bi trebalo biti sporno.

Investicijska politika drugog stupa – državne obveznice?

I to je tek jedna promjena. Druga bi bila da se promijeni investicijska politika mirovinskih fondova. Naime, zbog posljedica tzv. ZIRP (engl. Zero-interest rate policy), gdje se središnja banka (govorim u množini!) zadnjih deset godina javlja kao glavni (skoro jedini) kupac državnih obveznica, a one dominiraju portfeljem mirovinskih fondova. Posljedica: samo uzevši u obzir inflaciju, vrijednost budućih mirovina osuđena je na pad/umanjenje vrijednosti.

No, što u slučaju ekstremnijih primjera, gdje mirovinski fond kupuje izričito i jedino državne obveznice i to vlastite države, čiji je investicijski rejting loš (smeće)? To je prikriveno (ili čak otkriveno) financiranje javnih rashoda, a u slučaju sprege upravitelja mirovinskih fondova i trenutnih nositelja fiskalne vlasti (trenutna vlada), to je u rangu i težih kvalifikacija. Više o fiskalnoj odgovornosti sam već pisao ovdje. Stoga bi mudro bilo da se pojedinci skupe u neku interesnu grupu ili udrugu, i traže da se počne ulagati u druge investicijske klase, a ne samo obveznice.

Prekid sa životom na dug

Treća promjena, na koju ipak pojedinac ima najviše utjecaja, ide u dva smjera. S jednom sam počeo ovaj članak: hitna izmjena ponašanja i prekid života na dug (minus, kartice). Ako ništa, djece i unuka radi. Ili sebe radi, ako smo sebični. Drugi smjer je da počnemo razmišljati izvan tipičnih (hrvatskih) okvira. Dakle, poticati samostalno ulaganje u neke druge investicijske klase, najviše dionice (dioničke fondove). Ne treba biti preveliki ekspert. Dovoljna je pasivna strategija ulaganja u neki fond, a ne neku određenu dionicu, i dovoljno dug vremenski horizont (strpljivost). Time već zalazimo u jednu drugu temu, o kojoj ćemo više reći uskoro.

Dok užareno pratimo i u sebi se potiho nadamo (velikom uspjehu!) u nečemu što je možda čak i malo više od najvažnije stvari na svijetu, na našem su se nebu poslovnog svijeta dogodile dvije stvari. Naravno, ako izuzmemo trakavicu oko nagodbe Agrokora (ili kako se neki šale na društvenim mrežama, zbog ruskog pretežitog budućeg utjecaja, pa čitaju to latinično s ćirilice kao AG POKOP).

Prva je zahtjev bjelovarskog gradonačelnika Hrebaka da se ljudi koji primaju socijalnu pomoć odazovu na javne radove, u njegovom municipalu. Može se ovome problemu pristupati na različite načine, no meni se čini da ovakav jednokratni zahtjev u generalnom smislu ima moralno opravdanje, koje bih ja povukao čak do onog glasovitog i velikog Svetog Pavla, koji se obratio Solunjanima u svojem pismu (2 Sol 3), kritizirajući ih riječima “tko neće da radi, neka i ne jede”, jer se čulo da neki dangube. Ovdje ne govorim, jer ne poznajem niti ljude koji primaju konkretnu pomoć, o njihovoj osobnoj situaciji, jesu li zaista radno sposobni, obiteljske i životne okolnosti. Razmišljanje sam digao na višu (generalnu) razinu i moralnoj opravdanosti da itko, koga ne bi spriječavale objektivne okolnosti, ne bi smio odbiti javni rad, ako ga se smatra (ako jest!) radno sposoban, a u potpunosti živi od dotacija javnog novca i nezaposlen je. Općenito, odnos prema radu je vrlo bitan. Ne može se ići spašavati svijet, ako sami nismo “ujutro složili krevet.” Početi od sebe, zahtijevati od sebe više, bez obzira na prilike i okolnosti. Kad kritična masa ljudi usvoji ovaj obrazac ponašanja, vrlo brzo počinje svima biti bolje, ne samo onima koji se tako ponašaju. No, ljudi se tako ponašaju, jer (još uvijek) to mogu.

Drugi je najava “porezne reforme” iz dijela vladajuće koalicije, što je novinar g. Marko Repecki ispravno procijenio da se izmjene poreznih stopa ne smiju nazivati poreznim reformama, jer je to grandiozno preuveličavanje. Ekonomist g. Velimir Šonje ispravno analizira kako od simboličnog smanjenja PDV-a za 1% (s 25% na 24%) nema neke “velike vajde“, dok se nije taklo “osinje gnijezdo”, a to je strukturalni problem neodrživosti dvaju velikih “potrošača” proračunskog novca, mirovinskog i zdravstvenog, koji se velikim dijelom financiraju iz najizdašnijeg poreza (PDV), nego je potrebno ići u daljnje rasterećenje poreza koji opterećuju rad, kako bismo ipak zadržali one najperspektivnije kadrove da ne odu iz Hrvatske. Smatram kako je jako važno da hrvatski birači počnu više inzistirati na stvarnim promjenama, a ne sporadičnim ili onima koji daju beznačajne promjene.

U međuvremenu se zabavljam s ovim memeom koji vidim mnogi objavljuju. Govori o različitom ponašanju kad idemo raditi kod privatnog, a za razliku od državnog poslodavca. Naravno, dobro raditi se može u oba slučaja, a kako će se, to ovisi u najvećoj mjeri o mentalnoj i duhovnoj snazi pojedinca i ispravnoj nakani. Na dugi rok se definitivno isplati dobro raditi (činiti).