Intervju potakao pitanje: zaduživanje ili ne?

Prije nego se bacimo na zaduživanje, upućujem na ovaj intervju u Večernjem listu s ministrom Horvatom, koji preuzima upraženjeno mjesto u resoru gospodarstva. Dojma sam da je ministar Horvat jasan u komuniciranju svojih ideja, od kojih su neke odmah našle na odjek.

Naime, ministar Horvat obrazlagao je svoj odnos s bivšim predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom. Pritom je ponukao novinara da ga upita zašto misli da je hrvatsko gospodarstvo tada (op. pod Karamarkom) najviše raslo:

“…Nikad me nitko neće navesti na to da kažem bilo što protiv Karamarka ili da se sramim bilo čega oko participacije u toj Vladi. Nemojte zaboraviti da je gospodarski razvoj u posljednjih deset godina iznad tri posto Hrvatska imala jedino 2016. Volio bih da me novinari jednom pitaju zašto.

Hajde, zašto?

Te je godine posredovanjem Hrvatske agencije za malo gospodarstvo, HBOR-a i HPB-a u segment mikro, malih i srednjih trgovačkih društava samo u investicije otišlo više od 16 milijardi kuna. To je velik doprinos gospodarskom razvoju. Stvorili smo okvire da kapital za poduzetnike bude po cijeni od 0,5 posto. Sad, eto, i u poljoprivredni sektor idu mali zajmovi s kamatom od 0,5 posto. Na tome ću inzistirati. Hrvatski poduzetnici ne zavređuju maltretiranje s kamatama od 5, 6 ili 7 posto zato što je to već početak nekonkurentnosti jer su njihovi konkurenti i u Hrvatskoj, koji su u stranom vlasništvu, i u zemljama u okruženju, već u startu s kreditima u prednosti. Nama HBOR ne treba kao posrednik u kreditiranju, nego kao direktni kreditor, i to s kamatom koja će biti na razini jedan posto. Isto tako i Hrvatska agencija za malo gospodarstvo i HPB.”

Ovo plediranje da država bude jači i/ili aktivniji sudionik na tržištu kroz HPB kao poslovnu banku te ostale sudionike na financijsko/regulatornom platnu hrvatskog gospodarstva, izazavalo je reakcije.

Državna obveznica 2,2%, a zaduživanje po 1%?

Jedan od naših najboljih, a meni, oprostite na subjektivnosti, i najdraži, g. Velimir Šonje, odgovara:

“Ako država na 10-godišnje obveznice plaća kamatnu stopu od 2,2 posto kada pribavlja novac, kako onda može natjerati državne banke da odobravaju kredite po jedan posto, a da ih ne natjera u gubitak i kasnije sanaciju novcem poreznih obveznika? Podsjećam da je HPB jedina banka koju je u ovom stoljeću trebalo sanirati, i to nekoliko puta.”

Jutarnji list u svojoj izvedenici Novac.hr nastavlja kako je g. Šonje dodao činjenicu “kako cijena duga danas ne predstavlja problem: na tržištu je dovoljno poticaja i subvencija, a kamatne stope se ionako kreću silaznom putanjom. Korporativni sektor ne treba jačati tako da ga se tjera u dodatno zaduživanje, već poduzeća treba kapitalno jačati”. Zaključuje kako “hrvatsko gospodarstvo treba vlasnički kapital, a dug će prirodno slijediti rizični kapital, i to je smjer u kojem bi novi ministar trebao razmišljati.” (op. naglasci moji)

Neke činjenice stoje…

Činjenica jest da nema logike siliti nekoga da posluje suboptimalno, odnosno da uništava svoju vrijednost. Opet, činjenica jest da je rezultat iz 2016. najbolji rezultat u posljednjih pet godina. No, ako se pogleda koliki je povrat na vlasničku glavnicu ili kako to stoji u izvještaju, prinos na dionički kapital (ROE = 14,92% za banku) i povrat na imovinu ili prinos na aktivu (ROA = 0,94%), jasno je da je poluga (odnos ukupne aktive i dioničkog kapitala) gotovo 16 puta. To za nefinancijaše znači da se efekt rezultata za vlasnika multiplicira 16 puta.

Meni sada nije namjera ulaziti u raspravu niti s ministrom niti vlasnikom našeg najpotentnijeg ekonomskog bloga. Mene je zainteresiralo opet nešto što je, po meni, stavljeno kao rubno, ali puno važnije od procjenjivanja buduće poslovno-kreditne politike jedne banke i moguće državne intervencije. S tim, uzmite u obzir, načelno sam jako sklon da se država manje ponaša kao sudionik, a više kao sudac. I to onaj bolji, koji se i ne vidi za vrijeme utakmice.

Koliko je zaduživanje optimalno?

No, što je to što je mene zainteresiralo? Očito, gore masno podebljano. Ta se tema zove u literaturi optimalna struktura kapitala. Laički, koliko duga je najbolje imati u omjeru dug-glavnica.

Odmah ću reći, sve silne teorije možda bi najbolje bilo tumačiti kroz slavnu rečenicu preminulog, a čini se ponekad vrlo živoprisutnog druga, koju sam ipak malo modificirao: “Tuđe (ne)ćemo, svoje (ne) damo!” Ako želite čitati nešto stručniji izričaj, predao sam članak koji će biti objavljen u RiF-u u lipnju.

Dakle, većina ljudi zazire od kredita dokle god može. Ispravnije bi bilo reći, zazirala bi. Neki je dan guverner na odlasku, ali i u izglednom ostanku, g. Vujčić da trećina tvrtki može dobiti kredit, ali ga ne želi. To je komentirao i g. Branimir Bunjac, na način, koji, čini mi se, prikazuje ipak nerazumijevanje. Ja sam namjerno u postu komentirao efekt poluge.

Dakle, teorija strukture kapitala koja se zove teorija hijerarhijskog reda opisuje se kroz maksimu: “Tuđe nećemo, svoje damo!” Vlasnici i uprava nisu skloni dugu, jer je, da banaliziram, to maltretaža (“skuplja pita nego tepsija!”) Dug se uzima tek i onda ako. Sklonost uzimanju duga je i pitanje averzije prema riziku. Male tvrtke i poduzetnici tu su oprezniji jer se više ponašaju kao građani, a jedan mali pojedinac ispred ogromne i moćne institucije… često ne pobjeđuje David, već Golijat, s tom razlikom da je ovdje David zaista i dužan nešto. To što trećina tvrtki ne želi kredit, a mogu ga dobiti, poznaje i ekonomska teorija, ali i praksa. Ima dakako i onih koji ne žele aplicirati za kredit, jer znaju da ga ne mogu dobit, što je također dio ovog teoretskog objašnjenja.

Teorija statičke razmjene se opisuje kroz maksimu po načelu ako-ako, tako da zagrade ostaju: “Tuđe (ne)ćemo, svoje (ne) damo!” Uglavnom, hoćemo zaduživanje do neke granice, a dalje nam smeta, jer nas guši i ruši rejting, a to je preskupo za nas vlasnike i upravu. Kad se tako ponaša, onda se nastoji uvećati prinos na aktivu putem poluge (duga). U malom i srednjem poduztništvu postoji problem što u slučaju odluke “idem u rizik, pa i onda i u kredit”, tada se nerijetko tu miješa poslovnu i privatnu imovinu. S ekonomskog aspekta, ako se želi vidjeti kakvi su efekti, treba sve ukalkulirati.

Razlika ekonomskog i računovodstvenog gubitka

Evo jedan primjer. Baš sam prije koji dan razgovarao sa ženom i poduzetnicom, pa tako dođemo do toga da svoj projekt u jednoj firmi financira iz drugog. Doduše, financijski izvještaji pokazivali bi manji gubitak nego je stvarni, jer oprema i imovina za rad kojom se služi u tom projektu dolazi iz drugog projekta, koji je profitabilan, te privatnih izvora financiranja (njenih). Dakle, računovodstvena bilanca i račun dobiti i gubitka drukčija je od stvarne, ekonomske. Iako mi je htjela reći kako joj ne ide lako, ali ipak uspijeva, skrenuo sam pozornost da je stvarni ili ekonomski gubitak puno veći od računovodstveno iskazanog.

Dakle, iako se financijeri duga (u Hrvatskoj najčešće banke) tako brane od moralnog hazarda, trebalo bi napraviti ekonomski izvještaj koji bi uključivao stvarne ekonomske tokove. To je moje područje profesionalnog interesa, pitanje dodane ekonomske vrijednosti (EVA), trošak kapitala, struktura kapitala itd. Cilj mi je pomoći poduzetnicima da sagledaju stvarne efekte svojih odluka, najčešće da znaju izmjeriti koliko cijene svoj projekt.

Moja je teza da mali poduzetnici, u početku, ako imalo uspiju, brzo povlače novac. Onda se daljnji rast opet zasniva na ponavljanju rizičnih pothvata koji se iznova osiguravaju privatnom imovinom, što je za kreditora osiguranje od moralnog hazarda. Kreditori ionako primarno gledaju povratiti ulog iz posla (novčanog toka), a ne iz osigurane imovine.

To dovodi do zaključka da je trošak tog oportunog ponašanja jako visok po ocjeni poduzetnika. Rijetki su koji mogu, ali i znaju čekati, a još rjeđi kada se povući.

… A rijetki su i oni koji znaju da se mogu i trebaju zadužiti!

Nedavno sam imao prilike komunicirati s jednim poduzetnikom koji stvarno briljantno vodi svoju tvrtku. To je dugogodišnji obiteljski posao kojeg je naslijedio. Koliko mi je poznato, polovica ili čak i više tvrtki, bilo koje veličine ili stupnja uspješnosti, ne preživi smjenu generacija.

Nakon što sam razmotrio njegove izvještaje i javno dostupne podatke, kao i njegovog izravnog konkurenta, s naglaskom da posluje u dugoročno isplativoj industriji, sugerirao sam nešto kontraintuitivno. Zaduživanje, ako želi kao vlasnik (iako je i direktor, ali to nije isto!) povećati profitabilnost svojeg vlasničkog ulaganja.

Nisam zasad primio odgovor, iako sam dao i nekoliko drugih savjeta koji nisu toliko “kontradiktorni”. No, jasno mi je da je to težak savjet. Imate uspješnu priču i sada dolazi neki konzultant sa strane i sugerira nešto što nije u rangu svakodnevnog… To podsjeća na razne viceve o konzultantima, koje ljudi većinom percipiraju kao niškoristi.

No, teško je boriti se protiv matematike. Imao sam priliku vidjeti da čak i klijenti nakon par godina kažu “imali ste pravo!” No, nije mi osobni cilj da zbrajam koliko sam puta osobno ili u timu s kojima sam surađivao imao pravo.

Dakle, dug je poluga i služi kao pomoć, no treba znati kada stati, a nekad i kada krenuti. Biti poduzetnik uopće nije lako.

Za euro i dolar, ovi su dani – dramatični.

Nakon dosad nezabilježenih političkih događaja u Italiji, gdje predsjednik Italije u nedjelju zbog prijedloga ministra financija u budućoj vladi odbija mandatara, danas ga ipak potvrđuje te je novi mandatar g. Conte iza kojeg stoje “desnica i protusistemska stranka”, kako ih opisuju mediji. Nadalje, unatoč trgovinskom ratu oko čelika ili aluminija, podaci o američkoj nezaposlenosti koji se objavljuju na prvi petak u mjesecu, bolji od očekivanja, i dalje u dugom roku guraju dolar.

Ipak, tehnički gledano, EUR/USD ne ide u “meltdown”, imat ćemo ovih dana vjerojatno korekcije. Otpor pri 1,18 i 1,20 je tu, a napad na sljedeću liniju je 1,15… Prethodno dano očekivanje kako bi se to moglo dogoditi do sredine lipnja sada je manje vjerojatno, po mojem mišljenju.

Sinoć/noćas euro/dolar (EUR/USD) je došao na razine 1,1520-40, tako da se brzo ispunilo što sam najavio, a izgledno je i kratko ispuhivanje do kraja sutrašnjeg dana (trenutno oko 1,1630). Ako se ne probije granica do kraja sutrašnjeg dana od 1,1700, daljnje jačanje dolara je vrlo izgledno.

U slučaju probijanja 1,15 do kraja sutrašnjeg dana, jači pad vrijednosti eura prema dolaru se može očekivati u skorijem roku. Sve ovo koristi europskom izvozu, pa posljednjih mjesec dana jačaju dionice europskih kompanija koje su izvozno orijentirane.

Ovo se tiče i malih zemalja, jer nastavak talijanske i europske krize u smislu vladanja, jačat će dolar i dalje.

Mali hommage – Richard Pipes

Izašla je važna vijest na stranicama organizacije FEE (Foundation for Economic Education), koju se svrstava u liberalne medije centrističkog nazora (ekonomski desno, usko-svjetonazorski lijevo). Naime, umro je poljski Židov i naturalizirani Amerikanac, velikan misli 20. stoljeća o tome kako privatna imovina treba zaštitu. Bio je i savjetnik predsjednika Reagana za Sovjetski Savez i Istočnu Europu.

Poznato je da je sukobljavao s drugim velikanom iz prošlog stoljeća, Aleksandrom Solženjicinom, autorom knjige „Arhipelag Gulag“ i glasovite pripovijetke „Jedan dan u životu Ivana Denisoviča“. Sukob sa Složenjicinom temeljio se na odnosu ruske politike i prirode režima Sovjetskog Saveza. (Izvor: Catholic Report). Novela o Denisoviču je nešto što se treba pročitati: svaki razuman čovjek tako može upoznati što je krivo u toliko nehumanom i militantno-bezbožničkom sustavu kakav je komunizam.

Slične strahote mogu se naći u djelu još jednog Židova, naše gore lista, Karla Štajnera. On je bio uvjereni revolucionar koji je sam spoznao kako revolucija jede svoju djecu, i to u knjizi „7000 dana u Sibiru.“

Kako stoji na stranicama izdavačke kuće Knjižare Ljevak, Pipes je objavio dvadesetak knjiga. Od njih su najpoznatije: The Russian Revolution (Ruska revolucija; 1990.), Property and Freedom (Vlasništvo i sloboda; 1999.) i Communism (Komunizam; 2001.)

Utječe li redistribucija na nestanak kreposti?

U osvrtu koji je napisao Walter Olson iz Cato Institutea za FEE, objavljen i ovdje, meni je u oko upao jedan filozofski detalj. Tu Olson citira Pipesa, koji raspravlja s Davidom Humeom po pitanju redistribucije:

Citat: „Render men’s possessions ever so equal, men’s different degrees of art, care and industry will immediately break that equality. Or if you check those virtues, you reduce society to the most extreme indigence; and, instead of preventing want and beggary in a few, render it unavoidable to the whole community.”

Moj slobodni prijevod bio bi: “Učinite ljudska posjedovanja (op. imovinu) toliko skoro jednakom, tada će različiti stupnjevi (op. sinonimi bi ovdje bili i intenzitet, mjera, razina) umijeća, želje i radišnosti odmah prekinuti tu jednakost. Ili, ako provjerite te vrline (op. kreposti bi bila snažnija riječ!), vi natjeravate (op. dovodite bi možda bio bolji prijevod) društvo u najgore moguće siromaštvo (op. rasulo!); i, umjesto da spriječi požudu i prosjačenje u nekima, čine ga neizbježnim u cijeloj zajednici“.

Ovaj Pipesov citat me naveo na razmišljanje o krepostima. Naime, pitanje kreposti, što je arhaičnije od vrlina, je nešto što bi se trebalo aktualizirati. Dakle, kako dobro raditi (ne radoholičariti), kako biti uspješan, stručan i pošten, kako se boriti protiv kulture očaja koja smatra sve pokvarenim. Nadalje, kako nuditi nadu da se može puno toga bolje, kako se isplati učiti i uvećavati svoj profesionalni ugled itd.

Olson tvrdi da je harvardski povjesničar koji se cijeli život, očito iz životne traume, bavio pitanjem Rusije i zla komunizma. Tvrdio je kako su slobode i privatna imovina snažno povezani. Dodaje da su čak i lovci-sakupljači znali cijeniti „intelektualno vlasništvo“ u vidu tehnika lova i prikupljanja.

Dohodovne razlike, progresivno oporezivanje i ekonomski rast

Povezao bih ovu vijest s vijesti iz Večernjeg lista. Prenijeli su da studije najuglednijih europskih ekonomskih institucija pobijaju nalaze MMF i OECD-a kako dohodovne razlike otežavaju i usporavaju ekonomski rast. Naime, prošlotjedno objavljeni nalaz EconPola Europe, kojeg čine „vodeći think tankovi iz nekoliko najvećih europskih zemalja (Ifo Institut, CEPS, CEPII, IHS, Tolouse School of Economics, SAID Business school Sveučilišta Oxford, Sveučilište u Trentu, VATT i ZEW)“ je takav da „velike razlike u dohocima ne da koče ekonomski rast, nego ga potiču(!) te što su razlike u raspoloživom dohotku ljudi veće, to je veća i stopa rasta!“ Večernji list nastavlja s tvrdnjom da bi za Hrvatsku EconPolove tvrdnje mogle imati goleme ideološke i političke reperkusije.

Naime, „ako nejednakost potiče rast, tada krupni bogataši postaju poželjni, jaka progresivnost oporezivanja dohotka pogrešna, a u igru bi se, kao u Italiji, mogao vratiti i flat tax“. Nisam stručnjak za poreznu reformu, no kolega mi je skrenuo pozornost na ovaj značajan rad Ivice Urbana iz Instituta za javne financije. Ipak moram reći da mi se sviđa ideja flat taxa, ponajviše zbog ideje o jednostavnosti. Mislim da ona u načelu, naglašavam tu riječ u načelu, djeluje kao protulijek birokratiziranosti hrvatskog gospodarskog sustava.

MMF-ove preporuke: privatna imovina pod sjekirom

Isti taj MMF i dalje daje preporuke Hrvatskoj da je daljnje rezanje poreza dobrodošlo: u slučaju izostanka reformi, rast BDP-a će u srednjem roku pasti s ionako mršavih 2,8% na 2%. Navode kako je fiskalni napredak važan radi smanjenja javnog duga, ali i da uoči najavljenog smanjenja PDV-a treba uvesti moderan porez na nekretnine.

MMF možda ne stanuje u Hrvatskoj, pa ne zna kako je u toj zemlji potpisana peticija protiv uvođenja poreza na nekretnine i to s 146.100 potpisa. Od toga je preko 140 tisuća potpisa bilo online. Još više je zapanjila brzina i širina svjetonazora koji su poduprli ovu peticiju. Inzistiranje MMF-a da se ipak uvede taj porez neće ići baš tako lako jer su Hrvati osjetljivi po tom pitanju.

Treba li se privatna imovina oporezivati u ime jednakosti?

Naime, kako je to naglasio i g. Pipes, egalitarizacija u smislu posjedovanja, umjesto da smanji siromaštvo, povećat će ga. Isto tako, umjesto da smanji negativne želje i loše usmjerene strasti za posjedovanjem, samo će ih povećati. Komunizam, a i bliski mu socijalizam, u podlozi imaju taj egalitarni grijeh, učiniti sve (stvari i ljude) jednakima u ishodu. Podloga mu je zavist, što je ogroman ili teološki rečeno, smrtni grijeh: zavist ljude čini gorim od zvijeri. Eto, pogledajte samo gulage, čijih žrtava ne manjka. Možda je Hrvatima gulag udaljeni pojam, ali Goli otok nije.

Nipošto ne treba biti neosjetljiv na najave da se privatna imovina i dohoci teže oporezuju u ime jednakosti. Možda se iza toga krije dobra želja, ali taj put sigurno vodi u pakao. O tome sam već pisao izjavivši da “tuđe neću, a svoje ne dam“. Ako Hrvatska ne želi demografski slom, ne treba velike strategije. Potrebno je osloboditi spone koje zarobljuju poduzetničke inicijative, smanjiti opterećenje te nuditi nadu, a ne neprestano širiti očaj. Sadašnje široko prihvaćene inicijative imaju tu duboku želju u sebi dokinuti široko raširenu nepravdu kojoj je motor korumpiranost sadašnjih elita. One kontinuirano i zdušno odbijaju promjene, i samo cementiraju stare pozicije.

Trenutno je par ispod 1,1700, što bi značilo da već gotovo puna dva mjeseca je ovaj par na tjednoj razini u silaznoj putanji, onoj za jačanje dolara.

Ako danas EUR/USD završi ispod 1,1700, to bi značilo da je otvoren put u idućih desetak dana da se ide na ključnu granicu od oko 1,1550. Naime, tehnička analiza pokazuje da bi trenutne razine između 1,17-1,18 mogao biti privremeno dno i vraćanje EUR/USD na malo veće razine, no zadrži li se ispod 1,700, što je moja osobna procjena da hoće, a treba pričekati kraj dana, idemo prema 1,1550.

Jačanje dolara se nastavlja, i čini se da će granica od 1,15 biti pod upitnikom već ovaj kvartal. Dakle, može se očekivati do sredine lipnja. To je prilično rapidno sjetimo li se gdje je bio prije mjesec dana (1,24). Prije koji je dan izašao kratki članak na Project Syndicateu, uglednog Mohameda A. El. Eriana (“Managing the Risk of a Rising Dollar“). Dio koji je meni upao u oči i kratko sam razmišljao o tome jest sljedeći:

“Emerging markets have long been particularly vulnerable to this phenomenon. In the run-up to the Asian financial crisis of the 1990s, many emerging economies kept their currencies rigidly pegged to the dollar, and governments tended to borrow heavily in dollars, despite generating most of their revenues in the domestic currency (what economists labeled “original sin”).”

Ili u slobodnom prijevodu:

Tržišta u nastajanju odavno su posebno osjetljiva na ovaj fenomen. (Op. El-Erian govori kako nagli rast dolara stvara neravnoteže na drugim mjestima,  kao u argentinksom slučaju.) U pripremi azijske financijske krize devedesetih godina, mnoga gospodarstva u nastajanju držala su svoje valute čvrsto vezane uz dolar, a države su imale veliku izloženost u dolarima, unatoč tome što generiraju većinu svojih prihoda u domaćoj valuti (što su ekonomisti označili kao “iskonski grijeh”).

Originalni, iskonski ili istočni grijeh, to su sve teološki sinonimi, a taj pojam dobro upućuje što se može dogoditi kod naglih promjena. Ako ćemo pošteno, ne radi se o efektu Crnog labuda kojeg je odlično opisao Taleb u svojoj knjizi. Radi se o onoj čije sam sažetke čitao na blogu CFA Institute, o Sivom nosorogu, autorice Michele Wucker. Dakle, ne radi se o velikom utjecaju nečeg neočekivanog, nečega izvan područja tri standardne devijacije od prosječne ili očekivane vrijednosti. Radi se upravo o očekivanoj vrijednosti, o očekivanom ishodu koji se zanemaruje. A očit je, poput istočnog grijeha.

Iako se hrvatsko gospodarstvo blago oporavlja usprkos visokim porezima na pretkrizne razine, presporo je to u usporedbi sa sličnim zemljama u okruženju. Podizanje kamatanih stopa i jačanje dolara su gotovo neumitni događaji. Bit će istočni grijeh hrvatske politike ako sadašnje suficite ne usmjeri na pripremu za sljedeće razdoblje mršavih krava. Fiskalna konsolidacija je nužna, jednako kao i prije, što sam napisao još lani.

U prethodnom smo postu pokazali neke značajke novčanog jaza, a sada ćemo ukratko razmotriti visinu troškova uzimanja robnog ili trgovačkog kredita te bankovnog kredita te razmotriti neke značajke financiranja radnog kapitala.

Trošak robnog ili trgovačkog kredita

Ekonomika uzimanja ovakvog kredita računa se na sljedeći način:

Trošak trgovačkog kredita = [1 + (Diskont/ (1-Diskont)] ^{(365 / Broj dana do dospijeća)} – 1

Sinoć navečer došle su vijesti kako je talijanski relativni pobjednik izbora, Pokret Pet zvjezdica dogovorio koaliciju s Ligom, ali zasad bez dogovora oko budućeg premijera. To je stabiliziriralo tržište te se EUR/SUD trguje nešto ispod 1,20, što, kad se pogleda razvoj u proteklom tjednu (dolazak na razine ok 1,1850) i u odnosu na završetak proteklog mjeseca (1,2056), još uvijek znači da se ovaj najvažniji i jedan od najvolatilnijih parova još uvijek nalazi u zoni da nastavi svoj put prema “jugu”.

U međuvremenu na drugom kraju svijeta, čovjek od 92 godine dobiva izbore u općoj nevjerici medija i analitičara, nakon otkrića o ogromnoj korupciji. Svojevrsni je to nastavak na globalnoj razini (Brexit, Trump, Italija, izbori u istočnoeuropskim državama) gdje je ljudima masovno dosta korupcije, koju uglavnom provode ljudi koji se kite krilaticama i vrijednostima. Stoga i podršku dobivaju novi pokreti koji plediraju na tradicionalni moral, zaštitu obiteljskog života, slobodu tržišta, manje poreze itd. Radi se o općem nepovjerenju u dosadašnje elite koje su izgubile doticaj s ljudima i ne služe općem dobru, a to se događa po cijelom svijetu, a po mojem dubokom uvjerenju, radi se o izrazito značajnom znaku vremena.

Prošlu je šestu vazmenu nedjelju, a prvu u mjesecu svibnju, po prvi puta (nakon dugo vremena i to sada po nadbiskupijskom dekretu!) bila održana tradicionalna latinska misa (TLM) u crkvi Krista Kralja na latinskom i to po misalu Pape Ivana XXIII. Klupe su bile popunjene, a mala djeca na izlazu i stepenicama veselo skakala, koliko god roditelji ih pokušavali umiriti.

Dolar ide dalje?

Nakon duljeg vremena, vrijednost američkog dolara je, vjerujem, pred značajnim rastom u idućem razdoblju. Prema mojoj osobnoj procjeni, EUR/USD je probio ključnu granicu od 1,20 te je potvrdio te najave kroz mjesečne i tjedne razine te kreće na put prema 1,15, možda čak i do kraja polugodišta. Naravno, moguć je i kratak predah ovog tjedna, jer dolar hukta skoro mjesec dana. Lako je moguće da je ovo početak novog dugoročnog trenda od nekoliko godina.

Osobno nisam mijenjao strategiju svo ovo vrijeme u zadnjih nekoliko godina, iako je dolar u dva navrata dolazio do granice 1,04 (EUR/USD). Moja je strategija vrlo jednostavna („pola-pola“, denominirano u eurima (kunama) i dolarima). Vijesti koji dolaze iz Italije o nemogućnosti formiranja vlade i mogućim novim jesenskim izborima samo pojačavaju nadanja medvjeda poput mene. Protestna i anti-EU(ro) stranka „Pokret pet zvjezdica“ traži odmah nove izbore, dok druge stranke žele izbore na jesen.

Ponašanje današnjih elita

Opće širenje antisistemskog raspoloženja diljem Europe općenito se u medijima percipira kao loše, ponekad i sa zgražanjem. To vrijedi i za hrvatske prilike. Smatram kako je to dublji znak vremena.