Nobelovac Stiglitz nije u pravu za Hrvatsku

Joseph Stiglitz, u intervjuu za HRT, koji se sinoć prikazao na četvrtom kanalu nacionalne televizije, tvrdi da je pogrešno koncentrirati se samo na promatranje zaduženosti, nego na cijelu bilancu, imovinu i obveze.

Pritom je izostavio poziciju glavnice, no vjerujem da je to retorički propust. Njegova tvrdnja je točna, jer svaki analitičar nikad se ne može ograničiti samo na jednu komponentu rizika. Rizik je kompleksna materija i traži sagledavanje iz svih kutova. No, slavni američki nobelovac to tvrdi u kontekstu kritike tzv. politike štednje (engl. “austerity”) čiji je predvodnik Njemačka, za razliku od zagovornika od tzv. politike stimulusa (odnosi se na monetarni stimulus tiskanjem novca ili tzv. kvantitativnim popuštanjem i/ili na fiskalni stimulus koji pretpostavlja povećanu potrošnju državnog sektora ili preusmjeravanje transffera, dok rjeđe na smanjenje poreza radi povećanja osobne potrošnje).

Fiskalni stimulus se bazira na pretpostavci da će povećana državna potrošnja ili rjeđe osobna potrošnja dovesti do većeg ekonomskog rasta, matematički rečeno da će stopa povećanja potrošnje biti manja od stope ekonomskog rasta. Suštinski se radi o efektu multiplikatora potrošnje.

Na analogni način razmišlja se i kod monetarnog stimulusa, samo s tom razlikom da efekte navodi monetarna vlast (središnja banka), a ne fiskalna vlast (Vlada, odnosno Ministarstvo financija).

To je tipični način razmišljanja kejnezijanske škole, dok je suprotan tome tzv. austrijski način koji tvrdi da stimulusi štete. Većina ili mainstream ekonomisti se nalaze između ova dva suprostavljena tabora, iako su veliki ekonomisti Keynes i Hayek bili protivnici, bili su i veliki prijatelji.

Da se vratim na Stiglitza, smatram da je izostavio jedan važan dio u objašnjenju, jer da bi obrazložio da koncentraciju na dugove (politiku štednje), uzeo je primjer Googlea i rekao da se nitko ne zamara razinom duga te kompanije nego što će s eventualnim kreditom Google moći napraviti.

To je toliko ne-ilustrativan primjer, jer je Google, kao i velika većina tvrtki iz IT sektora koji su konkurenti Googleu, izrazito visoko kapitalizirana kompanija, s preko 90% udjela vlastitog kapitala (glavnice) u izvorima financiranja.

Dakle, ako je imovina 100 (sastavljena od novca, zaliha, potraživanja, opreme, goodwilla itd.), onda se tih 100 financira iz vlastitog kapitala Googlea s 90 (a čine ju polozi dioničara i kumulirana zarada od poslovanja), a tek 10 su obveze prema kreditorima, zaposlenima, dobavljačima..

Moja poanta je da je profesor Stiglitz htio poentirati da se štednja i vraćanje dugova ne isplati, a zanemario je da je razina duga kod ovakve super niskorizične kompanije izrazito mala i da se o tome govori kad govorimo o razinama visokog ili granično visokog duga, a ne malog duga. Naime, u financijskoj teoriji, postoji teorija statičke razmjene kojatvrdi da menadžer želi i pokušava uspostaviti ravnotežu između troška pogoršanja financijskog položaja i koristi koje nastaju upotrebom duga. Ova teorija tvrdi da postoji struktura upotrebe vlastitog i tuđeg kapitala koja ima optimalnu razinu korištenja tuđeg kapitala, dakle duga, u financiranju tvrtke, odnosno da u jednom trenutku troškovi zaduženja premašuju njegove koristi i da svako daljnje zaduženje više šteti nego koristi.

Npr. ako voliš sladoled, pojest ćeš ga i bit će ti ugodno. No, ako si pojeo sedam sladoleda, pa kad ti netko sa strane tvrdi da se ne treba zamarati s brojem pojedenih sladoleda, a granica bi bila tri, onda je taj netko potpuno promašio poantu.

Hrvatska je prezadužena zemlja i treba početi štedjeti jer ju u oba teorijska smisla, kejnezijanskom, izdaje slab multiplikator potrošnje i hajekovskom (austrijskom) izdaje previsoka razina duga i ogroman utjecaj države.

Hrvatska se treba vratiti osnovama razumnog promišljanja jednog kućanstva: kad previše trošiš, a premalo zarađuješ, moraš se prilagoditi. Tako i hrvatska nacija.

Trebamo manju državnu potrošnju i manji proračun, dakle manju vladu i manje poreze i provođenje ključnih reformi u organizaciji državne uprave i regionalnog ustroja, reforme u zdravstvu i obrazovanju.

Objavljeno u Hrvatska, kapital, komentar na društvene događaje, Porez | Ostavi komentar

Revolucionari svih zemalja: odstupite od moje imovine i mirovine!

Profesor Jurčić tvrdi u intervjuu u Lideru, čiji puni tekst se može naći u tiskanom izdanju, a skraćeni na internetu, između mnogih stvari, sljedeće, što mi je upalo u oko i izazvalo momentalnu reakciju:

“- Reforme monetarnog sustava i javnih financija provele bi se istodobno u roku godinu dana sa stupanjem na snagu prvog siječnja godine koja slijedi onoj u kojoj je prihvaćena reforma. Javni dug nije najveća prepreka rastu, to je samo isprika nesposobnoj politici. Inače, naša reforma javnih financija usporava rast javnoga duga i smanjuje deficit proračuna bez krvi, znoja i suza.

To sve vlasti nastoje, a rezultat je izostanak reformi. Kako bi to vama uspjelo?

- Prijedlog je da se drugi mirovinski stup zamrzne, pri čemu se dosad skupljenih šezdesetak milijardi kuna ne bi diralo, samo bi se buduće uplate prebacile u prvi stup. To je oko pet milijardi kuna na godinu, za toliko bi proračun imao manji deficit. Što sada radimo? Država od tih istih mirovinskih fondova posuđuje novac uz kamatu i od pet-šest posto, dakle posuđuje vlastiti novac, plaća za to pristojnu kamatu i vraća u prvi stup da bi imala iz čega isplatiti mirovine. (op. naglasci moji) U takvoj situaciji na dobitku su samo fondovski menadžeri iako su i oni posredno na gubitku s ovakvim gospodarstvom, jer ako se gospodarstvo ne oporavlja, ni fondovi ne mogu rasti. Zato bi za početak imali pet milijardi kuna transfera manje.”

Nije pošteno prema ikome ići ad hominem, pa ću se i ja, kao i uvijek, držati po strani takvog načina govora i pisanja.

Podcrtao sam i naglasio crvenom bojom dio izjave profesora Jurčića jer to ne predstavlja nešto što se zove u potpunosti istinita tvrdnja.

Naime, u Hrvatskoj mnogi ekonomski, pa i neki drugi problemi počinju od nažalost niske financijske i ekonomske pismenosti. Ovdje se ispod radara može razumjeti da ukupno bruto plaća ne predstavlja plaću radnika, nego da radniku pripada samo neto plaća, znači porezi, prirezi i doprinosi nisu od radnika, nego od države.

To nije točno, i upravo taj mentalitet nas mnogo košta.

Bruto plaća jest radnikovo potraživanje prema poslodavcu, dakle, to je njegova imovina, koju poslodavac dijelom, u radnikovo ime prosljeđuje Poreznoj upravi i ostalim primateljima – potražiteljima radnikove plaće, točno, onog dijela koje je propisima, uredbama i zakonima propisala da će potraživati od samog radnika.

Pitajte poslodavca koliko ga košta radnikova plaća, pa neće govoriti u terminima neto, nego bruto plaće.

No, to nije sve, jer profesor Jurčić, između ostalih ponuđenih rješenja, vidi i rješenje smanjenja deficita ne u štednji, nego u, zašto ne reći točno i precizno, otimanju dijela bruto plaće radnika koje su namijenjene uplatama na vlastite račune, vaše i moje, koji se vode pod vašim i mojim imenom, prezimenom, OIB-om i brojem računa u drugom mirovinskom stupu, da uđe u amorfnu masu prvog stupa. To je i bila intencija mirovinske reforme s početka tisućljeća koju je provela socijaldemokratska vlada, da svaki građanin/ državljanin/ radnik ima svoj osobni mirovinski račun. To je kamen zaglavni mirovinske reforme.

Prisjetimo se da je na tu “briljantnu” ideju svojedobno došao i bivši premijer Sanader (veljača 2009., kasnije je u izjavama reterirao) te da je međunarodno tržište reagiralo odmah s plusom od 2% skupljim zaduženjem za sve koji dolaze iz Hrvatske isti dan.

Za zaključak nudim jednu sugestiju i jednu ljubaznu molbu.

Svima sugeriram da savladaju osnovne pojmova iz financija jer se radi o vašem novcu i vašoj budućnosti i budućnosti vaše djece, supružnika, obitelji, prijatelja, svih onih koje volite… Internet je pun toga, a ako ne želite čitati knjige, ima puno blogova. Malo po malo, možete vi razumjeti to. Kao bankar tvrdim da je bankarima puno isplativije raditi s financijski pismenim ljudima. Ne morate imati fakultete da znate upravljati vlastitim novcem.

Što se tiče molbe, ljubazno molim sve revolucionare da se odmaknu od moje privatne imovine, a vjerujem da ni vama nije svejedno. Ja sam konzervativac, a da se poslužim revolucionarnim rječnikom, tuđe neću, svoje ne dam, stoga odstupite, ljubazno molim!

Objavljeno u Banka, Hrvatska, komentar na društvene događaje, mirovinski sustav, Porez | Ostavi komentar

Paritet do Uskrsa? Čekam.

Svaki analitičar voli pokazati koliko je bio točan. Nisam analitičar, radio sam puno pogrešaka, ali volim biti u pravu, ako jesam.

0719903d-8e45-4bc8-8290-279a59174dc6 Nastavi čitati

Objavljeno u dolar, euro | Ostavi komentar

Empirijski dokaz da je privatno vlasništvo bolje od državnog u Hrvatskoj (bar za jednog nemuštog financijaša)

Jučerašnje predstavljanje Udruge Lipa, kojoj s ponosom pripadam kao redovni član, na temu poslovanja javnih poduzeća, ponukalo me je da komentiram jednu, naoko sporadičnu stvar koje se nisu sugovornici dotakli, a meni je draga. Profitabilnost.

Pogledajte ovdje prezentaciju. Ja sam se koncentrirao na slajd broj 9. Tu se daje usporedba državnih i privatnih poslovnih subjekata. Mene osobito zanima redak prinos na imovinu.

Čitam za državno 4%, a za privatno 13%.

Bankar, bolest profesionalne deformacije, pa odmah tražim redak gdje stoji zaduženost. Aha, tu je: državno 39%, privatno 72%. Stop!

Zaljubljen sam u DuPont analizu. Otkrio sam je na CFA-u. Mnogi je kritiziraju, nešto sam i sam pisao o njoj (članak objavljen u RiF-u). Ali, da se prestanem mahnito hvaliti.

DuPont analiza rastavlja pokazatelj prinosa na vlasničku glavnicu ili naški, kapital ili još bolje, ROE. Tako je ROA prinos na imovinu.

ROE = Neto dobit/Kapital.

Malo matematike:

ROE = Neto dobit/ Kapital = Neto dobit/Aktiva x Aktiva/ Kapital = ROA x Financijska poluga.

Zaduženost = Ukupni dugovi/ Aktiva = (Aktiva – Kapital)/ Aktiva = 1 – Kapital/Aktiva = 1 – Financijska poluga.

Malo tumblanja i reciprociteta, pa dobijemo da je ROE:

država: 6,6%

privatluk: 46,4%!

Dakle, privatno vođeni poslovni subjekti u Hrvatskoj su, prema podacima iz istraživanja dr.sc. Maruške Vizek (EIZ) oko 7,1 puta profitabilniji prema pokazatelju ROE od državnih poslovnih subjekata.

Bez obzira na intervente sudionika i publike, moj zaključak, na temelju usporedbe podatka o prosječnoj plaći (država: oko 6.100 kuna vs privatluk: 4.400 kuna) i profitabilnosti putem ROE (46,4% vs 6,6%), jest da je očito jasno kako je privatno vođenje tvrtki preduvjet za ozdravljenje hrvatskog gospodarstva.

—————————–

Metodološka ograda:

Izračun ROE rađen je na temelju predstavljenih podataka. Stvarni ROE tražio bi podjelu svih subjekata na državno ili privatno vlasništvo, zatim ponderiranje po nekom ključu kako bi se računao prosjek ROE za ove dvije kategorije i to na temelju javno dostupnih podataka. No, poznavajući materiju i odnose, moguće je da bi odnosi bili drukčiji, no ne i zaključci. Neskromno kažem da je to predmet mog proučavanja dulje od deset godina.

———————-

O samom skupu koja riječ: Skupu su nazočili mnoge uvažene osobe, kao npr. Željko Ivančević (časopis Banka), Milan Račić (čija ste dva dobra članka na Indexu mogli pročitati nedavno na temu Croatia Airlines), Velimir Šonje (naš ponajbolji makroekonomist i analitičar), Aleksandar Musić (nadareni komentator na blogu Večernjeg lista), političari Siniša Hajdaš Dončić i Radomir Čačić, konzervativci Stjepo Bartulica i Vice Batarelo… Više možete i sami vidjeti na videu koji se nalazi na stranici udruge: (http://www.manjiporezi.hr/.)

Ovakva redovita mjesečna događanja Lipe pogađaju srž problema u sadašnjem trenutku Hrvatske, pa pokušajte pratiti događanja u medijima ili na YouTube kanalu, ako već ne možete doći osobno.

Objavljeno u Hrvatska, komentar na društvene događaje | 1 Komentar

Što je propustila većina komentatora primijetiti u inauguracijskom govoru Predsjednice Republike Hrvatske?

Govor dug dvadesetak minuta mnogi su komentirali, radio, televizija, portali, tiskani mediji… Malo tko je primijetio i komentirao ovo (op. naglasci moji):

“… Naš strateški nacionalni interes moraju biti nova radna mjesta. Moramo napokon shvatiti kako nova radna mjesta ne stvara država, već privatna inicijativa, odnosno poduzetnici…”

Utoliko me razočarao nastup Nenada Puhovskog u Nu2, koji je ustvrdio, kao i Ante Tomić u današnjoj kolumni, da je uzrok krizi u Hrvatskoj, postojanje određenog broja bogatih ljudi. Nikako da hrvatski intelektualci shvate da ekonomija nije “igra sa zbrojem nula”, tj. da je za postojanje bogatih NIJE nužan uvjet da postoji dovoljan broj siromašnih. Ekonomija može biti takva da mnogi u njoj dobivaju. No, socijalna mreža za gubitnike u tome ne može se izgraditi bez jače ekonomije. Već je mnogo puta dokazano da jačanje poreza i redistribucijskih sila iznad optimalne razine smanjuje kolač za preraspodjelu, a Hrvatska je debelo u tome. Država ne može biti generator ekonomije, jer nikad centralni planeri ne mogu znati što je dovoljno dobro za pojedinca. Utoliko je potrebno da se smanji uloga države u ekonomskim odnosima, točnije, ona mora biti manje igrač, a više efikasan i pravedan regulator.

Hrvatsko gospodarstvo bilo je na koljenima i prije raspada Jugoslavije i temeljilo se ponajviše na rentnoj ekonomiji i još više na ucjenjivačkoj poziciji u blokovskoj podjeli između Zapada i Istoka. Mitovi o našim gospodarskim gigantima rasuli su se kad smo se našli na brisanom prostoru neumoljive tržišne utakmice koju smo nepripremljeni dočekali od zadnje tehnološke revolucije u Jugoslaviji, valjda još od 1968., upravo te famozne 1968. koju revolucionari vole isticati kao svoj ponos.

Dakle, nova Predsjednica Republike Hrvatske učinila je jako puno, dajući naglasak nečemu što bi trebalo biti samorazumljivo. Nažalost, vladajuća intelektualna elita u Hrvatskoj još smatra kako je ekonomija nešto usputno, nešto za podjelu, a nipošto generator novih inicijativa i svježeg daha istinske modernosti.

Objavljeno u Hrvatska, komentar na društvene događaje | 2 Komentara

Veliki ispit savjesti za sve hrvatske lidere: sijete li tugu oko sebe?

(“Bori se! Možda ćeš izgubiti, ali ako se ne boriš, ionako si već izgubio.” B. Brecht)

Hrvatski grijeh, osim poznata hrvatskog jala, jest možda i manje poznata hrvatska naivnost. Možda bi zlobnici primijetili da zato i imamo nadaleko poznatu slikarsku školu „naivaca“, no radi se o tome da su naši praroditelji – dakle, naši preci, prije određen broj godina ili desetljeća bili skloni povjerovati blagodatima revolucionarnih tokova koji su strujali Europom.

Suštinski, radi se o neposlušnosti prouzrokovano vjerom u lažna obećanja. Dat ću jednu usporedbu: kada su praroditelji, u rajskom vrtu nakon neposluha spoznali da su „bijeda i golotinja“, htjeli su prevariti Stvoritelja kako nisu bili poslušni i pritom su htjeli sakriti se od njegovog pogleda. Taj prvi iskonski grijeh donio je praroditeljima za posljedicu poteškoću raspoznavanja istinskoga i krivoga, to jest zlo nagnuće na pakost ili pak slabost zamračenog uma koji tako deformiran istinu iskrivljuje. Ako nije bilo lako prevariti Stvoritelja, onda je ipak postalo i jest lako prevariti bližnjega, jer je posljedica tog „iskonskog grijeha pala na sve ljude“.

Kaže se da je čovjeka danas strah pred istinom, no u biti svaki čovjek traži istinu, jer gladuje i žeđa za njom. Zahtjev za istinitošću na riječi na prvom mjestu dolazi iz dužnosti pravednosti. Taj zahtjev ujedno nalaže da kao ljudi plemenito upotrebljavamo istinu, a ako to stavimo u kontekst odnosa s drugim ljudima ili prema društvu uopće, radi se orijentaciji prema suživotu, a suživot ne bi bio moguć bez komunikacije i suradnje u realizaciji zajedničkog dobra, materijalnog i duhovnog.

Nadalje, svaki čovjek posjeduje urođenu sposobnost da spozna istinu svojim razumom i da spoznatu istinu priopći drugima u slobodnoj volji. Tako je moguće da ljudi s ispravnom savjesti i dobrom voljom vode jedan istinski i ljubazni razgovor, ono što se tako izlizano zove „dijalog“.

Jezik je jedan od najmanjih čovječjih udova, a može postati uzrokom velikih stvari, dobrih ili loših. Toliko je važna upotreba riječi na plemenit i dobar način da je to sastavni moralni kod svakog čovjeka, kao da je upisan u njegovu i svaku savjest koja nalaže da nije samo dovoljno sačuvati istinu, nego se za nju i boriti.

U negativnom značenju to ide do toga da se zabranjuje krivokletstvo u upotreba laži; u pozitivnom to znači ljubiti istinu, jer to je dar čovjeku, svakom čovjeku: na taj se način ulazi dublje u značenje istine, a spoznavanje istine dovodi do vlastitog oslobođenja od ropstva.

Naime, laž dopušta mnoge raznolikosti. Jedna je poluistina koja može biti opasnija ako se prikazuje kao vjerojatnost. Govoriti u poluistinama, s toliko mogućih tumačenja koje bi se definirati kao laž. Istina ne može biti objekt popuštanja ili kompromisa. Ako se ne želi doći do dna istine, to je nekad zbog pristojnosti, ali je najčešće – da se ne bi imalo neugodnosti. Koji put, da se neugodnost ne prouzroči. No, uvijek je to radi kukavičluka! Tako, dok se bilo tko od nas bude bojao doći do kraja, nikad nećemo biti ljudi, nikad osobe sa stavom.

Dosad rečeno okvir je i nastavak razmišljanju o aktualnom trenutku u kojem mi akteri ovog povijesnog razdoblja živimo. Vratimo se načas na prvi odlomak ovog teksta gdje je bilo riječi o hrvatskoj naivnosti. Naivno je vjerovati da je dva puta dva šest, čak i u nekoj drugoj dimenziji.

Kada naši političari, ministri ili javni djelatnici izjavljuju da je „država majka svojim građanima“ ili da je „tržište najveće zlo“ (kao da tržište ne čine ljudi, pa ispada da su ljudi koji slobodno razmjenjuju stvari i sposobnosti zli), bez obzira na ustavnu odredbu o „socijalnoj hrvatskoj državi“, ustvari bez obzira na bilo što, onda svi javni emitenti takvih poruka, znajući ili ne znajući to, obmanjuju i lažu svoje sugrađane i ne dijalogiziraju, već ih dijaboliziraju.

Naime, takvim izjavama i djelovanjima sudjeluje se u stvaranju i perpetuiranju hrvatske tuge, koja je posljedica hrvatske naivnosti, a stvara daljnje plodove u hrvatskom jalu ili zavisti. Tuga je najjači savezni svega zlog, stoga bi javni i medijski djelatnici prije svega i svih sebe trebali prozvati za ovakvo stanje. Ovdje kronično nedostaje optimizam i vedrina. Najbolji dokaz je za to novi egzodus mladih ljudi u inozemstvo u potrazi za optimizmom, perspektivom i vjerom da se može bolje i više od sadašnjeg. Kako onda shvatiti izjavu jednog od lidera od prije par mjeseci koji kaže da „Hrvatska nikad neće biti bogata“, pa makar nas u tome i spriječio rat? Kakva je to besperspektiva koja se nudi? Kakav je to lider koji sije nemoć? Što se želi požeti?

Naime, ako bilo kome, a osobito liderima ponestane optimizma i pogleda koji ima nadu kod bilo kakvih protivština, a naročito pod teretom vlastite bijede, prijeti mu velika tuga. To sve dovodi do predodžbe i lutanja – vraćaju se uspomene i mašte (op. Nije li gore besperspektivna izjava uvukla u rečenicu prethodni rat?), sve se nastoji kompenzirati – nastaje unutarnje mrmljanje protiv rada, protiv borbe ili bilo kakvog predanja za bolje. Tako tuga uzrokuje razne nemarnosti, donoseći sa sobom mrzovolju i ravnodušnost. Popustiti pred tugom je kao predati oružje neprijatelju. Ne trebaju nam takve izjave, pa bi se svi lideri, svi poslovni ljudi, svi javni i medijski djelatnici trebali preispitati kakve izjave i stavove iznose – one koje izazivaju tugu.

Veliki i sveti Toma Akvinski rekao je tuzi da je ona „pogreška koja nastaje iz neuredne ljubavi prema sebi, koja nije neka posebna mana, već općeniti njezin korijen“. Uvijek ćemo u temelju svake trajne ogorčenosti naići na oholost: iza ove mrzovolje, prividno bezrazložne, u radu, možda je ljudsko razočaranje, zbog nemogućnosti samopotvrđivanja osobe, vlastitog kriterija, ispraznosti. Ne kaže se badava je vlastita žalost, ako ju se ne dobije, najbolje sklonište za vlastitu oholost. Da se razumijemo, biti poslušan zahtjevu da se traži vedrina unatoč poteškoćama dosta košta, jer treba biti u stanju izdići se pred vlastitim pogreškama i pretrpljenim poniženjima. Kako kaže Sveti Grgur Veliki, „tuga donosi srdžbu i zlovolju; tako ju doživljavamo, kada smo tužni, da se lako ozlojedimo i srdimo zbog bilo koje stvari; još više, čovjek je nestrpljiv u stvarima koje rješava, postane nepovjerljiv i zlonamjeran, a ponekad iskrsne takva tuga tako da izgleda da gubi razum i ostaje zaslijepljen“.

Jedna tužna ljudska duša je spremna na zlo. Slika moljca koji jede odjeću slika je tuge koja jede čovjekovo srce. Ako sada zamislimo da je stanje mnogih ljudi u Hrvatskoj takvo – tužno, onda postaje moralni imperativ da se svatko preispita i počne tražiti lijekove za vedrinu i optimizam, nešto što kronično nedostaje svima nama. Ako još na kraju prihvatimo da je jedan istinski i ljubazni razgovor, dakle dijalog između svih koji ovdje živimo nužno potreban i nužno potreban usmjerenju ka vedrini i optimizmu, onda se isplati za tu vedrinu i optimizam boriti, što nužno znači odbaciti hrvatski jal i hrvatsku naivnost, mrmljanje i ravnodušnost. Ne trebaju nam takvi stavovi, ne treba nam tuga. Ne trebaju nam takvi lideri.

Vrijeme korizme vrijeme je ispita savjesti. Vrijeme odbacivanja žalosti i tuge, vrijeme prihvaćanja vedrine, vrijeme prihvaćanje sportskog duha u borbi. Naime, tko se bori, može izgubiti, a tko se ne bori, već je izgubio.

Objavljeno u Hrvatska, komentar na društvene događaje | Ostavi komentar

Zakonsko ukidanje valutne klauzule je skup potez, a NAŠ socijalistički mentalitet to teško prepoznaje.

Mnogi danas zagovaraju mađarski model rješavanja nastale krize dužničkog ropstva, koje zagovaraju mediji i Udruga Franak. Da vidimo koliko je to uopće dobro, bez obzira na buduću presudu na Ustavnom sudu.

Prvo, valutna klauzula uvedena je u devedesetim godinama kao instrument zaštite VJEROVNIKA od inflacijskih pritisaka. U konkretnom poslu, banke su vjerovnici. No, inflacijskog pritiska trenutno nema, jer se cijela Europska unija nalazi u fazi deflatorne spirale. Ovako izgleda iz definicije očito da ne postoje uvjeti koji bi opravdavali postojanje valutne ili devizne klauzule.

Drugo, priče o neusklađenosti devizne pasive i devizne aktive u švicarskim francima su deplasirane. Prema podacima HNB-a koje je iznio i sam guverner Vujčić, “zaključno s 31. prosinca 2014. banke su imale ukupno plasiranih 24,3 milijarde kuna s valutnom klauzulom u francima, a da su njihove obveze u francima iznosile 23,9 milijardi kuna, odnosno da su bile za 400 milijuna kuna manje. Dakle, radi se o dva posto razlike između aktive i pasive u francima, što znači da se radi o odličnom razmjeru imovine i obveza i da banke nisu mogle s tog temelja ostvarivati ekstraprofite”, na što upućuje konferencija za medije bivšeg ministra financija Šukera i kolega mu iz oporbenog HDZ-a, a i u jučerašnjem Otvorenom kod Togonala na nedovoljnu transparentnost uputio je moj kolega makroekonomist dr.sc. Josip Tica (Ekonomski fakultet u Zagrebu). Ako je vjerovati podacima HNB-a i guverneru Vujčiću, valutna usklađenost bilanci banaka je vrlo visoka.

Treće, bez obzira na intervencionizam koje zagovaraju svi vodeći mediji, kolumnisti i aktivisti, kao i vladajućo-oporbeni političari, a sve ide u puhanje u rog “ukinimo valutnu klauzulu”, to nije tako lako izvedivo.

Prisjetimo se da većina Hrvata štedi u eurima (80% štednje je u eurima). Prisjetimo se da i Hrvati u EU imaju najveću sklonost kupnji nekretnina kao najvećoj životnoj investiciji. Tomu se ne treba čuditi, jer su Hrvati u posljednjih 100 godina preživjeli ili doživjeli četiri države, a sada su i u petoj, najmanje šest valuta te nekoliko devalvacija, što nasilnih putem proglasa, što puzajućih putem tržišnih silnica. Kako je burza bila zabranjena u komunističkoj Jugoslaviji, onda nije bilo moguće diversificirati rizik (op. staviti jaja u više košara). Štednja je bila madrac ili cigla. I tako s koljena na koljeno, u tri – četiri generacije, stvorio se narodni gen za marke/ eure i cigle. Ljudi su višekratno osiromašeni kroz devalvacije i promjene režima, pa da bi se osigurali od toga, morali su nešto učiniti.

Četvrto, kada je devizna klauzula u pitanju, to pitanje sada je na Ustavnom sudu. Bez obzira na presudu, ukidanje devizne klauzule je zakonodavno pitanje (Hrvatski sabor), a nije u ingerenciji monetarne vlasti (Hrvatska narodna banka). Kada bi u situaciji u kojoj Hrvati vole i imaju eure, a vole i imaju stanove sada zakonodavac išao na zabranu valutne klauzule, to bi dovelo banke da svoje bilance koje su pokrivene s eurima (80% sveg novca je u eurima) moraju osigurati od velikog valutnog rizika jer bi sva potraživanja (krediti) morali biti u kunama. Tek bi tu bilo optužbi za ekstraprofite od tečajnog rizika zbog valutne neusklađenosti.

Od takvog velikog otvaranja valutne pozicije u bilanci banaka, banke bi morale zatvoriti te pozicije takozvanim hedžingom, odnosno osiguravanjem od tečajnog rizika. To, naravno, nije jednostavno, a nije ni BESPLATNO! Pogotovo nije besplatno kad bi banke morale zatvoriti većinu otvorene valutne pozicije koja bi tako nastala zabranom davanja kredita u eurima koje imaju (od građana i tvrtki), nego u kunama.

Ako to ne bi POVEĆALO cijenu kredita (kamatne stope) te smanjilo ponudu kredita, ne znam što bi. Koktel eurskih depozita i obveznih kunskih kredita, tj. problem tečajnog rizika nije moguće eliminirati administrativnim zabranama. No, naravno da NAŠ SOCIJALISTIČKI MENTALITET to ne razumije.

Razumijete li da je socijalizam ustvari totalitarizam (lat. totus – sav, cio), jer SVI moraju biti zbrinuti od MAJKE države? Na kraju, ta majka ovakvim potezima uguši svoju djecu (“Revolucija jede svoju decu!”)

Zaključno, ne zalažem se za zakonsko ukidanje valutne klauzule, jer bi to donijelo više štete nego koristi. Naravno da bi svi bili sretniji da je kuna, osim transakcijskog sredstva i sredstvo čuvanja vrijednosti i štednje, ali ne treba podržavati kratkoročna miopijska i štetna rješenja.

Objavljeno u Banka, euro, franak, Hrvatska, komentar na društvene događaje | 5 Komentara

Komentar na promjenu tečaja EUR/CHF

Dao sam ga Eclectici, ali prenosim ga i ovdje u proširenom izdanju.

Dakle, po pitanju neočekivanosti ovih događaja, mislim da su upućeni ljudi itekako mogli znati reperkusije, iako se ne ubrajam u takve. Priznajem da me je moj jako dobar prijatelj nagovarao na kupnju franka prije mjesec dana. Nisam se opterećivao time tada. Pad cijena nafte doveo je rusku rublju u devalvaciju, što je uz sankcije navelo imatelje imovine denominirane u rublju da traže spas izvan dolara i eura, dakle u franku.

Ne možete braniti granični zid predugo kad se “masa ljudi” skupi pred granicom, oni jednostavno sruše tu ogradu i prijeđu granicu. Ovo je alegorija: dakle, nakon odluke Europskog suda da je novi QE potpuno moguć, SNB je napravila “front-running” i izigrala prethodni džentlmenski dogovor da se sve ključne centralne banke unaprijed dogovaraju.

Oni su u rujnu 2011. nakon što je EUR/CHF pao na paritet (1,0000) odlučili raditi fiksing po 1,20 kako bi pomogli svoj izvoz. Tada je Europa bila u težoj situaciji nego danas, a Švicarska je jako vezana za Europu, isto kao i Velika Britanija (usotalom, pogledaje jučer tečaj GBP/CHF, potpuna korelacija!)

Dakle, SNB je svoju bilancu napunio eurima, koje bi krajem ovog mjeseca (22.1. je ECB-ov sastanak) mogla postati mnogo bezvrijednija. Stoga se SNB, po mojem skromnom mišljenju, odlučio na ovaj potez iz razloga oportunitetnog troška: bez obzira što scenarij “ECB = CTRL+P” donosi snižavanje kamatne stope za euroobveznice koje SNB drži u svom portfelju, u konačnici nominala postaje puno manja mogućim i vjerojatnim potezom ECB-a.

Stoga su napustili fiksing, jer je u međuvremenu EUR/USD odradio u kratkom vremenu put do 1,22 (ključno za kraj 2014.), a sada i pad ispod (1,1750 za siječanj). Sada je izgledno da bi u veljači EURUSD mogao završiti ispod 1,15, što otvara masovni put do brzog pariteta. Ostvari li se odluka o ECB-ovom ubraznom pristiskanju tipki “CTRL+P”, to bi se moglo dogoditi i ove godine, a ne iduće, kako je Goldman prognozirao. Da se vratim na prethodnu misao, jednostavno su se htjeli zaštititi od “prevelikog vlastitog gubitka na vrijednosti euro-obveznica”, bez obzira što su time oštetili svoj izvoz.

Nakon ovoga poteza koji je bio nenajavljen i neočekivan, te nenajavljenog poteza Indijske centralne banke, pitanje je postoji li i dalje džentlmenski dogovor između središnjih banaka.

Za Hrvatsku, naravno, lako je moguće da će se ovo pretvoriti u teške probleme, no time nismo ništa pametniji. Ova je kriza sada mogućnost. Nisam toliko pametan da iznesem neki prijedlog. Općenito mislim da različite intervencije uglavnom na dugi rok štete, jer se ne ispostave kao voda, već kao ulje na vatru. Udruga Franak traži da se zaštiti građane od strane države.

Daljnje inzistiranje na totalitarizmu samo poskupljuje stvar. Da, totalitarizmu, jer to mu je definicija: svi su zbrinuti! Dokle god netko pokriva naše moralne hazarde i djetinjarije, dotad ovo društvo neće ići naprijed. U ovoj tužnoj priči teško da ima nevinih, no da bi se izašlo pametniji nakon svega, treba platiti cijenu.

Inzistiranje da država ponovo nakon sudske presude pomogne dužnicima u švicarskim francima je deplasirano i socijalistički, jer je u trogodišnjem razdoblju od rujna 2011. kad je tečaj bio fiksiran bilo i suviše vremena da se napravi konverzija.

Dugove netko na kraju dana mora platiti.

Objavljeno u dolar, euro, FOREX, franak, Hrvatska, komentar na društvene događaje | Ostavi komentar

Zoran Milanović nema palantir. Hrvatska može biti bolja, a treba se pokajati zbog duga. Ustavom? Da, ako je to rješenje.

Jutarnji list u svojem tiskanom izdanju subotnjem broju objavio je članak u kojem tvrde da u Europskoj komisiji neslužbeno i dalje kažu da sumnjaju da je Hrvatska uspjela ispuniti cilj iz Postupka prekomjernog deficita prema kojemu je 2014. godine taj deficit trebao biti 4,6 posto.

Za koji dan trebali bi doći predstavnici Europske komisije na razgovor s predstavnicima Vlade i razmotriti detaljnije Vladine planove za smanjenje deficita. Ako ne budu zadovoljni, moguće je da u ožujku daju negativnu ocjenu tim planovima za smanjenje deficita.

Naime, krajem godine Komisija je prognozirala da će deficit biti čak 5,6 posto za 2014. Prema najnovijem izračunu ministra Borisa Lalovca, prema kojem je deficit smanjen na 12,8 milijardi kuna, Hrvatski bi deficit iznosio oko 4,8 posto BDP-a, što je blizu postavljenog cilja. No, prema metodologiji koju koristi EU, taj deficit je bliži 18 milijardi kuna, što znači da je on još daleko o poželjne razine.

Ipak, kažu da tek trebaju s hrvatskom Vladom još jednom pročešljati sve podatke kako bi dali službenu ocjenu. Svakako računaju da Hrvatska neće ispuniti ni ciljeve za ovu i sljedeće godine. Komisija ponavlja da prebacivanje novca iz jednog u drugi stup mirovinskog osiguranja neće biti priznato kao mjera štednje.

Ipak, svi su svjesni da je Hrvatskoj gotovo nemoguće postići cilj smanjenja deficita ispod 3 posto u 2016., a da u isto vrijeme poveća investicije koje bi osigurale bilo kakav gospodarski rast.

Vladin Plan 21, koji je ambiciozno najvaljivao preustroj države i pokretanje reformi, najblaže rečeno, potpuno je zaspao, bez obzira na prošlotjednu predstavku pet ministara.

Da bi se postigao ikakav simboličan rast od 0,2 posto ove godine, uvjet je bolje korištenje EU fondova te bolja investicijska i poslovna klima. Nejasna je i politička potpora za neke porezne odluke, preveliki su parafiskalni nameti koji nisu riješeni. Uvođenje poreza na nekretnine još je uvijek puno nejasnoća. Uvedeni porez na štednju potpuno je nejasan, a banke ne znaju kako će se on uopće provoditi.

No, ključni problem ove zemlje postaje sve veći javni dug.

Jedno od političkih rješenja je stavljanje ustavne klauzule o nedopustivosti povećanja duga iznad neke razine, za što se zalažu Novi hrvatski konzervativci. Time bi se političkim pritiskom država sama sebe obvezala, osim u slučaju rata, da se neće dalje zaduživati i time opterećivati sadašnje i buduće generacije hrvatske nacije da se oporavi i krene u put moderne i prosperitetne države.

Nedopustivo je da šef države, trenutni obnašatelj funkcije predsjednika Vlade, izjavi da Hrvatska nikad neće biti bogata i prosperitetna država. Pravi izbornik igrače-defetiste izbacuje iz ekipe, pa tako nije ni takvim izjavama mjesto u javnom prostoru. Najmanje iz razloga što palantiri postoje samo u “Gospodarima prstenova”.

Dakle, kako bi Hrvatska krenula na put oporavka, prvo se treba pokajati, tj. priznati grijeg prevelikog javnog duga i u pokajanju, u svom Ustavu, zapisati da više neće povećavati svoj dug. Hrvatska, to smo mi, svatko pojedinačno, i kao izbornici, i kao igrači, i kao pokajnici.

Objavljeno u komentar na društvene događaje | Ostavi komentar

Kapital je skup, a najmanje je tu kriv kapital

Potpredsjednik Vlade dr.sc. Branko Grčić je prilikom 94. obljetnice osnivanja zagrebačkog Ekonomskog fakulteta izjavio je da je Hrvatska u Bruxelles već poslala listu od 68 projekata za novi investicijski plan predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera. Nastavljda dalje: “Mi smo već odavno odaslali indikativnu listu sa 68 projekata, vrijednosti veće od 19 milijardi eura, a tu listu pokušavamo još i dopuniti. Mislim da se prije svega trebamo orijentirati prema projektima izvan toga, koji mogu na kvalitetan način kombinirati financiranje iz javnih i privatnih izvora.”

Za primjer takvog projekta naveo je LNG terminal i naveo kako bi najbolje bilo uložiti u osnivanje fonda rizičnog kapitala za financiranje malih i srednjih poduzetnika, s obzirom na trenutno tešku dostupnost kapitala u Hrvatskoj (op. naglasci moji). Istaknuo je i da bi volio kad bi EK više riskirao i ulagao u start-up tvrtke. Grčić je za novi investicijski plan težak oko 300 milijardi eura koji je Juncker nedavno podastro Europskom parlamentu rekao kako je riječ o prilično izazovnom planu. Istaknuo je da Junckerov plan treba osigurati rast i zapošljavanje.

———————————————————————————————————-

Svi su navodi potencijalno zanimljivi za osvrt, pa čak i za argumentirano pobijanje, jer ja nisam, kao profesor Grčić i mnogi drugi u Hrvatskoj, osobito na makroekonomskim katedrama, zastupnik kejnezijanske misli. No, ograničit ću se samo na podebljano, komentara radi, čak niti pobijanja radi.

Kapital je oskudan, pa stoga ima i cijenu. To je osnova ekonomije. Dobra su oskudna, pa se u sustavu ponude i potražnje alociraju putem dobrovoljne razmjene.

Kad smo to rekli, odmah slijedi i pitanje: zašto je kapital u Hrvatskoj skup, ako prihvatimo činjenicu da on zaista i jest skup?

Prihvatimo da se cijena ili trošak kapitala formira kao zbroj rizičnih premija ili u hrvatskom genitivu, kao suma premija rizika. Svi se rizici mogu podijeliti u tzv. sistemske i nesistemske rizike.

Hrvatski ekonomski sustav ili sistem, preko cijene kapitala, ocijenjen je preko dobrovoljnih sudionika u toj razmjeni, SKUPIM, točnije, relativno skupljim u odnosu na svoje okruženje.

Pitanje za sve: kolika je uloga Vlade u tome?

Odgovor Vladi, bilo kojoj, ovoj ili budućim: Napravite reforme, pa će cijena kapitala biti jeftinija. Sistemski rizik bit će manji.

Odgovor nevladinom sektoru, dakle svima: Ne može biti “Reforme svima, samo ne nama” nego “Reforme svima, da i nama”.

Kad pogledate koliko je skupo osiguranje od bankrota države Hrvatske u odnosu na neke susjede, možda progledate, ako već niste.

 

(izvor: Deutsche Bank)

Objavljeno u Hrvatska, kapital, trošak kapitala | Ostavi komentar