Je li Vlada spremna formalno i stvarno zaoštriti fiskalnu odgovornost?

Odličan današnji tekst, kojeg je na svom zanimljivom blogu napisao jedan od naših najstaloženijih i ponajboljih ekonomista g. Velimir Šonje, u jednom svom dijelu naveo me je na razmišljanje o nužnosti uvođenja čvršćeg zakonodavnog okvira po pitanju smanjenja javnog duga i uvođenja fiskalne discipline.

Meni se posebno svidio ovaj dio:

“Ispravljanje prekomjernog manjka proračuna. Tu Vlada ima rezultat i za očekivati je da će Hrvatska ove godine izaći iz Procedure prekomjernog manjka. Međutim, nije donesen novi, stroži zakonski okvir za fiskalnu odgovornost, pa će se vladu u ovoj godini moći ocijeniti upravo iz te perspektive: je li spremna na formalno i stvarno zaoštravanje fiskalne odgovornosti?”

Kako je pokrenut i formalan proces za Brexit (točnije, bit će pokrenut 29. ožujka), Europska središnja banka (ECB) sa sjedištem u Frankurftu, kojoj je na čelu Talijan Mario Draghi, prema izjavama svojih visokih dužnosnika traži od banaka sa sjedištem u Londonu da, ako žele imati pristup tržištu EU, da jednako tako i prebace svoje poslovanje, kako javlja Reuters.

S druge strane, ovih dana vlada svađa između čelnika Sjevera i Juga EU. Tako je Matteo Renzi, bivši talijanski premijer i kako ga Financial Times zove, aspirant na lidersko mjesto lijevog centra, u svađi sa šefom Eurogrupe i nizozemskog ministra financija, Jeroenom Dijsselbloemom. Naime, Dijsselbloem je izjavio da su zemlje pogođene krizom potrošile novac na “alkohol i žene”(op. direktni citat je “drinks and women”). te da su zemlje Sjevera pokazale solidarnost s krizom pogođenim zemljama. Pritom je u naknadnim izjavama deteriorirao da nije mislio samo na jednu zemlju, nego na sve, tražeći od svih da se drže prethodno dogovorenih pravila oko budžetskih deficita. Renzi, kao i ostali čelnici Juga, osim što traže isprike i ostavku, ne dopuštaju da se dopusti stav o moralnoj superiornosti Sjevera nad Jugom.

U međuvremenu, dok se iščekuje skori referendum u Turskoj za povećanje predsjedničkih ovlasti koji će se održati sredinom travnja, u Hrvatskoj se mediji u poslovnim sferama bave krizom u Agrokoru, dok se političke elite pozicioniraju za svibanjske lokalne izbore.

Migrantska kriza, koja je bila katalizator za promjene na Zapadu, a rezultirala je pobjedom Trumpa i prethodnim Brexitom, te rastom euroskepticizma (vidi pod “talijanski referendum u prosincu, Renzi”), stidljivo utječe na pozicioniranje Hrvatske pred vrlo skorim preuređenjem EU.

Moguće je da sam neinformiran i nemam sve uvide, a moguće je i da hrvatske političke elite nemaju odgovor i razvijene scenarije što je to najbolje za hrvatske državne interese u budućem raspletu oko EU.

U današnjem članku u Glasu Slavonije „Izlazimo iz prekomjernog deficita, čeka se potez Vlade“ komentira se vjerojatni izlazak iz Postupka prekomjernog deficita, ispunjavanju mastrihških kriterija i općenito gospodarskim prilikama.

Tako je očekivano ministar financija dr.sc. Zdravko Marić optimist. Nadalje, dr.sc. Predrag Bejaković s Instituta za javne financije tvrdi da bi to bila odlična vijest i da je to dokaz da kontroliramo svoje financije, a eventualno smanjenje prevelikog javnog duga događat će se kad se dugovi reprogramiraju po povoljnijim uvjetima. Oponira mu prof.dr.sc. Ljubo Jurčić da izlazak iz Procedure neće utjecati na hrvatsko zaduživanje, budući da se radi o vanjskim uvjetima te naglašava da za to zaslugu i nema hrvatska politika.

Implicitno bi prof.dr.sc. možda i htio postati ekonomski liberal/ libertarijanac, jer zaista, hrvatska politika nije imala nikakvu ulogu niti zaslugu u restrukturiranju privatnog sektora u godinama nakon nastupanja krize. Najvitalniji dio i onaj koji je omogućio preokret radio je za izvozna tržišta. Privatni sektor se, kao i uvijek, pobrinuo sam za sebe.

To je poruka i za svakodnevni život: nemojmo čekati da nam država nešto omogući. Ono što bi država mogla jest da smanji porezni teret i ukida birokratska rješenja koja koče privatne inicijative. Vidimo po tom pitanju i prve pomake. U tom smislu možete pratiti što radi kolega Daniel Hinšt kojeg preporučam pratiti na društvenim mrežama, ako vas zanima ta tema pobliže.

Pad javnog duga opće ili središnje države za mršavih 0,7% ili 1,7 milijardi kuna ne čini se kao posebna bitna vijest. Šturo je, faktografski škrto objavljuju mediji. Zanimljiva je kad ju se stavi u korelaciju sa Španjolskom. I tamo javni dug pada jer 10 mjeseci nema suštinski stvarne vlade zbog nemogućnosti da se konsolidira parlamentarna većina.

Kontemplirajmo na trenutak ove činjenice…

…

Čini se da je moguće da odsutnost ustrojene vlade koja donosi nove zakone i propise doprinosi većoj poduzetničkoj slobodi i smanjenom zaduživanju, što se opet onlikuje u poreze i namete poduzetnicima (op. netko treba platiti dug)? Valjalo bi ovo ekonometrijski istražiti, ali na prvi pogled djeluje tako.

Mnogi su se raspisali oko osmog svjetskog čuda. Zanimljivi FB statusi, blogovi, razni komentari, portali, tiskanja izdanja dnevnih novina itd…

Ozbiljni ekonomisti skloni većoj ulozi države, ali i svi skloniji lijevim idejama, smatraju da je to rezultat rada prethodne vlade koja je otklonila neuspjehe prethodne (“nered”). Pritom se nerado ističe da smo u njeno vrijeme zadužili za dodatnih 70 milijardi i time financirali rast u zadnjih šest mjeseci prethodne vlade.

Desna strana pak smatra da je rast bio ostvaren i da se ostvaruje ne unatoč, nego usprkos vladinim mjerama. Naime, promijenila se struktura gospodarstva te Hrvatska raste ne zbog vlade, nego zbog orijentacije tvrtki na izvozna tržišta, doduše jako malog broja. Ipak, taj mali broj poduzetnika donio je prevrat trendova. Neke analize govore o par postotaka od ukupnog broja poduzetnika.

Činjenica jest da je pojava Mosta praktički klistirala političku scenu na hrvatskoj desnici i uzrokovala sukob u raspodjeli kaše, što je dobro za Hrvatsku ukupno. Političari su se bavili više samim sobom, što je za strukturu hrvatskih političara jako dobro. U kratkom roku ovo je dobro: može se, dakle, stati na vrat Levijatanu i zauzdati rast javnog duga, maknuti nezajažljivu državu s vrata ljudima.

Nastavno na moj prethodni post o EUR/USD, na Bloombergu sam također vidio da analitičari Goldman Sachsa predviđaju da će u roku dvije godine dolar ojačati 15%, što bi značilo prolaz ispod pariteta. Razgovarao sam također s kolegama iz HUTA-e (Hrvatske udruge za tehničku analizu), u kojoj sam bio jedan od osnivača, a sada, Bogu hvala na boljim i stručnijim ljudima od mene, rado ustupio mjesto u odboru i upravi ljudima koji se zaista trude oko tog dobrog projekta, te kolege iz HUTA-e također smatraju da bi dolar mogao značajno ojačati do kraja godine i vratiti se do ključne razine od 1,04.

Ono što prolazi ispod radara jest da EUR/CHF, kojeg je SNB prestala braniti 15.1.2015. na razini od 1,20, svo vrijeme lagano klizi nazad i sad se nalazi na razini od 1,11. Vijesti koje kontinuirano stižu o Credit Suisse već su uračunati u vrijednost tog para. Postavlja se pitanje o stupnju sukoba interesa svih političara, novinara, medijskih djelatnika i ostalih bukača koji su zagovarali baš onakvo rješenje za švicarski franak koje je Sabor izglasao u jesen 2015. tik pred izbore? Ako će se mrcvariti političar i njegova supruga zbog primanja novca u slučaju INA/MOL, za što javnost nema još uvijek sve informacije te ih je potrebno do kraja prezentitrati, ne treba li isto učiniti i u slučaju franka? Ponavljam, EUR/CHF je na razini 1,11. Nije isključeno da se u skorije vrijeme i vrati na 1,20.

Tko će snositi trošak u slučaju da hrvatska država izgubi eventualni spor s Europskom komisijom ili vlasnicima banaka? Sada uopće ne raspravljamo o opravdanosti zakona. Trošak će pasti na hrvatski proračun. Ako država stoga odluči uzvratiti protumjerom i uvede porez na aktivu banaka ili drugi regulatorni trošak, opet treb apostaviti pitanje tko će snositi trošak. Ne tko će ga platiti, nego tko će ga snositi.

U međuvremenu, Australska centralna banka razmišlja uključiti se u valutni rat putem negativnih kamatnih stopa, kad su već i susjedi Japanci to pokrenu. Oglasio se i John Burbank, pa pročitajte.

Malim investitorima uvijek preostaje oprez i uzdanje u jako dugi rok. Aktivne strategije vrlo su riskantne za obične male ljude poput većine nas.

S obzirom na nepredviđeni korak BoJ (Bank of Japan), koja je neočekivano spustila kamatne stope prije više od tri mjeseca ispod nula posto i time pokrenula spiralu drugih centralnih banaka koji se upuštaju u “neiscrtani teritorij, a japanski jen je napravio povećanje vrijednosti od 10% u posljednjih mjesec dana, sve se to odražava i na najtrgovaniji par i općenito najtrgovaniju robu uopće, valutni par euro-dolar.

On je jutros gotovo poljubio 1,15 i ovih će dana testirati te vrijednosti, a zadrži li se na dnevnim razinama iznad njih, brzo će testirati i granicu od 1,18. Što je maksimum koji mu dajem prije dugoročnog pada ispod 1,04 ove godine. RAzlog moje vjere su bolji pokazatelji američke od europske ekonomije koju će i dalje pritiskati migrantska kriza i sve veći rast popularnosti revolucionarnih grupa, koje nažalost imaju podlogu u socijalističkim, utopijskim podlogama, koje, kad se izvrnu, prelaze i u fašizam, pa čak i ksenofobiju. Bez obzira na situaciju u Hrvatskoj, ekonomsku, političku, vjerujem u bolju budućnost svih nas. Vjerujem u kapacitet ovog naroda koji je u stanju trpiti i raditi na promjenama za bolje.

Samo da stavim disklejmer: ušteđevinu imam pola denominiranu u euro, pola u dolar. Stoga se ne zamaram dnevnim pomacima jer sam aktivno i dnevno trgovanje prestao raditi prije 7-8 godina.

Uživam bez tjeskobe gledajući, vjerujući u Mudrost i Providnost. U Boga. A dobro mi dođe i dolar kojeg imam.

Svjestska banka, ako odobri kredit Hrvatskoj od 1,8 milijardi eura za reprogram cestarskih kredita, traži restrukturiranje tvrtki koji njima upravljaju.

To je dobra vijest za sve nas. Uzmite u obzir samo jednu jedinu činjenicu: tvrtka koja ostvaruje 1,5 milijardi prihoda, ima obveze po kreditima skoro 24 milijarde. Ne dobit, nego prihod. Skoro nikakva ROE i ROA – sve blizu 0. Nuli.

Tu stanimo i zamislimo se.

Njemački ministar financija optužio je Marija Draghija za uspjeh koji je ostvarila njemačka stranka AfD. Radi se o suštinski protestnoj stranci, što je opća pojava u svijetu.

Prije desetak godina, netko tko bi nešto rekao protiv “establišmenta”, javnost bi jednostavno otpuhnula. Danas se na tome dobivaju glasovi. Ovdje prilažem zanimljiv tekst o tome kako je došlo do te pojave. Tekst je zanimljiv utoliko jer je ideja jako stara, revolucionarna, jakobinska.

Naime, da se vratim na osnovnu misao koja me potaknula, a to je Schäubleova kritika Draghija. Lako je moguće da Nijemac pakira Talijanu jer i sam snosi krivnju. Neću ulaziti u to, neću to procjenjivati.

Činjenica jest da Zapad ima negativnu demografiju koja ne može podnijeti ogromne mirovinske troškove. Budući da sam nedavno razmatrao ideju negativne kamatne stope, pretpostavljam da je jasno kako takve kamatne stope ne koriste mirovinskim fondovima i štedišama te to stvara potencijalno ogromne gubitke i promjenu ponašanja u navikama štednje i ulaganjima mirovinskih fondova, jer su prinosi za državne obveznice i ostale dužnike vrijednosnice izrazito niski u doba CTRL+P ekonomije.

Rješenje u maglovitoj situaciji, gdje se kejnezijanci batrgaju da spase ekonomije s još benzina na vatru, za nas male i neuke jest učiti i učiti i čitati. I biti budan.

(I dalje sam buy dollar, buy S&P na dugi rok, npr. do 2025. Raspršio sam ulaganja po savjetima iz literature…)

Još malo o padu kamatnih stopa, ovaj puta s pasivne strane (štednja), za razliku od tipičnog aktivnog bankarskog posla (kredit), o kojem sam više puta govorio, i to o pojmu “negativna kamatna stopa”.

Danas u Jutarnjem listu u tiskanom izdanju govori se o rekordno niskim kamatnim stopama te mogućnosti da one padnu ispod 0%. To znači da štediša plaća banci kamatu faktor sigurnosti. U članku se navodi istraživanje koje je prije mjesec i pol dana na svom blogu objavio Mark Cliffe, ING-ov glavni ekonomist. Cliffe raspravlja da bi zbog previranja na financijskom tržištu i FED, kojeg suštinski možemo smatrati centralnom svjetskom bankom zbog statusa dolara danas i samih nedavnih izjava guvernerice Yellen, da bi dakle i FED mogao “prevrnuti” politiku i krenuti prema nazad.

Ovo uvijeno povećanje američkih kamatnih stopa koje se kao ozeblo sunce očekivalo među bull-dolar trgovicima, nije se dogodilo i Yellen je praktički svojim komentarima pomaknula očekivanje da FED poveća kamatne stope na rujan 2016. Zato i EUR/USD i dalje pliva u zoni iznad 1,10, a moja je procjena da će se kretati i dalje u rasponu 1,10-1,15 sljedećih par mjeseci.

Cliffe navodi kako bi, prema istraživanju koje je provedeno, u kojem doduše nije uključena Hrvatska, dovelo do povlačenja depozita kad bi kamatne stope na depozite pale ispod 0%. Doduše, to govori i zdrav razum da svatko trpi nešto do određene razine, a potom mijenja svoje ponašanje. Istraživanje sugerira, kako se navodi u današnjem Jutarnjem listu, da 23% štedišta ne bi učinilo ništa. Dakle, njih 77% bi reagiralo, a Cliffe navodi kako bi trećina mogla i povući novac iz banke “u madrac”, a ne kako Jutarnji list navodi 80%. Te četiri petine koje Cliffe navodi mogle bi povući dio novca sa štednih računa, ali bi dio otišao u neke druge bankarske proizvode il usluge.

Zaključak se može pronaći i na stranici VOX gdje se javljaju analitičari i ekonomisti sa svojim procjenama, gdje je i Cliffe objavio u članku rezultate navedenog istraživanja.

Za Hrvatsku je ovakvo istraživanje više u kategoriji kurioziteta nego stvarne prijetnje “depozitnom dijelu stanovništva”, o čemu je dosta rečeno na Eclectici. Ako se pitate zašto, razlog je taj da je vjerojatnost da u Hrvatskoj doživimo tzv. NIRP (politika negativnih kamatnih stopa) mala. O tome više nekom drugom prilikom.