Izjasnit ću se javno:

a) u slučaju prikupljanja potpisa za izmjenu izbornog zakona za Hrvatski sabor, osobno sam na ovim stranicama, kao i na nekim konferencijama te privatno zastupao da treba prijeći na preferencijalni sustav glasanja, dakle, principa kojeg imamo u glasanju za Europski parlament; ujedno se zalažem za nabavu e-tokena koji će se podijeliti svim biračima, pa će provođenje izbora i referenduma biti češće i s većim odzivom birača (op. nabava jednog tokena košta otprilike 10 dolara na e-Bayu, pa ako je to cijena za oko 1 800 000 birača, nije teško izračunati da bi nas uvođenje koštalo oko 100 milijuna kuna jednokratno)

Ovo je lako obrazložiti. Povećava se stupanj direktne demokracije, a smanjuje se utjecaj partitokracije (gdje partijski šef odlučuje tko će biti nardoni zastupnik umjesto naroda). Ovo je toliko očito da ne vidim ni jednu komparativnu prednost neuvođenju takvog sustava. Tko će se protiviti, bit će u velikoj manjini, a upitno će s druge strane biti i njegovo/ njezino javno zalaganje za opće dobro i jačanje demokracije. U oči mi upadaju veliki borci za demokraciju kao npr. provladina udruga GONG ili neki medijski vlasnici/ komentatori (Matija Babić, Index koji ne može suzbiti antagonizam, da ne kažemo težu riječ, prema toj inicijativi samo zato što dolazi od Udruge “U ime obitelji”).

Ako se stablo po plodovima poznaje, taman da dobro dolazilo i od najgoreg neprijatelja, treba ga podržati.

Najesen ćemo vidjeti što su točno detalji i kako glasi referendumsko pitanje, ali načelno, ovo je ideja koju ću podržati svim srcem. Vjerujem da će se i neke “Pahulje” pridružiti, jer je ovo legalana i jeftin način da se za narodne zastupnike biraju ljudi koji reprezentiraju vrijednosti hrvatskih birača, a ne šefova partija.

Tako će narodni zastupnici biti više u vezi sa svojim stvarnim izbornim tijelom. Imam veliko povjerenje u narodni gen, bez obzira na sva javna ponižavanja kako je narod glup ili neuk koje se kontinuirano reproducira iz političkih i javnih elita.

b) u slučaju da sindikati prikupe dovoljan broj potpisa za referendum koji bi zabranio tzv. outsorcing u javnom sketoru, glasat ću protiv.

Radi se o potpunom promašaju koncepta. Umjesto da se ide na zaštitu radnog mjesta, treba ići na zaštitu osobe. Pojam fleksigurnost obradio je kolega bloger (http://katkapital.com/2014/03/07/fleksigurnost/), pa se neću ponavljati.

Ujedno, zalažem se za uvođenje tržišnih principa u javnoj upravi koja će donijeti bolje i veće plaće, o čemu sam pisao ovdje (http://serdarusic.com/2014/04/hrvatska-moze-bolje-hrvatska-moze-modernije-bolja-modernija-i-bolje-placena-javna-uprava/). Ne možemo biti zemlja koja u npr. zdravstvu za tzv. nezdravstveno osoblje troši dvostruko više bolničkog novca od europskog prosjeka i ima udio od čak 30% svih zaposlenih. Mi bismo taj proračunski novac ovim reformama mogli upotrijebiti kao društvo ne za očuvanje radnih mjesta postojećih zaposlenih (opet upućujem na svoj prethodni post!), nego za stvaranje novih.

Manji porezi, više zapošljavanja. To je recept.

Sigurno je da će biti gubitnika u ovoj tranziciji koja još uvijek nije završila, no nemojmo se baviti zaštitom postojećih radnih mjesta koja su prebukirana, nego otvaranjem novih koja će nadmašiti postojeća.

Tko se brine o intresima armije nezposlenih? U tom smislu, treba reći da Vlada nije dobro izvela način prezentiranja ove reforme jer ispada da postoji privatan interes savjetnika Vlade, a dodatno i važnije, javnost nije upoznata s detaljima i procjenama što nosi ova reforma u multiplikativnom efektu: kako će se upotrijebiti novac ušteđen od reformi (a Jutarnji list spominje godišnje 250 milijuna kuna te najavljuje da se Vlada nećka oko odustajanja reformi: http://www.jutarnji.hr/vlada-ce-odustati-od-outsourcinga-/1198576/).

Treba dobro obrazložiti ovu reformu. Ona je korisna za društvo. Inače ćemo imati efekt koji je poznat u teoriji javnog izbora: da su koristi, koje su koncentirane na manji broj ljudi, nadglasale štete, koje se disperziraju na nezainteresiranu većinu koja dijeli takav trošak.

Tu se onda igra na kartu sentimentalnosti i empatije.

U protivnom, u dugom roku doći će do sukoba proračunske i neproračunske Hrvatske, do sukoba starije i mlade generacije (grijeh nečinjenja u potrebnoj mirovinskoj reformi) itd. Još jedna nepotrebna podjela.

Današnji korisnici javnih usluga, za dobro svoje djece i svojih unuka, trebaju razmišljati kako njihovo današnje ustezanje donosi dobro budućim generacijama.

Nisam utopist i idealist i zato smatram da obrazovani ljudi ne trebaju s prijezirom gledati na manje obrazovane ljude kao na niža i manje vrijedna bića, što je čest slučaj s našom elitom, nego blago i strpljivo objašnjavati o čemu se tu radi. Dakle, angažirajmo se i budimo strpljivi, a nemojmo vikom i podozrivošću napadati i osuđivati one drukčijeg mišljenja, kojima sigurno nije lako gledati kako im se ugrožava egzistencija.

NAJAVA DOGAĐAJA: KulFest, 16.5.2014. u 19 sati, Esplanade, Smaragdna dvorana: Ekonomska sloboda: zašto je tržišno gospodarstvo najbolje rješenje?“

Možda ste imali prilike čuti promidžbeni slogan jedne parlamentarne hrvatske stranke za predstojeće europske izbore. Iskoristio sam ga pretvorivši ga u naslov ovog posta, želeći najaviti panel drugog dana festivala progresivne kulture – KulFesta (http://www.vigilare.org/hr/vijest/kulfest-festival-progresivne-kulture) koji se zove „Ekonomska sloboda: zašto je tržišno gospodarstvo najbolje rješenje?“.

Na tom panelu, u ovaj petak 16. Svibnja u 19 sati, u zagrebačkom hotelu „Esplanade“ u Smaragdnoj dvorani, imat ću prilike reći javno ono što pišem na ovom blogu već više od tri godine.

Ključni govornik će biti dr.sc. Robin Harris, engleski književnik i novinar, po vokaciji konzervativac, a poznatiji kao višegodišnji savjetnik engleske premijerke Margaret Thatcher. Gospodin Harris osvjedočeni je prijatelj Hrvatske i bez pretjerivanja se može reći da voli Hrvatsku. Imao sam priliku osobno komunicirati s g. Harrisom te slušati ga o tome kako je dobro i lijepo živjeti u zemlji u kojoj se nastoji da svi njeni stanovnici ne budu sputani, nego slobodni. Zemlja u kojoj se politika što manje nastoji vidljivo nametati kao najbolji znalac i upravitelj, osobito gospodarskim dobrima od kojih mnogi imaju velike i vidljive koristi.

Uz g. Harrisa, na temu potrebe da Hrvatska završi put iz socijalističkog samoupravljanja i iznimno velikog miješanja državnog aparata u gospodarstvu, reći će i mr.sc. Velimir Šonje, jedan od najboljih hrvatskih ekonomista današnjice. Osim što izvrsno piše i vrstan je makroekonomist, gospodin Šonje, po vokaciji liberal, ima vrlo dobre uvide u širu materiju koja se općenito tiče kulture življenja.

Raspravu će svojim moderiranjem voditi g. Davor Huić, koji osim što je poduzetnik, a sebe smatra liberalom, društveno je aktivan. Nedavno je imao zapažen odgovor na portalu Index g. Mati Kapoviću oko toga što je u Hrvatskoj mainstream, a što radikalizam. (http://www.index.hr/vijesti/clanak/odgovor-mati-kapovicu–sto-je-u-hrvatskoj-mainstream-a-sto-radikalizam/735007.aspx). Članak je bio izrazito komentiran na portalima i društvenim mrežama.

Osobno sam nekoliko puta imao prilike razgovarati s g. Šonjom i g. Huićem i uvidjeti da se radi o ljudima zanimljivih uvida i velike načitanosti.

Uz spomenuti trojac, raspravu će začiniti i g. Michael Prpić, MBA, hrvatski povratnik iz Vancouvera, koji vodi jedan Private Equity fond. On će također imati prilike nešto reći o potrebi da Hrvatska ne ide putem populizma, nego da je dobro prihvatiti načela slobodne ekonomije i tržišnog gospodarstva.

Na kraju, društvo će im činiti dva blogera: dr. sc. Luka Popov, moj osobni prijatelj i autor ovog posta.

Ovo miješano društvo konzervativaca i liberala želi reći da je dobro da Hrvatska konačno prihvati ideje koje su zapadna društva odavno prihvatila – ideje o slobodi tržišta.

Osobno smatram da će se prihvaćanjem tih ideja, za što će trebati nacionalni konsenzus, Hrvatska konačno osloboditi svoje potencijale i preobraziti se u jednu progresivnu i modernu kulturu življenja, utemeljenoj na etici rada i slobodi privređivanja te visokom javnom moralu. Za ove će kulturne preobrazbe zasigurno trebati uložiti trud i vrijeme, ali vrijedi se založiti za to da nam djeca i unuci žive u boljoj zemlji, kako žrtva koju su podnijeli mnogi braneći slobodu ove zemlje dobije svoj još veći plod.

Iako možda nekom ove riječi djeluju utopijski i patetično, priznajem da sam pun nade i vjerujem da su promjene moguće.

Sve počinje s odbacivanjem populizma te vjerom da je preobrazba Hrvatske moguća.

Vidimo se u Esplanadi u petak u 19 sati!

„Život piše romane, a ljudi čitaju stripove!“

Kako bi ljudi u Hrvatskoj mogli sretno i zadovoljno živjeti od svojega rada, predlažem i dajem na razmišljanje neke smjernice svim čitateljima. Naslov ovog posta ponavljat će se u seriji tekstova gdje ću pokušati obrazložiti svoje ekonomske stavove, tj. zašto vjerujem da postoji nada da Hrvatska može napredovati. Podnaslov ovog posta govori kako je potrebno probuditi ljude u Hrvatskoj iz imaginarnog svijeta, gdje se ljudi neće povlačiti u promatranje crteža („čitanje stripova“), već suočiti se sa stvaranošću koju ispisuje životna realnost („slova u tekstovima romana“).

Kada opet dođemo na birališta u jesen ili početkom zime 2015., razmislimo o programima stranaka, koalicija i lista: trebamo izabrati one koji će nuditi rješenje, između ostalog, kroz poboljšanje rada u javnoj upravi.

Naime, u svjetlu sistematizacije radnih mjesta koje provodi ministar Mrsić, gdje će se izjednačiti kompleksnost obavljanja poslova po pojedinačnim radnim mjestima (čitaj: koeficijent), a time i osnovica za plaću, tek tada najavljivana linearna smanjenja plaća zbog Procedure smanjivanja deficita imaju smisla i donekle pravednosti.

Naime, nije pravedno kažnjavati bolje i sposobnije radnike od onih koji su to manje. Doduše, i bez sistematizacije taj je problem postojao, a sad, ne provede li se reforma da se javna uprava ustroji kao efikasno trgovačko društvo, doći će do još veće nepravednosti. Naime, bolji i sposobniji radnici nemaju nikakav poticaj da rade bolje i više jer će jednako biti nagrađeni kao i prosječni ili ispodprosječni.

U suprotnom, ako ćemo mi glasači tražiti da se javna uprava ustroji na način kako je to svojevremeno učinio Novi Zeland, da radnici u javnoj upravi imaju ciljeve koji se moraju ostvariti, pa ako uspiju, dobivaju nagrade, a tko ne uspije, ne dobije nagrade, tada će projekt sistematizacije dovesti do nove pravednosti za koju se zalagao aktualni Predsjednik Republike. Dovest će do toga da će javna uprava raditi lošije nego što sada radi. Dakle, pravedno je da sposobniji i oni koji se više trude oko kvalitete svoga rada i usluge nama građanima budu bolje i više plaćeni. Mislim da se svatko može složiti s tim.

Hrvatska može postati bogata i moderna zemlja. Ono što je potrebno da oni koji odlučuju zaista i odluče, a to su građani glasači, jest to da odaberu one zastupnike koji će se zalagati da radnici u javnoj upravi budu adekvatno nagrađeni za svoj trud i kvalitetu usluge koji daju građanima. Ne sumnjam da će se poticanjem konkurencije poboljšati kvaliteta rada i usluge. Ne vjerujem da su Hrvati u biti drukčiji od Engleza ili Finaca, mi to možemo kao moderna nacija, samo si to dopustimo.

Hrvatska može bolje, Hrvatska može modernije!

Sve veće i sve dublje ulaženjenje u dno možemo zahvaliti što su se ideje socijalizma u hrvatskom društvu tako duboko ukorijenile da su postale prevladavajuće razmišljanje, konvencija, i to u gotovo svim porama života. Marksizam, komunizam, pa i socijalizam – to je po hrvatskom jziku – mejnstrim.

Naša vibrantna ekonomija može zahvaliti našim precima koji su usadili ove ideje u dušu naroda. Drug Tito nije pogriješio kad je tražio od nas “zjenicu oka”…

Nije se ovaj narod od 25.6. ili ajde, 30.5.1991. naglo promijenio. Ćud naroda se nije promijenila. U tom smislu, a čovjek sam nade, biblijska pripovijest u Knjizi Izlaska izraelskog naroda je izrazito poučna i puna nade. Izraelci su morali platiti promjenu mentaliteta četrdesetgodišnjom selidbom po pustinji, tako da nitko od onih koji su izašli iz ropstva Egipta nije ušao u novu Obećanu zemlju.

Očito je da ćemo svi mi morati još mnogo godina lutanja imati prije nego se mentalitet hrvatske nacije promijeni. Na dobrom smo putu jer se polako stvara kritična točka koja bi nas mogla odvesti na pravi put k “Obećanoj zemlji”.

O naslovu ovog posta često sam razmišljao i shvatio koliko su nam štete nanijeli takvi jezični izrazi koji se od školskih dana usađuju u umove mladih ljudi. Tako su štreberi oni koji se redovito pripremaju i uče, a oni koji prepisuju su pametni.

Još je jedna navodno briljantna Titova doskočica: “Snađi se, druže!” jako utjecala na naš obrazovno-odgojni sustav. Djeca, prisiljena memorizirati blokove nerazumljivih definicija, umjesto samorazumijevanja pojmova i njihovog međuodnosa, troše svoje godine i umne sposobnosti, pa pod velikim pritiskom kratkog vremena se “snalaze”, tj. prepisuju i uče se varanju. Naravno da nije samo vremenski pritisak uzrok “mentalitetu snalaženja”, ali mu pogoduje.

Kako smo mi “turistička velesila”, što dobro pokazuje korelacija dvaju faktora: 1) politike naših ljudi koji idu u “cimerfraji” rentijerstvo i 2) rezultata matematičke pismenosti naše djece i mladih (op. ovo “naševanje” molim ne shvatiti socijalistički niti nacionalistički), onda je i očekivano da se više vremena djece predviđeno za njihovo obrazovanje i odgoj potroši na turističku sezonu cimerfrajeovanja. Stoga naši praznici traju 10 ili 11 tjedana, dok je to kod “sjevernijih i zaostalijih zemalja” 6-7. Rezultat je da njihova djeca i mladi nisu preopterećeni rokovima, imaju više vremena da svladaju predviđene kurikulume, nisu toliko opterećeni…

Uvijek me je fasciniralo kako smo u Jugoslaviji učili da je “naša zemlja bogata”, za razliku od Švicaraca, koji su bili podučavani da su siromašni, pa da zato valja puno raditi.

Moja fascinacija kulminirala je dok sam, aristokratski sjedući na balkonu, razmišljajući o smislu života, nadošao na idiokratski smisao parole koje sam se naslušao u toj predivnoj Jugoslaviji (op. isprika Anti Tomiću) – ove iz naslova – o o učenju i radu. Ona govori da:

- učenje nije rad, što je nonsens, jer je intelektualni rad najteži rad od svih

- treba prezirati one koji uče, jer su to “vucibatine koji samo olovku znaju dići”, odnosno, “to su oni koji iskorištavaju radničku klasu”

- ili s druge strane spektra, “uči dobro, pa će drugi raditi za tebe, a ti ćeš se izležavati pod parolom “lezi, lebe, da te jedem””

Mogao bih dodati još koju misaonu izvedenicu, no vjerujem da ste shvatili poantu.

Moja nada je velika. Ova duboka kriza može nam pomoći da “odbacimo cimerfraj rentijerstvo” i konačno počnemo “učiti matematiku”. Za početak, neka djeca više vremena provedu nad kamatnim računom.

Za još jedan početak, očuvajmo radna mjesta. Kako? Tako da se država što manje trudi zaposliti ljude kod privatnika svojim žongliranjima u administrativnim mjerama i neka se dopusti liberalizacija radnog zakonodavstva. Stečena prava su upravo to – aveti prošlosti.

Ako znate da je temelj ekonomije očekivanje, dakle budućnost, onda se treba što manje baviti uspjesima prošlosti, a što više prilikama budućnosti.