(Podnaslov: Krvopije, gulikože, nametnici?)

Riječ „banka“ asocira na različite pojmove, danas u često negativnom kontekstu. Pokušat ću odgovoriti na tvrdnje koje se izgovaraju i pišu kao da su već dokazane.

Hipoteza 1.: Banke pretjerano zarađuju na malim i srednje velikim poduzećima ili kako banke gule s visokim kamatnim stopama i tako zarađuju na tim poduzećima

Uzeo sam u razmatranje populaciju hrvatskih tvrtki koje se smatraju srednjim poduzećima, s godišnjim prihodima od 15 do 100 milijuna kuna u 2009. godini. Dakle, njihov povrat na imovinu (ROA – Retun on Assets) sam uzeo kao mjeru kojom sam pokušao dokazati suprotno: da se banke ne razlikuju značajno u tom pokazatelju. Iako postoji više načina mjerenja profitabilnosti, ograničit ću raspravu na ovaj tradicionalni pokazatelj kojim se lakše mogu uspoređivati male tvrtke s velikima.

Funkcija poduzeća jest ostvariti povrat uloženog, točnije, maksimalizirati takav povrat uz najmanji mogući rizik za vlasnike. Naime, često mi postavljaju pitanje: „Zašto su kod nas (op. u Hrvatskoj) kamatne stope visoke, odnosno više nego u Europi? Banke su gulikože, to su krvopije!“

„-Hm… Imaš 10 000 kuna, ajde recimo da je to jedna bolja mjesečna plaća. Rekli su ti da imaš dvije opcije za ulaganje: ideš na „voće“ u casino ili stavljaš sve na oročenje u Chase Manhattan, da ti prevedem na hrvatski, u vodeću banku? (op. Pažljivi analitičar teksta primjetit će ovdje skriveni marketing.) Dakle, što biraš?“

I tako moji sugovornici, ostaju bez teksta na nekoliko sekundi, jer odgovor je jasan za većinu razumnih ljudi, alias, ljudi nesklonih riziku.

„- Pa u banku valjda…“, stidljivo mi odgovaraju.

„-Valjda je sada jasno da nije isto zaraditi 100 kuna kad si riskirao 10 000 na „voću“ ili si to riskirao u banci.“

„-Hm… da“, odgovoraju jedva, a ja nestrpljiv da nastavim rafalnom paljbom…

„- Dakle, ako je Hrvatska „voće“ (op. zlobnici bi dobacili riječ „južno“, ali samo zlobnici), onda je valjda Njemačka – oročenje u Banci!“

„- Hm, da… Hm…“

„- Nego što da je!“, ponosno odgovaram jer sam plastičnom argumentacijom sad došao na štih i nastavljam priču o financijskim pokazateljima stručnim rječnikom…

„- Dakle, temeljno vlasničko pitanje jest maksimalizira li menadžment poduzeća njegovu vrijednost. Uspješno upravljanje trebalo bi osigurati dugogodišnji održiv rast i razvoj, a vlasniku minimalno očekivan povrat na investiciju. Znajte ovo: uspješnim poslovnim subjektima nazivaju se samo oni koji kontinuirano ostvaruju takav cilj, a neuspješni nestaju i/ ili su uskoro zamijenjeni uspješnima.“

Priču o uspješnosti treba racionalizirati, riječ koju sam naučio iz matematike i filozofije. Treba ga staviti u neki razlomak, neki pokazatelj. I dalje ja filozofiram, dok svi i dalje slušaju…

„- Dakle, ja sam malo i istraživao. Sad ću ja vama odgovoriti….“ Da ne širim dalje, stručno ću se pokušati izraziti ukratko.

Računajući prosječne vrijednosti za ROA tvrtki između 15 i 100 milijuna kuna prihoda u 2009., uočio sam da je prosječna vrijednost 2,1%. Nasuprot sektoru banaka u Hrvatskoj, a pokazatelje možete i sami provjeriti na stranicama HNB-a iz zadnjeg biltena HNB-a (http://www.hnb.hr/publikac/bilten-o-bankama/hbilten-o-bankama-20.pdf, stranice 22 i 23): ipak govorimo o nižem pokazatelju za banke, nešto oko 1%. Dodatno, kad bi se uspoređivalo najveće banke i s najvećim uzrokovanim poduzećima (čiji su prihodi u 2009. iznosili okvirno između 95 i 100 milijuna kuna), situacija bi bila također u prilog obaranju hipoteze: njihov je prosjek 5,5%, dok se velike banke snalaze s oko 1,3% povrata. Najveće tvrtke, sve iznad 100 milijuna godišnjeg prihoda imaju povrat od 1,89%.

Uostalom, slika iz HNB-ovog biltena govori za sebe:


Izvor: Bilten HNB-a, br. 20, kolovoz 2010., stranica 22

Da skratim analizu i preskočim odmah na dijagnozu, mislim da se problem hrvatskih tvrtki nalazi u sljedećim točkama:

–       marža redovnog poslovanja je preniska (tzv. EBIT marža), što proizlazi iz visokih fiksnih troškova, ponajprije visokih troškova najamnina i visokih troškova za plaće

–       prespor obrtaj imovine, konkretno, visoki troškovi financiranja poslovnog ciklusa (loše upravljanje zalihama, potraživanjima od kupaca i obvezama prema dobavljačima)

Zaključno, ono što bi trebalo povećati vrijednost za vlasnike, a to je financiranje putem kredita, a ne putem vlastite glavnice, na kraju dodatno opterećuje svaki posao. Osnovno je pravilo u poslu: zaduži se do mjere do koje možeš to platiti! Djeluje jasno i jednostavno, ali praksa pokazuje da većina to ne razumije: ROA (povrat na imovinu) mora biti veća od troška posuđenog novca. Ali više o tome raspravljam u hipotezi 2: „Ne treba se zaduživati i mazati debeloj guski vrat!“

Na kraju, fer je priznati kako vlasnici banaka ulažu milijarde, dobivaju milijune nazad, dok vlasnici malih firmi ulažu desetke tisuća, nemaju takvu regulativu, a očekuju milijune u povrat.

Bankarski sektor je izrazito regulirani sektor poslovanja (pitanje obvezne rezerve, rezervacija itd…, načina priznavanja prihoda). Zaključno, nisu banke krive što tvrtke posluju loše.