Pišući ove postove i komentare, čitajući stručnu literaturu, pregledavajući razne web-stranice i novine te gledajući financijske televizijske kanale (op. CNBC, Bloomberg), postaje mi sve više jasno kako je nužno ljudima pružiti što bolji i jasniji uvid u svijet financija i bankarstva. Mnoge ljude koje poznajem i što sve vidim i čujem od njih navodi me da pišem nove postove, što jasnijim jezikom. Podržite me vašim komentarima, prijedlozima, pohvalama i primjedbama.

Hipoteza 5.: Osnivanje banke gore je od njene pljačke!

Neki dan moj je veliki prijatelj u društvu s još dva takva ispričao vic:

– Što ima gore od pljačke banke?

– Ne znam, odgovorih.

– Osnivanje banke, reče moj prijatelj.

Društvo je prasnulo u smijeh, a ja sam se ipak suzdržano osmjehnuo. Nekoliko sam dana razmišljao o tome…

U prošlom sam postu pokušao objasniti način na koji banka funkcionira. Osnivanje banke je poseban trenutak. Osnivač banke dolazi s početnim kapitalom od x milijuna/ milijardi i započinje bankarski posao. Klijenti, bilo građani, bilo tvrtke, sindikati ili država, donose početne depozite u banku… Daljnji tijek odobravanja kredita na temelju depozita sam opisao u prošlom postu od 24.12.2010.

Ovdje sam htio istaknuti da postoji nerazumijevanje: koja je razlika između onoga koji je donio novac prvi (osnivač, tj. vlasnik banke) i svih onih koji su došli nakon osnivanja i donijeli novac (klijenti depozitari)? Kako vlasnik dobiva ogromnu dobit koje povlači kroz isplate dividendi, a klijenti samo mizeriju od kamata? Je li to pravedno? I onda ta i ta banka još zarađuje na kamatama od novca koje su klijenti dali?! Da stvar bude još gora i perverznija, klijenti su u većem omjeru dali svoje depozite nego što je banka dala početni kapital (stručni termini su obveze ili dug, engleski Liabilities, odnosno Kapital i rezerve ili Vlasnička glavnica, engleski Equity)!

Dobro, puno pitanja odjednom, idemo po redu…

a) Koja je razlika između onoga koji je donio novac prvi (osnivač, tj. vlasnik banke) i svih onih koji su došli nakon osnivanja i donijeli novac (klijenti depozitari)?

Kad bi u pervanovskom stilu odgovarao, rekao bih da je razlika u rednom broju: ovaj je prvi, a ovaj je drugi. No, nadovezao bih se na profesora Pervana: upravo je to ključ! Vlasnik banke u slučaju njenog stečaja/ likvidacije, ima zadnji pravo potraživati svoj ulog. Kreditori banke, odnosno svi oni koji su deponirali novac u banci, imaju prvi pravo potraživati u slučaju stečaja/ likvidacije. Redovito, zbog mogućeg moralnog hazarda koji se javlja kada uprava banke loše upravlja povjerenim vlasničkim kapitalom i depozitima klijenta dijeleći loše kredite i ulažući u vrijednosne papire koje ne može naplatiti/ povratiti, države osiguravaju uloge štediša do nekog određenog iznosa i na taj način štite klijente- depozitare.

Stoga vlasnici banke, koji redovito nisu i uprava (menadžment) banke, imaju pravo na ostvarenu dobit. Uostalom, to je slučaj sa svakim društvom kapitala (dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću). Banke se uvijek osnivaju kao dionička društva jer to javnosti, klijentima, poreznoj vlasti (op. Ministarstvo financija) i monetarnoj vlasti (središnja banka, op. HNB) jamči najveći stupanj sigurnosti. Za razliku od društva kapitala, društva osoba, odnosno svi koji osnivaju takvo društvo odgovaraju cijelom svojom imovinom i to solidarno; društvo kapitala je odgovorno samo u ograničenom iznosu do visine svojeg početnog ulaganja, tj. kapitala.

b) Kako vlasnik dobiva ogromnu dobit koje povlači kroz isplate dividendi, a klijenti samo mizeriju od kamata? Je li to pravedno?

Djelomično sam na ovo odgovorio kroz pitanje pod a). Uvijek se radi o pitanju rizika i nagrade. Rizik je povezan s neizvjesnosti, tj. teorijom vjerojatnosti. Dakle, vjerojatnije je da će klijent naplatiti kamatu od depozita i dobiti svoj depozit nazad nego da će banka poslovati s dobiti, preciznije, sa zahtijevanom razinom dobiti od strane vlasnika. S obzirom da klijent – depozitar ne trpi velik rizik, njegova nagrada u obliku obračunate i isplaćene kamate je primjerena. Analogno, vlasnik banke koji trpi veći rizik, traži i veću nagradu, pa je primjeren zahtjev njenih vlasnika da se dio dobiti (tj. dividenda) isplati vlasnicima.

Dodatno, treba uzeti u obzir da visoke kamate koje se nude građanima (i drugim klijentima) uvijek daju signal da je poslovanje takve banke ugroženije, neizvjesnije, rizičnije: u suprotnom, banka ne bi nudila po visokoj cijeni nešto što želi dobiti. Ako banka ima raspršenu bazu prikupljanja depozita (takozvanu retail bazu, znači od građana), ona je uglavnom zaštićenija od rizika propadanja u vremenima recesije te lakše pregovara s velikim brojem malih klijenata. Obrnuto vrijedi za banku koja prikuplja depozite u većem dijelu od velikih depozitara; ona je time ovisnija o njima.

Po pitanju pravednosti u ekonomskoj misli razvila su se dva velika pravca i ta je debata vrlo duga u povijesti ove znanosti/ umjetnosti. Da ne odlazim predaleko od teme, reći ću samo da su za razumijevanje bitna dva pojma:

–          alokacijska efikasnost i

–          pravednost.

Alokacijska efikasnost je pitanje kako što efikasnije raspodijeliti ekonomske rezultate. To mogu biti plodovi jabuke, godišnji ulov ribe, ali može biti i ukupna zarada.

Pravednost se događa kada su ti ekonomski rezultati distribuirani na ispravan način između članova nekog društva. Postoje dva koncepta pravednosti: utilitaristički i koncept simetrije.

Utilitaristički koncept pravednosti će se ostvariti kad se najviše dobra ostvaruje za najveći broj ljudi, a uloga vlade je prikupljenim porezima redistribuirati bogatstvo (dohotke). To dovodi da oni koji najviše doprinose  ustvari nemaju više interes niti želju raditi na svom maksimumu jer im vlada to oduzima i daje onima koji najmanje ili manje doprinose. Takav princip smanjuje bruto domaći proizvod (BDP, engleski GDP od Gross Domestic Product).

Princip simetrije je u smislu alokacijske efikasnosti puno bolji jer je vladina uloga samo da osigura privatno vlasništvo i svetost ugovornih odnosa. Jedini legitimni način redistribucije bogatstva između članova društva je na dobrovoljnoj bazi.

U realnim svijetu imamo miks ova dva principa, pitanje je na koju stranu preteže. Iskustvo nam govori da tržište, ta nevidljiva ruka efikasnosti, uopće ne vodi računa o ljudskom dostojanstvu. Radi se ponekad, ne uvijek, o brutalnoj i sirovoj snazi, koja na neki evolucionistički način bira one jače i snalažljive na računa slabih i nejakih.

Princip rizika i nagrade puno očigledno je bliži principu simetrije, pa u tom smislu treba razumjeti nagrađivanje onih koji su skloniji riskirati i više doprinijeti.

c) I onda ta i ta banka još zarađuje na kamatama od novca koje su klijenti dali?! Da stvar bude još gora i perverznija, klijenti su u većem omjeru dali svoje depozite nego što je banka dala početni kapital!

Odgovor na c) uvod je u već prvom postu najavljeni anegdotalni bankarski poučak da postoje dvije vrste ljudi: nadničari i glavničari. To ću, vjerujem, razraditi, u nekom od sljedećih postova.

Pitanje pod c) ustvari pita: Je li uopće pošteno (da ne kažem pravedno) da banka ostvaruje dobit? I to na račun tuđeg novca?

Sjetim se često jednog sindikalnog vođe koji je u jeku krize u Hrvatskoj izjavljivao da banke ne smiju ostvarivati dobit, bar ne preveliku. Da mu ime sad ne spominjem, kad sam to slušao, nisam vjerovao da to slušam! Takve besmislice mogu samo govoriti potpune neznalice!

Valjda ne treba posebno dokazivati da svatko treba nastojati napraviti što bolji rezultat, od pojedinca, udruženja građana ili neke tvrtke. Ovo posebno vrijedi za banku. Poslovanje s gubitkom direktno smanjuje njenu daljnju sposobnost kreditiranja i isplaćivanja već postojećih depozita. To se odražava na daljnje smanjenje sposobnosti prikupljanja novih depozita. U konačnici, višegodišnje poslovanje s gubitkom dovodi do propasti banke, što ima velike posljedice ne samo za štediše banke, već je to općedruštveni problem.

Kako je uopće moguće poslovati s minimalnom dobiti, odnosno ograničiti dobit koju netko treba ostvariti? Kako natjerati olimpijskog pobjednika da trči malo sporije – hoće li on onda uopće osvojiti zlato? Kako natjerati Barcelonu da igra na 1:0, pa ona nije u stanju igrati na nulu? Ma kako natjerati bilo kojeg poduzetnika da ne zaradi milijun, već da zaradi samo jednu kunu? Kakva neznalica treba biti da se takvo što izjavi?

Nažalost, takvi ljudi imaju dulji popis nebuloza, to je već slučaj, kako bi rekao uvaženi kolega Velimir Šonje na www.bankamagazine.hr, slučaj za lobotomiju.

Treba li uvesti porez na banke? Ili još bolje: porez na kapitalnu dobit? Kakva glupost: ne postoji kapitalna dobit? Postoji samo dobit. Točka. Ili ne postoji, pa postoji gubitak. O toj «veleumnoj» kovanici koja se svako malo pojavljuje čas iz redova nekih političara, čas iz sindikata valjalo bi raspravljati na posebnom dijelu.

Za zaključak: porez na banke? O čemu se tu radi? Osim poreza na dobit (ne kapitalnu!), radilo se u kolovozu 2010. o uvođenju posebnog poreza na bankarsku imovinu? To znači da što banka prikupi više depozita, ima veću osnovicu za plaćanje poreza! Mislim da je objašnjenje već dovoljno da se zaključi da se banku time sprečava da radi svoj osnovni posao: da prikuplja depozita od onih koji novca imaju u suvišku (suficitarne novčane jedinice) i odobravaju kredite onima koji novca nemaju (deficitarne novčane jedinice).

Radilo se ustvari o pošto-poto pokušaju uvaženog sindikalnog predstavnika da banke participiraju u većoj mjeri u financiranju povećane budžetske potrošnje. Je li to pravedno? Odgovorit ću kratko: dok su strane države spašavale svoje banke raznim TARP-programima (op. ime programa restrukturiranja bankarskog sektora u SAD-u), ovdje u Hrvatskoj su banke nekoliko puta spašavale državu.

Sapienti sat.