Hipoteza 5.: Osnivanje banke gore je od njene pljačke!

Pišući ove postove i komentare, čitajući stručnu literaturu, pregledavajući razne web-stranice i novine te gledajući financijske televizijske kanale (op. CNBC, Bloomberg), postaje mi sve više jasno kako je nužno ljudima pružiti što bolji i jasniji uvid u svijet financija i bankarstva. Mnoge ljude koje poznajem i što sve vidim i čujem od njih navodi me da pišem nove postove, što jasnijim jezikom. Podržite me vašim komentarima, prijedlozima, pohvalama i primjedbama.

Hipoteza 5.: Osnivanje banke gore je od njene pljačke!

Neki dan moj je veliki prijatelj u društvu s još dva takva ispričao vic:

– Što ima gore od pljačke banke?

– Ne znam, odgovorih.

– Osnivanje banke, reče moj prijatelj.

Društvo je prasnulo u smijeh, a ja sam se ipak suzdržano osmjehnuo. Nekoliko sam dana razmišljao o tome…

U prošlom sam postu pokušao objasniti način na koji banka funkcionira. Osnivanje banke je poseban trenutak. Osnivač banke dolazi s početnim kapitalom od x milijuna/ milijardi i započinje bankarski posao. Klijenti, bilo građani, bilo tvrtke, sindikati ili država, donose početne depozite u banku… Daljnji tijek odobravanja kredita na temelju depozita sam opisao u prošlom postu od 24.12.2010.

Ovdje sam htio istaknuti da postoji nerazumijevanje: koja je razlika između onoga koji je donio novac prvi (osnivač, tj. vlasnik banke) i svih onih koji su došli nakon osnivanja i donijeli novac (klijenti depozitari)? Kako vlasnik dobiva ogromnu dobit koje povlači kroz isplate dividendi, a klijenti samo mizeriju od kamata? Je li to pravedno? I onda ta i ta banka još zarađuje na kamatama od novca koje su klijenti dali?! Da stvar bude još gora i perverznija, klijenti su u većem omjeru dali svoje depozite nego što je banka dala početni kapital (stručni termini su obveze ili dug, engleski Liabilities, odnosno Kapital i rezerve ili Vlasnička glavnica, engleski Equity)!

Dobro, puno pitanja odjednom, idemo po redu…

a) Koja je razlika između onoga koji je donio novac prvi (osnivač, tj. vlasnik banke) i svih onih koji su došli nakon osnivanja i donijeli novac (klijenti depozitari)?

Kad bi u pervanovskom stilu odgovarao, rekao bih da je razlika u rednom broju: ovaj je prvi, a ovaj je drugi. No, nadovezao bih se na profesora Pervana: upravo je to ključ! Vlasnik banke u slučaju njenog stečaja/ likvidacije, ima zadnji pravo potraživati svoj ulog. Kreditori banke, odnosno svi oni koji su deponirali novac u banci, imaju prvi pravo potraživati u slučaju stečaja/ likvidacije. Redovito, zbog mogućeg moralnog hazarda koji se javlja kada uprava banke loše upravlja povjerenim vlasničkim kapitalom i depozitima klijenta dijeleći loše kredite i ulažući u vrijednosne papire koje ne može naplatiti/ povratiti, države osiguravaju uloge štediša do nekog određenog iznosa i na taj način štite klijente- depozitare.

Stoga vlasnici banke, koji redovito nisu i uprava (menadžment) banke, imaju pravo na ostvarenu dobit. Uostalom, to je slučaj sa svakim društvom kapitala (dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću). Banke se uvijek osnivaju kao dionička društva jer to javnosti, klijentima, poreznoj vlasti (op. Ministarstvo financija) i monetarnoj vlasti (središnja banka, op. HNB) jamči najveći stupanj sigurnosti. Za razliku od društva kapitala, društva osoba, odnosno svi koji osnivaju takvo društvo odgovaraju cijelom svojom imovinom i to solidarno; društvo kapitala je odgovorno samo u ograničenom iznosu do visine svojeg početnog ulaganja, tj. kapitala.

b) Kako vlasnik dobiva ogromnu dobit koje povlači kroz isplate dividendi, a klijenti samo mizeriju od kamata? Je li to pravedno?

Djelomično sam na ovo odgovorio kroz pitanje pod a). Uvijek se radi o pitanju rizika i nagrade. Rizik je povezan s neizvjesnosti, tj. teorijom vjerojatnosti. Dakle, vjerojatnije je da će klijent naplatiti kamatu od depozita i dobiti svoj depozit nazad nego da će banka poslovati s dobiti, preciznije, sa zahtijevanom razinom dobiti od strane vlasnika. S obzirom da klijent – depozitar ne trpi velik rizik, njegova nagrada u obliku obračunate i isplaćene kamate je primjerena. Analogno, vlasnik banke koji trpi veći rizik, traži i veću nagradu, pa je primjeren zahtjev njenih vlasnika da se dio dobiti (tj. dividenda) isplati vlasnicima.

Dodatno, treba uzeti u obzir da visoke kamate koje se nude građanima (i drugim klijentima) uvijek daju signal da je poslovanje takve banke ugroženije, neizvjesnije, rizičnije: u suprotnom, banka ne bi nudila po visokoj cijeni nešto što želi dobiti. Ako banka ima raspršenu bazu prikupljanja depozita (takozvanu retail bazu, znači od građana), ona je uglavnom zaštićenija od rizika propadanja u vremenima recesije te lakše pregovara s velikim brojem malih klijenata. Obrnuto vrijedi za banku koja prikuplja depozite u većem dijelu od velikih depozitara; ona je time ovisnija o njima.

Po pitanju pravednosti u ekonomskoj misli razvila su se dva velika pravca i ta je debata vrlo duga u povijesti ove znanosti/ umjetnosti. Da ne odlazim predaleko od teme, reći ću samo da su za razumijevanje bitna dva pojma:

–          alokacijska efikasnost i

–          pravednost.

Alokacijska efikasnost je pitanje kako što efikasnije raspodijeliti ekonomske rezultate. To mogu biti plodovi jabuke, godišnji ulov ribe, ali može biti i ukupna zarada.

Pravednost se događa kada su ti ekonomski rezultati distribuirani na ispravan način između članova nekog društva. Postoje dva koncepta pravednosti: utilitaristički i koncept simetrije.

Utilitaristički koncept pravednosti će se ostvariti kad se najviše dobra ostvaruje za najveći broj ljudi, a uloga vlade je prikupljenim porezima redistribuirati bogatstvo (dohotke). To dovodi da oni koji najviše doprinose  ustvari nemaju više interes niti želju raditi na svom maksimumu jer im vlada to oduzima i daje onima koji najmanje ili manje doprinose. Takav princip smanjuje bruto domaći proizvod (BDP, engleski GDP od Gross Domestic Product).

Princip simetrije je u smislu alokacijske efikasnosti puno bolji jer je vladina uloga samo da osigura privatno vlasništvo i svetost ugovornih odnosa. Jedini legitimni način redistribucije bogatstva između članova društva je na dobrovoljnoj bazi.

U realnim svijetu imamo miks ova dva principa, pitanje je na koju stranu preteže. Iskustvo nam govori da tržište, ta nevidljiva ruka efikasnosti, uopće ne vodi računa o ljudskom dostojanstvu. Radi se ponekad, ne uvijek, o brutalnoj i sirovoj snazi, koja na neki evolucionistički način bira one jače i snalažljive na računa slabih i nejakih.

Princip rizika i nagrade puno očigledno je bliži principu simetrije, pa u tom smislu treba razumjeti nagrađivanje onih koji su skloniji riskirati i više doprinijeti.

c) I onda ta i ta banka još zarađuje na kamatama od novca koje su klijenti dali?! Da stvar bude još gora i perverznija, klijenti su u većem omjeru dali svoje depozite nego što je banka dala početni kapital!

Odgovor na c) uvod je u već prvom postu najavljeni anegdotalni bankarski poučak da postoje dvije vrste ljudi: nadničari i glavničari. To ću, vjerujem, razraditi, u nekom od sljedećih postova.

Pitanje pod c) ustvari pita: Je li uopće pošteno (da ne kažem pravedno) da banka ostvaruje dobit? I to na račun tuđeg novca?

Sjetim se često jednog sindikalnog vođe koji je u jeku krize u Hrvatskoj izjavljivao da banke ne smiju ostvarivati dobit, bar ne preveliku. Da mu ime sad ne spominjem, kad sam to slušao, nisam vjerovao da to slušam! Takve besmislice mogu samo govoriti potpune neznalice!

Valjda ne treba posebno dokazivati da svatko treba nastojati napraviti što bolji rezultat, od pojedinca, udruženja građana ili neke tvrtke. Ovo posebno vrijedi za banku. Poslovanje s gubitkom direktno smanjuje njenu daljnju sposobnost kreditiranja i isplaćivanja već postojećih depozita. To se odražava na daljnje smanjenje sposobnosti prikupljanja novih depozita. U konačnici, višegodišnje poslovanje s gubitkom dovodi do propasti banke, što ima velike posljedice ne samo za štediše banke, već je to općedruštveni problem.

Kako je uopće moguće poslovati s minimalnom dobiti, odnosno ograničiti dobit koju netko treba ostvariti? Kako natjerati olimpijskog pobjednika da trči malo sporije – hoće li on onda uopće osvojiti zlato? Kako natjerati Barcelonu da igra na 1:0, pa ona nije u stanju igrati na nulu? Ma kako natjerati bilo kojeg poduzetnika da ne zaradi milijun, već da zaradi samo jednu kunu? Kakva neznalica treba biti da se takvo što izjavi?

Nažalost, takvi ljudi imaju dulji popis nebuloza, to je već slučaj, kako bi rekao uvaženi kolega Velimir Šonje na www.bankamagazine.hr, slučaj za lobotomiju.

Treba li uvesti porez na banke? Ili još bolje: porez na kapitalnu dobit? Kakva glupost: ne postoji kapitalna dobit? Postoji samo dobit. Točka. Ili ne postoji, pa postoji gubitak. O toj «veleumnoj» kovanici koja se svako malo pojavljuje čas iz redova nekih političara, čas iz sindikata valjalo bi raspravljati na posebnom dijelu.

Za zaključak: porez na banke? O čemu se tu radi? Osim poreza na dobit (ne kapitalnu!), radilo se u kolovozu 2010. o uvođenju posebnog poreza na bankarsku imovinu? To znači da što banka prikupi više depozita, ima veću osnovicu za plaćanje poreza! Mislim da je objašnjenje već dovoljno da se zaključi da se banku time sprečava da radi svoj osnovni posao: da prikuplja depozita od onih koji novca imaju u suvišku (suficitarne novčane jedinice) i odobravaju kredite onima koji novca nemaju (deficitarne novčane jedinice).

Radilo se ustvari o pošto-poto pokušaju uvaženog sindikalnog predstavnika da banke participiraju u većoj mjeri u financiranju povećane budžetske potrošnje. Je li to pravedno? Odgovorit ću kratko: dok su strane države spašavale svoje banke raznim TARP-programima (op. ime programa restrukturiranja bankarskog sektora u SAD-u), ovdje u Hrvatskoj su banke nekoliko puta spašavale državu.

Sapienti sat.

Nema besplatnog ručka, znam. Ali podjela ovog članka je najbliže besplatnosti što imamo:

5 misli o “Hipoteza 5.: Osnivanje banke gore je od njene pljačke!

  1. Dejan Grbac Odgovori

    Postovani mladi gospodine,

    citajuci Vas “post”, i uzimajuci u obzir Vasu naobrazbu, mogu opravdati Vas nacin razmisljanja iskljucivo mladalackim poletom i entuzijazmom. Ako ne bih to gledao sa pozitivne strane rado bih pretpostavio da ste “neoliberalni tehnokrat” koji izvodi parcijalna naucna saznanja u korist opravdanja ne-etickih (a i ekonomski neopravdanih) postupaka privrednih subjekata.

    Iskreno Vam preporucam da se nakratko odvojite od cisto tehnickog nacina razmisljanja, oko kojeg takodjer imam poneku zamjerku (rizik depozitara, reosiguranje depozita od strane drzave – sto je u stvari eksponencijalna perverzija jer zajednica, pa time i sam stedisa garantira za rizike oko ostvarenja dobiti financijske ustanove kojoj je povjerio svoju imovinu), i predjete vise na apstraktnu razinu jer ona omogucava siri i ne-emocionalni pogled na cijelinu. Time se dobiva jedna slika sustava koja je neopterecena tehnickim i dnevno-politickim sitnicama.

    Ekonomska filozofija i ekonomska etika su u danasnje doba, vise no ikad, teme kojima se treba posvetiti.
    Za pocetak bi Vas rado uputio, u svrhu sto kraceg odgovora, na “Filozofiju novca” od Georg Simmel i narocito na definicjiu Heinsohn-a (posto ste vicni njemackom jeziku)
    “… Geld hängt von Eigentum und Zins ab, nicht etwa der Zins vom Geld oder dem Tausch.”
    Novcu je kroz vrijeme otudjen njegov osnovni smisao u percepciji njegove naravi, iako je njegova funkcionalnost ostala ista od prvog dana. Time bi se mogao usporediti sa jedinstvenim svojstvima svjetlosti koja ima svojstva materije i energije istovremeno. Novac je po nacinu i kriterijima svog stvaranja (sto je najpogubnije u danasnjem obliku) nista drugo nego univerzalna zaduznica (bez obzira koju terminologiju koristili) a njegova percepcija je zamjenjena za vrijednost ili nazovimo je “univerzalna vrijednost”. Najtuznije jest, nazalost, da vecina ljudi tu navodnu vrijednost jos uvijek gleda cak u apsolutnim iznosima ( u tom kontekstu imam jos jednu preporuku: Irving Fisher).
    Netko tko smatra vrijednoscu bilo cije uvjerenje ili obecanje, taj je osudjen na igru kockicama koje drugi bacaju. A u danasnje vrijeme kada rijeci poput “Nachhaltigkeit” ili “sustainability” (nazalost neznam pravi hrvatski izraz) ne znace nista, vec samo “profit” (i to cak samo kvartalni) takva obecanja su bezvrijedna.
    No, dosta o teoriji novca iako je ona u stvari izvor cijelog problema danasnjice. Sjetite se samo na koji nacin se stvara novac kroz knjige banaka. To je banalno izrazeno ali vjerujem da znate na sta mislim. A taj “novac” treba vratiti, i to za kamatu uvecani iznos. Dakle, izmisljenu vrijednost – odnosno obecanje prema trecima, treba vratiti vecom produktivnoscu (kamatom).

    Spominjete i neke teme iz opce ekonomske teorije koje su vec obradjene od raznih teoreticara, a moglo bi se reci i rijesene. Spomenuli ste olimpijskog pobjednika u trcanju. To je bas zanimljivo. Olimpijski pobjednik u trcanju ostvaruje svoj prihod (za podmirenje svojih troskova kao profesionalac) iz premija na takmicenjima. Ta takmicenja se pritom financiraju iz prodanih ulaznica stadiona, reklama, tv prijenosa, itd. Sad pak, ako je on toliko dobar da dugo vremena uvijek pobjedjuje, gledanost i posjecenost utrka kad tad opadaju, ergo, manje prihoda, manje premija. Da se nitko ne bi ostetio ne mora to cudo od trkaca trcati sporije, nego se samo njegova staza u odnosu na ostale trkace malo produzi. U tom slucaju nitko nije ostecen, pa cak ne i sam sportas (kojem je a. zanimljivije, i b. gledanost ostaje veca i time premija pobjedniku, c. ostali trkaci imaju sansu pobjede). Pojam EXTERNALITETA. Vjerujem da znate cija je uloga u odredjivanju duljine staze u ovom slucaju.
    Nadalje pojam poreza na kapitalnu dobit nije izmisljen u Hrvata. Podsjecam na “Kapitalertragssteuer”, “Spekulationssteuer”, itd. su pojmovi unutar njemackog poreznog sustava (kojeg relativno dobro poznajem), koji su vec dugo poznati i priznati. Oni imaju svoju opravdanost i prihvaceni su kao drustveno neophodni.
    Ja smatram da problematika dobiti (ili kolicina dobiti, ili razlika dobiti izmedju vlasnika/suvlasnika/dionicara i stedise) ne lezi toliko u samom iznosu vec u ne-etickom nacinu ostvarenja iste.
    Pod a. ako je dobit koju ostvari citav sektor bankarstva visestruko veca od najjaceg sektora iz ostalih sektora unutar BDP-a onda to nema veze sa kvalitetnim poslovanjem niti ima bilo kakve opravdanosti od strane “risk-management-a” to moze biti iskljucivo ostvareno na bazi spekulacije. Takve spekulacije kombinirane sa “leverage”-faktorom koje banke danas imaju stavljaju na kocku svaku kunu, dollar, euro, dinar, …… svakog pojedinog klijenta kojeg za taj rizik nagradjuju sa minimalcem. S druge strane taj isti rizik se vlasnicima/dionicarima, koji uglavnom imaju daleko bolju diversifikaciju od obicnog stedise isplacuju sa daleko vecim prihodima.
    Pod b. ostvarenje dobiti na racun tudjeg novca i nije osnovni problem. Tu bi i postojala opravdanost da banka svojom ekspertizom pronalazi duznike koji su dovoljno sigurni po pitanju boniteta i projekta da vrate posudjeno uz kamatu i time osiguraju prihod depozitaru i dobit banke. Medjutim ta kockarnica sa “leverage-om” je jedan od osnovnih problema koji na kraju poistovjecuje po riziku i vlasnika i stedisu. A tu je problem. Kad su sami bankari shvatili rizike svog djelovanja je doslo vrijeme derivata od CDS-a, CDO-a, i svih dalnjih eksponencija na iste. (To je jos posebna tema koja u svojoj genijalnosti trazi sebi ravnu i mozemo je rado raspraviti zasebno). Pored toga je “outsourcing” rizika, u korist povecanja leverage-a takodjer bio “hit” medju bankama. Iako je bilo jasno da se taj rizik samo prividno brise iz knjiga, je stvorena jedna citava bankarska struktura u sjeni samo u korist povecanja volumena. Kao da nisu bili dovoljni idiotski potezi centralnih banaka (narocito FED) po pitanju razvodnjavanja pravila bilanciranja ili smanjenja rezervi. Zasto se vec godinama ne objavljuje M3 od strane FED?

    Ciji novac se na kraju svega tu stvlja na kocku. Ili bolje pitanje, netko je ostvario pravu vrijednost (realna ekonomija), pretvorio to u fiktivnu (novac) kroz prodaju, dao banci na raspolaganje koja time stvara novu fiktivnu vrijednost (leverage) i time razvodnjava raniju realnu vrijednost i ujedno vrsi pritisak na vecu produktivnost uz manju realnu dobit jer treba manje vrijedan novac jos oploditi za kamatu.
    Kamo to pak vodi ?

    U svijetu je bar donekle zapoceo preokret u razmisljanju. Od banaka koje investiraju samo po muslimanskom etickom kodeksu, pa sve do tzv. zelenih banaka.
    Dakle vidi se barem svijeca na kraju tunela neoliberalizma. I ima banaka koje su shvatile da pored vlastitog profita postoji i vazna odgovornost prema drustvu od kojeg zive.

    Dakle molim Vas, posto je vec rano jutro dok ovo pisem pa nisam u stanju sve ovo jos dalje obrazlagati, da se u Vasim postovima drzite malo vise, Vasem obrazovanju odgovarajucih teza a manje populistickih i lobbyistickih.

    S postovanjem,

    Dejan Grbac

    • Hrvoje Autor objaveOdgovori

      Poštovani gospodine Grbac,

      najsrdačnije Vam zahvaljujem na ovako opširnom komentaru. Smatram velikim komplimentom da ste si dali toliki trud pisati ovo u rane sate.

      Ako bih sebe htio opisati, svakako nisam neoliberalni tehnokrat. Ne vjerujem pretjerano u etikete jer one čovjeka stavljaju u ladice i kutije.

      Knjige i autore koje ste naveli nisam čitao, nadam se da ću imati prilike. Trenutno mi to nije moguće, što možete i pretpostaviti jer u posljednje vrijeme nisam stigao niti svratiti na svoj web niti sam objavljivao jer sam zauzet obiteljskim poslovima, poslovnim obvezama i obvezama na doktorskom studiju.

      Što se tiče pojma “sustainability”, na hrvatskom se prevodi kao “održivost”. Razvijen je cijeli aspekt o održivosti, čak i na razini Ujedinjenih naroda.

      Pretpostavljam da ste obrazovaniji i mudriji čovjek od mene, pa nemam nekakav poseban komentar na Vaš komentar.

      Možda općenito: novac je apstrakt, apstraktni znak koji zamjenjuje “dobro”, bilo materijalno ili nematerijalno, a koje ljudi doživljavaju kao vrijednost. Moja je tvrdnja da bi novac prestao postojati da je princip fuzije materijalno ostvariv i da ga je moguće koristiti. Ljudske potrebe mogle bi se zadovoljiti besplatno (ili gotovo besplatno, hoću reći, bez utroška “energije” ili energije).

      Ako bih primjenio analogiju kako su Miller i Modigliani svoj teorem o strukturi kapitala izgradili u “savršenom” svijetu (da je svejedno koji se udio glavnice i duga koristi u financiranju, odnosno da ne postoji nešto kao optimalna struktura kapitala), onda bih mogao ustvrditi da ne postoji besplatan novac, jer postoji vremenska (linearna) komponenta koja traži naknadu za podneseni rizik.

      Mislim da je problem (“baloniranje”) nastao kad se temeljni bankarski posao napustio (kreditno tržište) u mjeri da bi se pogodavalo rastu na tržištu kapitala, gdje su rizici značajno veći. Naravno, jer je poluga puno veća.

      Što se tiče mojih postova, ne znam bi li Vašu rečenicu shvatio kao kritiku mudrog čovjeka ili ne, ali smatram da sam cilj postigao jer se ovdje raspravlja o nečemu o čemu ljudi uopće ne razmišljaju, isprika, o čemu velika većina uopće ne razmišlja, a tiče se njihovih svakidašnjih života.

      S poštovanjem,

      mr.sc. Hrvoje Serdarušić

  2. Mirko Odgovori

    Molim…

    “Dakle, vjerojatnije je da će klijent naplatiti kamatu od depozita i dobiti svoj depozit nazad nego da će banka poslovati s dobiti.”

    … Ono što danas znamo je sljedeće: vjerojatnije je da će u slučaju problema porezni obaveznik platiti (spekulativne) gubitke banke, a nastale zbog kriminalne bankarske prakse, i još platiti bonuse članovima uprave banaka koji su stvorili problem, nego da prevareni ljudi dođu do svojih ušteđevina.

    Dragi ljudi, pa informacija o bankarskim metodama “kako prevariti običnog čovjeka i onda još naplatiti od njega tu pljačku” ima na sve strane, svakim danom sve više. Pa tko je još naivan vjerovati bankama.

    Evo jedan izuzetno vrijedan link:

    • Hrvoje Autor objaveOdgovori

      Poštovani gospodine Mirko,

      zahvaljujem na komentaru, no ne mogu se složiti: vi pretpostavljate da se gubici u bankarskom poslovanju kreiraju iz kriminalne prakse.

      Premisa je pogrešna, jer svatko tko imalo razumije neće se složiti da se poslovanje s gubitkom ostvaruje iz kriminalne prakse. Osim toga, generalizirate i etiketirate.

      Iako se ne može poreći da ima raznih primjera o lošoj bankarskoj praksi, izrazite regulativne kontrole te dioničarsko nadziranje poslovanje agenata – menadžera (uprave) banke, sprečava da to bude generalna pojava.

      Loša premisa, zaključak se odbacuje.

      S poštovanjem,

      mr.sc. Hrvoje Serdarušić

  3. Emil Odgovori

    Poštovani g. Hrvoje,
    Vaše odbacivanje zaključka od g.Mirka je malo preuranjeno i brzo. Nemogu s sigurnošću reći što je bila pobuda i misao g. Mirka kad je iznio svoj stav i zaključak ali reći ću vam što ja mislim.

    Prije svega vrlo ste tehnički opisali svojstva banki i njihovo upravljanje novcem i s obzirom da nisam stručnjak nemam namjeru sporiti vaše teze, vjerujem da su točne.

    Osnovni problem banki ili cijelog bankarskog sustava je način na koji oni koriste Naš novac. Zamislite sljedeću situaciju. Ja osnujem banku i pozovem štediše da oroče novac. Ja taj isti novac investiram na razne načine i ostvarim dobit od recimo 10%, 5% dam štedišama i 5% ostavim sebi (banci). Ako se odmaknemo od trenutne prakse i načina kako banke rade s nepostojećim novcem mogu smatrati da je tih 5% novac koji banka uistinu posjeduje (osim sredstava koje je uložila za osnivanje banke ali ta sredstva su zamrznuta prema pravilima HNB-a ako se ne varam).

    E sad banka može s tih 5% (recimo da je to 1 milion KN) koristiti za davanje kredita kao svoj novac. Ovdje moram napomenuti da smo i u prvom koraku imali problem kad su štediše oročile sredstva i banka ih je investirala, da su sve štediše u tom trenutku htjele povući novac banka to nebi bila u stanju isplatiti te novce jer su ušle u investicijski ciklus.

    Ovdje sada stupa na snagu standardna financijska priča gdje banke u osnovi rade na način da posuđuju nepostojeći novac. Nažalost i sami potrošači/štediše zaboravljaju da u mnogim stvarima u svijetu imamo kokoš-jaje problem pa i u bankarstvu.
    Ako banka nesmije uložiti/investirati oročene novce onda nema šanse da može isplatiti kamatu i u tom slučaju banka služi kao trezor i vjerojatno bi morala i naplatiti potrošačima za čuvanje novca.

    Sada ću se vratiti malo na razmišljanje g.Mirka. Banke u velikoj mjeri vrše manipulaciju novcem i u osnovi zarađuju na ne postojećem novu, isto tako izvode mnoge financijske špekulacije koje nemaju nikakvu stvarnu vrijednost (ne proizvode ništa) nego je u osnovi prelijevanje iz jednog lonca u drugi (njihov) gdje vlasniku pvog lonca ostaje dug. Kao potpora ovakvom razmišljanju možemo uzeti brojne afere koje su se desile kad su bankari pronalazili rupe i regulativama i koristile ih za vlastito bogaćenje i to vrlo često na način da su i same banke dovodile u probleme koje su onda morale biti sanirane od strane države pod izlikom da se ne uruši financijski sistem jer je on kao neki temelj društva i ekonomije. Čovjek se zapita kakve su to regulative kad ih se tako lako može zaobići ( da nisu možda namjerno tako napravljene).

    Da se vratimo malo na idealni svijet. Kad bi banka radila na način da samo taj zarađeni 1 milion Kn koristi za svoje daljnje širenje i investiranje onda bi mogli govoriti o održivom bankarstvu a i održivoj ekonomiji i društvu općenito jer nebi postojalo trošenje i davanje nepostojećeg, jer kad date nešto što ne postoji uvijek postoji rizik da to nećete moći naplatiti. Uzmite samo primjer sloma tržišta nekretnina, banke su dale nepostojeći novac kao kredit, potrošači su uzeli taj nepostojeći novac i rekli da će ga vratiti s također nepostojećim novcem, nepostojećim zato što ga nisu mogli zaraditi i banka je uzela u zalog nekretninu koja također ima nepostojeću vrijednost (u tom trenutku ona je imala traženu vrijednost ali ona nije bila održiva). Tu dolazimo do pravog problema današnjeg ekonomsko-financijskog sustava a to je da ništa nema “održivu” vrijednost jer kad pukne jedna karika u lancu onda sve ostale povuče za sobom i kuća koja je vrijedila 100 odjednom vrijedi 50.

    Kada se nebi poslovalo s nepostojećim novcem onda vrijednost ne bi varirala, osim u drugačijim okolnostima ali oni su više resursno vezani i izišao bih van teme elaboracijom.

    Kada je država Island rekla da neće spašavati svoje banke napravila je upravo to, rekla je da ne želi odgovarati za nepostojeći novac.

    U svemu ovome vidim “ispravnost” zaključka g.Mirka i banke bi trebale raspolagati samo s novcem koje same imaju ili s ostvarenom dobiti.

    Pozdrav.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *