Hipoteza 2.: Ne treba se zaduživati i mazati debeloj guski vrat!

Bankari i farmaceuti su, koliko god cijenjene profesije s jedne strane, izrazito omražene profesije u javnosti. O farmaceutima neću. Neću ni o bankarima. Naime, u svakom kukolju ima ž….ups, eto, skoro ste me prevarili: u svakom žitu ima i kukolja. Ne šalim se. Prilično sam ozbiljan kad kažem da su banke i bankari društveno i opće korisna pojava.

U prošloj kolumni sam započeo sa smijehom (vic!) Sada sam ozbiljan kada ponavljam hipotezu o korisnosti banaka, ne samo svojim vlasnicima, menadžerima, referentima… već svima.

U ova vremena velikih dugova zapadnih država, pa i naše, čovjek neupućen u makroekonomiji, monetarne probleme, kamatne stope i tečajeve, više razmišlja kako se izbaviti iz dugova, kako otplatiti ratu kredita (hm… na pojam rate kredita vratit ću se kasnije da objasnim ispravne termine…), kako se zadužiti, zašto mi se povećala rata….

U stvari, većina građana svaki mjesec otplaćuje jednak iznos, a to se ne zove rata, već anuitet. Anuitet se sastoji od otplatne kvote glavnice (rate) te kamate. Takav način otplate kredita se zove otplata jednakim anuitetom, dok se pod otplatom jednakom ratom podrazumijeva otplata uvijek jednakim dijelom glavnice (dakle, rate) i padajućim iznosom kamate. Ako hoćete «googlati», dajte, možda nisam bio jasan.

Ono što želim reći: dobro je zadužiti se! Ipak, uvijek jedan ali ima: ali, samo ako to donosi veću korist (reklo bi se danas u ekonomiji, veću dodanu vrijednost) nego trošak. To sam objasnio donekle u prvom postu od 20.12.2010. Ovaj princip vrijedi i za državu, i za tvrtku i za pojedinca. Matematički se to može čak i dokazati da je nekoj firmi od koristi uzeti kredit radi pokretanja nekog novog projekta, jer joj je trošak od zaduženja bio povoljniji nego da je svoj vlastiti kapital uložila.

Ako baš hoćete, ovo je ustvari i perpetuum mobile bankarstva: uzrok nižem trošku financiranja iz duga (kredita) nego iz glavnice (vlastitog kapitala) leži u tome da su troškovi koji nastanu od kamata ulaze u porezno priznate rashode. One sekunde kad toga ne bi bilo, nastala bi opća pobuna banaka/ bankara.

Zanima li vas to, radi se o konceptu ekonomskog profita, danas često pod terminom EVA (Economic Value Added). Troškovi financiranja samo iz vlastitog kapitala su po nekoliko puta veći od troškova financiranja iz duga (kredita).

Za tvrtku je to možda lakše kvantificirati, iako je to u principu zahtijevan posao. S druge strane, za pojedinca je možda puni teže kvantificirati, iako svaki od nas zna što mu je vrednije, a što manje. Radi se o tome da je za nekoga put u Francusku puno važniji nego kupnja novih zimskih guma, a primjera je sada bezbroj… u ukuse i osobne preferencije teško je ulaziti. Hoću reći da je mjerenje dodane vrijednosti za pojedinca izuzetno teško, teže negoli za tvrtku.

Banka kreditiranjem, uz što zarađuje, doprinosi bržem stvaranju novih vrijednosti, očuvava postojeće i unaprijeđuje ih. Preveliki nameti smanjuju kreditni potencijal. S druge strane, banke moraju poštivati regulatorna ograničenja (jamstveni kapital, obvezna rezerva itd…), što smanjuje ponudu kredita. No to je uloga monetarne vlasti (središnje banke), za neznalice, za svakog Rohatinskog u svakoj središnjoj banci u svijetu.

Mr.sc. Hrvoje Serdarušić, Zagreb

p.s. Za pokretanje umrtvljenog gospodarstva, nisu dovoljne mjere koje donosi monetarna vlast. Na kraju krajeva, uvijek fiskalna politika pobijedi monetarnu.
Vidite i sami…
http://www.bankamagazine.hr/Naslovnica/Hrvatska/tabid/102/View/Details/ItemID/65526/rbpid/255f2e07-6c60-4efa-b9e7-d49bfb7bd721/Default.aspx
Donošenje proračuna neke zemlje je ključni dokument neke vlade, u nekim zemljama kao u npr. Velikoj Britaniji to je čak i na ceremonijalnoj razini. Apeliram na čitatelje ovog bloga da se prepuste edukaciji o ključnim temama iz ekonomije: moramo se ekonomski opismeniti, inače, netko će za nas drugi donositi odluke koje nismo htjeli.

p.p.s. Čitatelji me pitaju o temama iz osobnih financija. Pokušat ću kad obradim još par uvodnih tema o bankama pisati i o tome.