Agencija za rejting smanjila je prognozu iz “stabilna ” u “negativna” danas nakon što je proučila nacrt novog proračuna. Vide nas jednako kao i ostale dvije agencije, Moody’s i S&P.

Ujedno je Fiskalni odbor, koji je osnovan od strane Vlade, iskazao zabrinutost oko toga da bi sama Vlada mogla prekršiti Zakon o fiskalnoj odgovornosti. Ono što je zanimljivo u priopćenju, to jest kritici Fiskalnog odbora, jest da je “proračun planiran uz optimistično očekivanje gospodarskog rasta od 1,8 posto, dok većina domaćih i međunarodnih organizacija realan rast BDP-a procjenjuje u rasponu od nula do jedan posto.” Potom Odbor zaključuje da bi “posljedično, ako rast bude manji od očekivanog, prihodi proračuna mogli bi podbaciti”, a to nas dovodi da na početak priče – da smo nekredibilni prema agencijama koje ocjenjuju rejting.

Fraze o konsolidaciji proračuna svode se na to da država treba represivnije i agresivnije smanjivati sivu ekonomiju, što predstavlja bolje porezne prihode (“punjenje proračuna”).

Nažalost, ono “pražnjenje” nije problem, pa se tako od Vlade očekivalo da će jače zarezati u rashode, što je propušteno.

S obzirom da je potrošnja građana osnovni gradivni element hrvatskog BDP-a, teško je očekivati promjenu trenda.

Problem sugerira rješenje.

Rješenje za silazak sa svih fiskalnih litica, američkih, hrvatskih, grčkih, španjolskih i svjetskih, jest pomalo ezoterično, ali baš kao što je rekao General, da se “okrenemo budućnosti”. Optimizam.

Pisao sam nedavno u postu “Godina vjere” slično.

Rješenje vidim u tome da se čitav dug restrukturira i prebaci na dugi rok. To u praksi znači priznati izgubljeni rat, ali ne i kapitulaciju.

Grčkoj se dodaje novih x-milijardi samo da može platiti kamatu. Xenakis (generationaldynamics.com) to zove “teorijom šutiranja limenke”. Zaista, Grčka će dobiti pravu priliku tek kad se prizna da je ovaj koncept potpuno pogrešan i omogući joj se vrlo dugačak rok otplate duga.

U praksi to znači mnogo manje gladnih danas i u bliskoj budućnosti nego što bi ih potencijalno moglo biti za dvadeset godina.

Nevjerojatno je koliko ljudi mogu biti naivni i misliti da će se problem riješiti sam od sebe, dolaskom “boljih vremena”. To sigurno nije optimizam. Dakle, ne može se europska ili svjetska kriza riješiti očekivanjem da će novi konjukturni ciklus doći sam od sebe, od tiskanja fiducijarnog novca unedogled.

Rješenje je restrukturiranje i dugačak rok otplate od 15 do 20 godina.