Utjecaj proračuna na gospodarstvo Hrvatske

Prema istraživanjima, očekivani hrvatski BDP za 2012. bit će 44,8 milijardi EUR, što predstavlja očekivani pad od 1,8% u odnosu na 2011.

Ključno je zadržati rejting

Sve tri ključne rejting agencije drže nas na skali “tik iznad vode”, s tim da samo Fitch drži da će rejting ostati stabilan u idućoj godini, a Moddy’s i S&P naš rejting vide u padu.

Stoga je jasno da proračun, slika fiskalne politike neke zemlje, u ovom trenutku postaje uteg na vagi. Pad rejtinga, kojeg smo izbjegli, zbog transparentnih najava Ministarstva financije i Vlade, a ne zbog poboljšanih ekonomskih trendova, doveo bi do značajnog odljeva štednje iz banaka i daljnjeg produbljenja depresije za dulji niz godina.

Prognoze, nadalje govore, da sve komponente BDP-a padaju: privatna potrošnja, javna potrošnja, investicije i neto izvoz.

Tako privatna potrošnja padaza 1,3%, investicije za 3%, državna ili javna potrošnja za 1,5%, dok će izvoz padati za 1%, a uvoz za 0,3%. Nezaposlenost pritom skače s 13,5% u 2011. na 15% u 2012. Inflacija se penje s 2,3% na 3,2% godišnje.

Prognoze za tečaj eura su za kraj godine 7,55, a dolar 5,87.

Kairos propušten početkom 2012.?

U svjetlu ovih prognoza objavljeni proračun, o kojem se raspravlja u Hrvatskom saboru, po mojem shvaćanju dovest će do daljnjeg pada BDP-a.

Naime, očekivano smanjenje plaća uglavnom u javnim službama te povećan porezni pritisak od veće naplate (projekt fiskalnih balagajni) uz od Vlade najavljenu veću naplatu poreznih prihoda od PDV-a, za što iskazujem veliku rezerviranost uslijed daljnjeg pada BDP-a, dovodi do zaključka kako Vlada nije iskoristila trenutak izborne pobjede u 2011. te proračun u 2012. iskoristila za veće rezove javne potrošnje (čitati: veće smanjenje plaća). Takav se neponovljiv trenutak zove kod Grka “kairos”. Kršćanska ga filozofija tretira kao neodaziv na “neponovljiv milosni čas”.

Doba “kad su purani letjeli”

Godinama tvrdim kako je strukturni problem hrvatske ekonomije vidljiv u financijskim izvještajima hrvatskih ključnih tvrtki, gotovo svih većih koje su kotirale na burzi. Problem je bio vidljiv i u godinama “kada su purani letjeli”, a ne samo od 2008.

Profitabilnost hrvatskih tvrtki zasnivala se na “efektu poluge”, kako financijaši to vole reći, tj. na zaduženju.

U jednom od svojih prvih postova pokušao sam objasniti zašto je dug dobar, ali samo do neke mjere. Tvrtka se TREBA zaduživati dok je stopa povrata na uloženu imovinu veća od kamatne stope za zaduženje. Čim to prestane biti tako, treba se razduživati.

Isto vrijedi i za države, dug je dobar dok god je stopa porasta BDP-a veća od kamatne stope koja se plaća na nova zaduženja. To godinama nije tako, pa smo se odavno trebali razduživati.

Dakle, većina je naših “purana” letjelo na dugu, a već su onda nenormalno bile visoke rente (najamnine”) i plaće. Radio sam istraživanja u perjanicama hrvatske ekonomije, pa bi nakon bruto marže uvijek promatrao kako godinama efekt renti i plaća “pojede” velik dio supstance, ulično rečeno “vrhnja”.

Dobro, to je dijagnoza, ali što je terapija?

Problem sugerira rješenje: realni dohoci moraju biti smanjeni koji opterećuju generiranje manjka proračuna koja se nadomješta daljnjom privatizacijom (slijedi ona za brodogradilišta u 2013. prije ulaska u EU) te novim zaduženjem.

Efekt novog poreza

Novi porez na nekretnine imat će vrlo mali učinak na smanjenje proračunskog deficita. Ideja kojom se Ministarstvo vodi jest očito pritisak da se prije ulaska u EU očisti “vlasništvo nad nekretninama”. To je dobro, ali nusprodukt toga bit će pad cijena zemljišta i stanova zbog povećane ponude. To bi moglo dovesti do povećanja rezervacija u bankama koje nekretnine koriste kao pokriće svojih plasmana (kredita).

Dosad sam smatrao lošim uvođenjem novog poreza, ali sada to ipak promatram u svjetlu legalizacije vlasništva i sređivanju slike, što ne mora biti nužno. Povlačim “ručnu”, volio bih vidjeti efekt kroz sljedeća tri mjeseca kako će se najavljeni porez odraziti na cijene stanova i zemljišta.

******************************************************

U nastavku ovog razmatranja dajem sliku profesora Aswatha Damodarana koji je sastavio okvir kada se treba zadužiti, a kada razdužiti.

 

Aswath Damodaran (1997.) [1] je sastavio okvir za odluke o strukturi kapitala u obliku stabla odlučivanja, što je prikazano na donjoj slici.

 

Slika. Okvir za odluke o strukturi kapitala

Damodaran

Prema Damodaranu, prednosti i nedostaci financiranja dugom u odnosu na vlastiti kapital (vlasničku glavnicu) su sljedeći:[2]

 

  • Prednosti financiranja dugom
    • Porezne: povećanje porezne stope pogoduje financiranju putem duga;
    • Discipliniranost: financiranje putem duga u tvrtkama koje se financiraju u potpunosti ili velikim dijelom iz duga tjera financijske direktore da se razumnije ponašaju prema ocjeni ulaganja u projekte nego oni koji se financiraju iz vlastitog kapitala.

 

  • Nedostaci financiranja dugom
    • Očekivani troškovi stečaja: vjerojatnost stečaja raste s povećanjem razine zaduženosti; multiplikativni efekt očekivanja da tvrtka posluje bliže granici stečaja povećava troškove financiranja, a treba dodati da troškovi u situaciji stečaja rastu i postaju veći;
    • Agencijski troškovi: ako konflikt između vlasnika i kreditora raste, troškovi za samu tvrtku – dužnika rastu (od troškova monitoringa do povećanih zahtjeva za kamatom);
    • Gubitak od buduće financijske fleksibilnosti: kako tvrtka koristi svoj kapacitet zaduženja danas, tako gubi kapacitet zaduženja u budućnosti.

 



[1] Preuzeto iz knjige autora Young, S. D., & O’Byrne, S. F. (2001.). EVA and value-based management: a practical guide to implementation. New York: McGraw-Hill: prikaz na str. 201 (Figure 5-5).

[2] Damodaran, A. (Vol. 25, No. 3, September 2008). The Anatomy of an LBO: Leverage, Control, and Value. CFA Institute Conference Proceedings Quarterly (str. 16-27). Charlottesville, Virginia: CFA Institute.

Nema besplatnog ručka, znam. Ali podjela ovog članka je najbliže besplatnosti što imamo:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *