Novi japanski premijer, Shinzo Abe iz konzervativne stranke, odlučio je svim sredstvima riješiti dvadesetogodišnji deflacijski japanski problem ciljanjem inflacijske stope na 2% godišnje.

To će pomoći japanskoj ekonomiji i smanjiti vrijednost japanskog jena u odnosu na američki dolar. Već nakon te najave jen je drastično izgubio na vrijednosti. Analitičari govore kako bi se problem mogao riješiti na vrijednosti USD/JPY u rasponu 110-120.

Naime, u listopadu je vrijednost pala na najnižu povijesnu vrijednost od 78 jena za dolar, što je višegodišnji trend koji traje od početka novog milenija. Japanski jen se obično na Forexu naziva “carry-trade”, što označava gotovo bezrizičnu transakciju prijenosa štednje u niskokamatnom jenu u visokokamatne valute pacifičkog kruga – australski i novozelandski dolar prije svega, a zatim i u američki dolar. Velik broj Japanaca prima svoju plaću na tjednoj osnovi, pa se na Forexu već unaprijed računalo s efektom “carry-trade-a” svakog petka.

U brzpoteznom otvaranju novog premijera, vrijednost je u siječnju dotaknula 88 jena po dolaru, a velik otpor očekuje se na razini od 100. Ne treba zaboraviti kako je Japan veliki izvoznik, pa ovakvu šahovsko otvaranje novog premijera Abea glavne središnje banke iz EU, Engleske, SAD-a, Švicarske, Australije, Južne Koreje, Kanade i Novog Zelanda, a ne treba ni spominjati zapadne japanske susjede (!), neće baš blagonaklono gledati na ovakav ratnički potez Japana.

Slabljenje jedne valute uvijek ide na štetu drugih, a ovaj nesmiljeni rat koji se vodi od kreditnog sloma 2007. se nastavlja.

Procjenjujem da će se do kraja godine japanski jen nalaziti u zoni oko 100, a ogromna količina jena, kako god okrenuli, završit će u najtrusnijoj zoni – EU, koja vapi za izbavljenjem.

Ne treba zaboraviti da jedna Španjolska već drugu godinu nove vlade ne može riješiti problem nezaposlenosti od preko 25%. Smatram da se europski problemi ne mogu riješiti čistim monetarizmom.

To vrijedi i za Hrvatsku.

Hrvatska mora ići putem fiskalne prilagodbe, a reforme svi žele, samo ne po sebi.

Mi nismo Amerika i mi ne možemo više ići putem duga kojim smo dosad išli.

Ne možemo ići niti putem inflacije (tiskanjem novca i brzom devalvacijom) zbog efekta očekivanja.

Monetarna politika nisu kotačići koji se navijaju, pa dobiješ što želiš. Ekonomija nije strojarstvo, gdje imaš tri komponente, pa je sklop izvediv. Ona se sastoji od milijun i još toliko permutacija ljudskih odluka, koje su ne uvijek nužno racionalne.

Jednostavno, nema druge nego promijeniti stil života, od toga da se štedi u stanovima i madracima, kupuju gedžeti i ide na skijanje preko kartica.

To napraviti – treba vremena, ali to je put.

(op.a. Termine put duga, inflacije, fiskalne prilagodbe i zdravog razuma posudio sam od g. Velimira Šonje iz subotnjeg Večernjeg lista).