Već sam pisao ljetos o ovoj temi. Na novu me ponukao današnji članak u Jutarnjem listu.

http://www.jutarnji.hr/antony-jenkins–barclays-banka–bankari-ce-biti-dobri–ne-zelim-kandze-na-dusi/1085319/
 

Samo kratak komentar: svima je jasno da su u bankarstvu rizici bili javni, a profiti privatni. Moralni hazard nastaje u osnovnoj premisi liberalnog kapitalizma: “Cilj poduzeća je maksimiziranje profita”, koje se nakon teških i opravdanih kritika nakon 2. svjetskog rata u modernim financijama pojavljuje u umivenom obliku: “Cilj poduzeća je maksimiziranje bogatstva vlasnika”.

Razlika je ogromna, iako se laiku tako ne čini. Ostavit ću to za drugi post.

Reći ću da sustav nagrađivanja potiče kratkoročno razmišljanje bankarskih menadžera, koji su nakon dvije-tri “dobre” godine izloženi ogromnoj pohlepi vlasnika.

Ne vidim toliko problem u bonusima menadžera, koliko u nerealnim očekivanjima vlasnika. Planovi se ne razlikuju od par postotaka, oni se razlikuju od po nekoliko desetaka postotaka.

Buduća regulativa trebala bi zauzdati bankare.

Nije li to učinio i Glass-Steagolv zakon iz 30-tih godina u SAD-u?

Tko može spriječiti pohlepno ljudsko srce koje je obuzeto srebroljubljem? Prepustit ću svakome čitatelju da razmišlja o ovome u ovo prikladno doba godine.

Možda samo dodatak ovom pitanju da u ovome pitanju nitko, ali nitko od ljudi nije nevin i nisu samo bankari tome krivi. Možda bi u budućnosti, poput starih seoskih kuća, banke trebale nositi natpis: “Pazi! Oštar pas!”