Danas medijskim prostorom dominira tema o skrivenom deficitu kojeg je Vlada “sakrila” od Europske komisije prošlomjesečnim rebalansom proračuna.

Tako Jutarnji list prenosi da Željko Lovrinčević, ekonomski analitičar s Ekonomskog instituta Zagreb, tvrdi da “deficit proračuna opće države za 2014. neće iznositi 16,2 milijarde kuna, koliko je Vlada prognozirala drugim rebalansom državnog proračuna prošlog tjedna, nego 21,2 milijarde kuna”.

Skriveni deficit bi se, po Lovrinčeviću, sastojao od:

1) dijela prihoda kojeg je Vlada priznala, a kojeg će Europska komisija u sklopu Procedure prekomjernog deficita odbiti priznati, a radi se o iznosu prema Jutarnjem listu od 3 milijarde kuna (op. radi se o transakciji iz ove godine u lipnju kada je Vlada prebacila iz drugog u prvi mirovinski stup od beneficirane štednje vojnika i policajaca, čime je Vlada prenamjenila “knjiženje”, pa to više nije eksplicitna obveza Vlade, jer se sada ta obveza nalazi u prvom, solidarnom stupu, gdje ne postoji jedinstveni račun za svakog pojedinca, što je i bio temelj mirovinske reforme iz 2001.)

2) nepriznavanja dospjelih, a neplaćenih obveza za zdravstveni sustav, a prema istom izvoru radi se o iznosu od 2,1 milijarde kuna.

Odmah isti izvor govori kako drugi analitičar, Zdeslav Šantić iz Soc-Gen Splitske banke, tvrdi da deficit opće države od 5,9% Vlada nije uračunala i deflaciju!

Iako nisam tako dobar ekonomist kao navedene kolege, a pritom nisam lažno skroman, moram nadopuniti kolege.

SVI GOVORE O EKSPLICITNOM DUGU I DEFICITU. NITKO O IMPLICITNOM.

Oprostite na web-vikanju, ali ovo jest da se s krovova govori. Kad napišem “implicitno”, ponajviše mislim na obveze koje se uopće ne iskazuju. Radi se o Ponzijevoj shemi zvana “1. stup mirovinskog osiguranja”, koji ima nakaradni dodatak u nazivu “generacijska solidarnost” čak i u imenu nadležnog Ministarstva. No, radi se i o onim zaposlenicima kojima je država poslodavac, a koji se nalaze u sustavu 2. mirovinskog stupa.

Sve te obveze nikad se ne prikazuju u bilanci, dakle eksplicitno. Ali, one itekako postoje.

Postoji jedno cijelo poglavlje koje financijski analitičari uče o obvezama prema zaposlenicima nakon isteka zaposlenja, a pritom se misli na najviše obveze za mirovinu.

Da me sada pitate koliki je taj dug, ne bih vam znao sada reći. Možda netko od čitatelja ima te podatke, a ja ću se pokušati raspitati kod ljudi koji bi to mogli znati.

———————————————————————————————————-

Osobni dodatak:

Ovim sam postom htio ukazati na neodrživost ovakvog mirovinskog sustava jer demografski očito starimo i zapadamo u sve teže razdoblje. Ako na osobnoj razini želite izbjeći mirovinsku katastrofu, krajnje je vrijeme da stvorite životni i financijski održivi plan.

Možda će zvučati paradoksalno, ali sustav generacijske solidarnosti moža nije održiv na razini društvene zajednice, ali tisućljetno iskustvo “krv nije voda” jest bilo održivo. Stoga plediram i na taj dio: imanje više djece u obiteljima znači ogromnu žrtvu i odgovornost u današnjim vremenima, no “obitelj” je preživjela mnoga iskušenja, totalitarizme i razne izme. Ja osobno plediram na taj faktor, uz pristup izlaganja investicijskim klasama na dugi rok, kako bih imao održive mogućnosti u starijoj dobi.