Govor dug dvadesetak minuta mnogi su komentirali, radio, televizija, portali, tiskani mediji… Malo tko je primijetio i komentirao ovo (op. naglasci moji):

“… Naš strateški nacionalni interes moraju biti nova radna mjesta. Moramo napokon shvatiti kako nova radna mjesta ne stvara država, već privatna inicijativa, odnosno poduzetnici…”

Utoliko me razočarao nastup Nenada Puhovskog u Nu2, koji je ustvrdio, kao i Ante Tomić u današnjoj kolumni, da je uzrok krizi u Hrvatskoj, postojanje određenog broja bogatih ljudi. Nikako da hrvatski intelektualci shvate da ekonomija nije “igra sa zbrojem nula”, tj. da je za postojanje bogatih NIJE nužan uvjet da postoji dovoljan broj siromašnih. Ekonomija može biti takva da mnogi u njoj dobivaju. No, socijalna mreža za gubitnike u tome ne može se izgraditi bez jače ekonomije. Već je mnogo puta dokazano da jačanje poreza i redistribucijskih sila iznad optimalne razine smanjuje kolač za preraspodjelu, a Hrvatska je debelo u tome. Država ne može biti generator ekonomije, jer nikad centralni planeri ne mogu znati što je dovoljno dobro za pojedinca. Utoliko je potrebno da se smanji uloga države u ekonomskim odnosima, točnije, ona mora biti manje igrač, a više efikasan i pravedan regulator.

Hrvatsko gospodarstvo bilo je na koljenima i prije raspada Jugoslavije i temeljilo se ponajviše na rentnoj ekonomiji i još više na ucjenjivačkoj poziciji u blokovskoj podjeli između Zapada i Istoka. Mitovi o našim gospodarskim gigantima rasuli su se kad smo se našli na brisanom prostoru neumoljive tržišne utakmice koju smo nepripremljeni dočekali od zadnje tehnološke revolucije u Jugoslaviji, valjda još od 1968., upravo te famozne 1968. koju revolucionari vole isticati kao svoj ponos.

Dakle, nova Predsjednica Republike Hrvatske učinila je jako puno, dajući naglasak nečemu što bi trebalo biti samorazumljivo. Nažalost, vladajuća intelektualna elita u Hrvatskoj još smatra kako je ekonomija nešto usputno, nešto za podjelu, a nipošto generator novih inicijativa i svježeg daha istinske modernosti.