U prosvjetiteljstvu je biblijsko poimanje Boga pod utjecajem autonomna razuma (Descartes: “Mislim, dakle postojim (ja jesam).” bilo je promijenjeno u dvostruku smjeru: Bog stvoritelj i uzdržavatelj, koji trajno uzdržava i vodi svijet, postao je tek onaj koji je svemiru dao početak (deizam, udaljeni bog kojeg boli briga za tamo neke ljude i njihove patnje). Pojam objave (op. znanje “odozgo”) je napušten.

Prosvjetiteljstvo je namrijelo da pravda i zakoni ne dolaze odozgo, snagom Božje objave, već iz ljudskog uma. Norma pravnog sustava postala je propisanost i umnažanje propisa uslijed tehnološko-civilizacijskoga napretka, zbog potrebe da se sve propiše. Nepropisanost znači mogućnost da se ono (nepisano pravilo) izbjegne ili prekrši.

S druge strane, marksizam, koji dolazi nakon “Porijekla vrsta”, uvodi korjenit lom: sadašnji svijet proizvod je evolucije bez ikakve svoje razumnosti; razumni svijet sam čovjek mora iznjedriti iz grube i nerazumne materije, i to svojim umom (op. po kojemu čovjek jest!)

Takav mentalitet, ujedinjen s Hegelovom filozofijom povijesti, s liberalnom dogmom napretka i njegovim današnjim društveno-ekonomskim tumačenjem koje se u mnogo prilika izvitoperilo i radikaliziralo u frenetičnu nezajažljivost (op. jer mogućnost postaje dostatno mjerilo za razumnost postupanja, a razum je sve!), sve je to dovelo do iščekivanja besklasna društva koje se u povijesnome napretku trebalo pojaviti kao konačan plod klasne borbe te je tako postala jedina normativna moralna ideja: dobro je ono što služi u dolasku tog stanja sreće, loše je ono što se tome protivi.

Evolucionistička slika svijeta, nastala iz nerazumna slučaja i pravila iz samog slučaja, ne sadrži niti može sadržavati etički iskaz. Utoliko je to sukob mentaliteta, jednog ukorijenjenog na razumnosti objave odozgor sa svojim zahtjevima te drugog, ukorijenjenog na nerazumnosti slučaja koji nosi u sebi pravila, ali ne sadrži nužno vječne moralne iskaze. Možda ovo može pomoći u razumijevanju potke sukoba teističko/ ateističko.

Ipak pokušaji da se uvedu neka pravila igre traže uvjerljivost, a to se teško nalazi u “nerazumnosti slučaja”. Stoga, ono oko čega se svi slažu, da bi svjetski poredak trebao biti izgrađen na razumnosti.

No, što je razumno?

Ako se za razumno uzima iskustvo tehničke proizvodnje na znanstvenim temeljima, što je usmjereno na funkcionalnost, učinkovitost i kvalitetniji život, lako se dolazi u zonu manipulacije s mogućim pogubnim učincima po samog čovjeka.

Kako je Huxley predviđao, ljudsko biće ne mora biti više rođeno na nerazuman način, već proizvedeno na razuman način. Čovjek može raspolagati čovjekom.

Evo još jedne potke za razumijevanje sukoba koji se manifestira u pitanjima in vitro fertilizacije i raspolaganja genetskim materijalom. Skliska je granica između eugenike i želje za zdravljem.

Sve to proizlazi iz nastojanja planiranja i proizvođenja savršena čovjeka, u svijetu gdje se ne pozna ni bol ni smrt. Lako se dolazi do toga da se nesavršeni primjerci uklanjaju s puta. Život ne smije biti patnja, nego ugoda. To sve proizlazi iz načela da je dopušteno sve što se može učiniti. (op. Još je Sveti Pavao davno pisao da je sve dopušteno, ali da sve ne koristi.)

Mogućnost je jedino dostatno mjerilo, pa tako u evolucionističkom svijetu jedino preostaje da se mogućnost zadobije, da kotač ljudske revolucije napretka dostigne tu mogućnost.

Očito iz ovoga proizlazi da nema apsolutnih vrijednosti, što opravdava krilaticu da “revolucija jede svoju djecu”. Tako je moguće opravdati i samo iskorištavanje čovjeka, ako je cilj dovoljno uzvišen i velik, npr. za ozdravljenje od teške bolesti moralno je dobro koristiti embrionalne matične stanice.

Nadalje, u nastojanjima da se postigne besklasno društvo – komunizam – diktatura proletarijata, moguće je ugnjetavati i poželjno je u ostvarenju većeg moralnog dobra, a pritom se rađa nova vladajuća klasa koja ima moć – znanje (kako) i sredstva (čime).

Apsolutni prioritet postaje time ne zaostati nipošto u istraživanjima. Frenetična nezajažljivost nosi u sebi opasnost da se dobro napretka znanosti i tehnika odvede u smjer odvajanja od svake etičke tradicije i sve svede na tehničku razumnosti i umijeće dostizanja mogućnosti koja leži ispred.

Odgovor za svijet koji bi bio takav, u kojem ne bi vrijedilo dostojanstvo čovjeka i apsolutna nepovredivost njegova života od njegova početka do njegova prirodna kraja, dovela bi nas u novu utopiju, utopiju užasa. Oprijeti joj se, znači odustati od zahtjeva umijeća dostizanja mogućeg kao moralnog apsoluta, a prihvatiti da postoje trajne moralne istine o čovjeku, nepromjenjive neovisno o stupnju tehnološkog razvoja i mogućnosti.

Čovjek nije roba da ga se može kupiti ili prodati.

————————————-

(op. Ovo su bilješke nastale u tijeku čitanja knjige Ratzinger, J. Europa. Njezini sadašnji i budući temelji. (2004). Verbum, Split, 2005. U vrlo velikom dijelu ovo nisu vlastite misli autora bloga, nego neoznačeni citati, nadopunjeni opaskama i razmišljanjima koja su nadahnuta čitanjem knjige.)