Boljševička revolucija. Privatna imovina. Ekonomski rast.

Private property

Mali hommage – Richard Pipes

Izašla je važna vijest na stranicama organizacije FEE (Foundation for Economic Education), koju se svrstava u liberalne medije centrističkog nazora (ekonomski desno, usko-svjetonazorski lijevo). Naime, umro je poljski Židov i naturalizirani Amerikanac, velikan misli 20. stoljeća o tome kako privatna imovina treba zaštitu. Bio je i savjetnik predsjednika Reagana za Sovjetski Savez i Istočnu Europu.

Poznato je da je sukobljavao s drugim velikanom iz prošlog stoljeća, Aleksandrom Solženjicinom, autorom knjige „Arhipelag Gulag“ i glasovite pripovijetke „Jedan dan u životu Ivana Denisoviča“. Sukob sa Složenjicinom temeljio se na odnosu ruske politike i prirode režima Sovjetskog Saveza. (Izvor: Catholic Report). Novela o Denisoviču je nešto što se treba pročitati: svaki razuman čovjek tako može upoznati što je krivo u toliko nehumanom i militantno-bezbožničkom sustavu kakav je komunizam.

Slične strahote mogu se naći u djelu još jednog Židova, naše gore lista, Karla Štajnera. On je bio uvjereni revolucionar koji je sam spoznao kako revolucija jede svoju djecu, i to u knjizi „7000 dana u Sibiru.“

Kako stoji na stranicama izdavačke kuće Knjižare Ljevak, Pipes je objavio dvadesetak knjiga. Od njih su najpoznatije: The Russian Revolution (Ruska revolucija; 1990.), Property and Freedom (Vlasništvo i sloboda; 1999.) i Communism (Komunizam; 2001.)

Utječe li redistribucija na nestanak kreposti?

U osvrtu koji je napisao Walter Olson iz Cato Institutea za FEE, objavljen i ovdje, meni je u oko upao jedan filozofski detalj. Tu Olson citira Pipesa, koji raspravlja s Davidom Humeom po pitanju redistribucije:

Citat: „Render men’s possessions ever so equal, men’s different degrees of art, care and industry will immediately break that equality. Or if you check those virtues, you reduce society to the most extreme indigence; and, instead of preventing want and beggary in a few, render it unavoidable to the whole community.”

Moj slobodni prijevod bio bi: “Učinite ljudska posjedovanja (op. imovinu) toliko skoro jednakom, tada će različiti stupnjevi (op. sinonimi bi ovdje bili i intenzitet, mjera, razina) umijeća, želje i radišnosti odmah prekinuti tu jednakost. Ili, ako provjerite te vrline (op. kreposti bi bila snažnija riječ!), vi natjeravate (op. dovodite bi možda bio bolji prijevod) društvo u najgore moguće siromaštvo (op. rasulo!); i, umjesto da spriječi požudu i prosjačenje u nekima, čine ga neizbježnim u cijeloj zajednici“.

Ovaj Pipesov citat me naveo na razmišljanje o krepostima. Naime, pitanje kreposti, što je arhaičnije od vrlina, je nešto što bi se trebalo aktualizirati. Dakle, kako dobro raditi (ne radoholičariti), kako biti uspješan, stručan i pošten, kako se boriti protiv kulture očaja koja smatra sve pokvarenim. Nadalje, kako nuditi nadu da se može puno toga bolje, kako se isplati učiti i uvećavati svoj profesionalni ugled itd.

Olson tvrdi da je harvardski povjesničar koji se cijeli život, očito iz životne traume, bavio pitanjem Rusije i zla komunizma. Tvrdio je kako su slobode i privatna imovina snažno povezani. Dodaje da su čak i lovci-sakupljači znali cijeniti „intelektualno vlasništvo“ u vidu tehnika lova i prikupljanja.

Dohodovne razlike, progresivno oporezivanje i ekonomski rast

Povezao bih ovu vijest s vijesti iz Večernjeg lista. Prenijeli su da studije najuglednijih europskih ekonomskih institucija pobijaju nalaze MMF i OECD-a kako dohodovne razlike otežavaju i usporavaju ekonomski rast. Naime, prošlotjedno objavljeni nalaz EconPola Europe, kojeg čine „vodeći think tankovi iz nekoliko najvećih europskih zemalja (Ifo Institut, CEPS, CEPII, IHS, Tolouse School of Economics, SAID Business school Sveučilišta Oxford, Sveučilište u Trentu, VATT i ZEW)“ je takav da „velike razlike u dohocima ne da koče ekonomski rast, nego ga potiču(!) te što su razlike u raspoloživom dohotku ljudi veće, to je veća i stopa rasta!“ Večernji list nastavlja s tvrdnjom da bi za Hrvatsku EconPolove tvrdnje mogle imati goleme ideološke i političke reperkusije.

Naime, „ako nejednakost potiče rast, tada krupni bogataši postaju poželjni, jaka progresivnost oporezivanja dohotka pogrešna, a u igru bi se, kao u Italiji, mogao vratiti i flat tax“. Nisam stručnjak za poreznu reformu, no kolega mi je skrenuo pozornost na ovaj značajan rad Ivice Urbana iz Instituta za javne financije. Ipak moram reći da mi se sviđa ideja flat taxa, ponajviše zbog ideje o jednostavnosti. Mislim da ona u načelu, naglašavam tu riječ u načelu, djeluje kao protulijek birokratiziranosti hrvatskog gospodarskog sustava.

MMF-ove preporuke: privatna imovina pod sjekirom

Isti taj MMF i dalje daje preporuke Hrvatskoj da je daljnje rezanje poreza dobrodošlo: u slučaju izostanka reformi, rast BDP-a će u srednjem roku pasti s ionako mršavih 2,8% na 2%. Navode kako je fiskalni napredak važan radi smanjenja javnog duga, ali i da uoči najavljenog smanjenja PDV-a treba uvesti moderan porez na nekretnine.

MMF možda ne stanuje u Hrvatskoj, pa ne zna kako je u toj zemlji potpisana peticija protiv uvođenja poreza na nekretnine i to s 146.100 potpisa. Od toga je preko 140 tisuća potpisa bilo online. Još više je zapanjila brzina i širina svjetonazora koji su poduprli ovu peticiju. Inzistiranje MMF-a da se ipak uvede taj porez neće ići baš tako lako jer su Hrvati osjetljivi po tom pitanju.

Treba li se privatna imovina oporezivati u ime jednakosti?

Naime, kako je to naglasio i g. Pipes, egalitarizacija u smislu posjedovanja, umjesto da smanji siromaštvo, povećat će ga. Isto tako, umjesto da smanji negativne želje i loše usmjerene strasti za posjedovanjem, samo će ih povećati. Komunizam, a i bliski mu socijalizam, u podlozi imaju taj egalitarni grijeh, učiniti sve (stvari i ljude) jednakima u ishodu. Podloga mu je zavist, što je ogroman ili teološki rečeno, smrtni grijeh: zavist ljude čini gorim od zvijeri. Eto, pogledajte samo gulage, čijih žrtava ne manjka. Možda je Hrvatima gulag udaljeni pojam, ali Goli otok nije.

Nipošto ne treba biti neosjetljiv na najave da se privatna imovina i dohoci teže oporezuju u ime jednakosti. Možda se iza toga krije dobra želja, ali taj put sigurno vodi u pakao. O tome sam već pisao izjavivši da “tuđe neću, a svoje ne dam“. Ako Hrvatska ne želi demografski slom, ne treba velike strategije. Potrebno je osloboditi spone koje zarobljuju poduzetničke inicijative, smanjiti opterećenje te nuditi nadu, a ne neprestano širiti očaj. Sadašnje široko prihvaćene inicijative imaju tu duboku želju u sebi dokinuti široko raširenu nepravdu kojoj je motor korumpiranost sadašnjih elita. One kontinuirano i zdušno odbijaju promjene, i samo cementiraju stare pozicije.

Nema besplatnog ručka, znam. Ali podjela ovog članka je najbliže besplatnosti što imamo:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *