Dok užareno pratimo i u sebi se potiho nadamo (velikom uspjehu!) u nečemu što je možda čak i malo više od najvažnije stvari na svijetu, na našem su se nebu poslovnog svijeta dogodile dvije stvari. Naravno, ako izuzmemo trakavicu oko nagodbe Agrokora (ili kako se neki šale na društvenim mrežama, zbog ruskog pretežitog budućeg utjecaja, pa čitaju to latinično s ćirilice kao AG POKOP).

Prva je zahtjev bjelovarskog gradonačelnika Hrebaka da se ljudi koji primaju socijalnu pomoć odazovu na javne radove, u njegovom municipalu. Može se ovome problemu pristupati na različite načine, no meni se čini da ovakav jednokratni zahtjev u generalnom smislu ima moralno opravdanje, koje bih ja povukao čak do onog glasovitog i velikog Svetog Pavla, koji se obratio Solunjanima u svojem pismu (2 Sol 3), kritizirajući ih riječima “tko neće da radi, neka i ne jede”, jer se čulo da neki dangube. Ovdje ne govorim, jer ne poznajem niti ljude koji primaju konkretnu pomoć, o njihovoj osobnoj situaciji, jesu li zaista radno sposobni, obiteljske i životne okolnosti. Razmišljanje sam digao na višu (generalnu) razinu i moralnoj opravdanosti da itko, koga ne bi spriječavale objektivne okolnosti, ne bi smio odbiti javni rad, ako ga se smatra (ako jest!) radno sposoban, a u potpunosti živi od dotacija javnog novca i nezaposlen je. Općenito, odnos prema radu je vrlo bitan. Ne može se ići spašavati svijet, ako sami nismo “ujutro složili krevet.” Početi od sebe, zahtijevati od sebe više, bez obzira na prilike i okolnosti. Kad kritična masa ljudi usvoji ovaj obrazac ponašanja, vrlo brzo počinje svima biti bolje, ne samo onima koji se tako ponašaju. No, ljudi se tako ponašaju, jer (još uvijek) to mogu.

Drugi je najava “porezne reforme” iz dijela vladajuće koalicije, što je novinar g. Marko Repecki ispravno procijenio da se izmjene poreznih stopa ne smiju nazivati poreznim reformama, jer je to grandiozno preuveličavanje. Ekonomist g. Velimir Šonje ispravno analizira kako od simboličnog smanjenja PDV-a za 1% (s 25% na 24%) nema neke “velike vajde“, dok se nije taklo “osinje gnijezdo”, a to je strukturalni problem neodrživosti dvaju velikih “potrošača” proračunskog novca, mirovinskog i zdravstvenog, koji se velikim dijelom financiraju iz najizdašnijeg poreza (PDV), nego je potrebno ići u daljnje rasterećenje poreza koji opterećuju rad, kako bismo ipak zadržali one najperspektivnije kadrove da ne odu iz Hrvatske. Smatram kako je jako važno da hrvatski birači počnu više inzistirati na stvarnim promjenama, a ne sporadičnim ili onima koji daju beznačajne promjene.

U međuvremenu se zabavljam s ovim memeom koji vidim mnogi objavljuju. Govori o različitom ponašanju kad idemo raditi kod privatnog, a za razliku od državnog poslodavca. Naravno, dobro raditi se može u oba slučaja, a kako će se, to ovisi u najvećoj mjeri o mentalnoj i duhovnoj snazi pojedinca i ispravnoj nakani. Na dugi rok se definitivno isplati dobro raditi (činiti).