Mediokriteti i koprofilija

Mediokriteti

Petak je dan dobar za razmišljanje o smislu i svrsi života, dan dobar za preispitivanje motiva i načina djelovanja, dobar dan za provjeriti jesmo li na putu da budemo mediokriteti. Nekad mi se čini da nije samo dobro preispitivati vlastite postupke ili propuste, nego stavove i razmišljanja (ha! reći ćete mi, pa to je ono “…mišlju, riječju, djelom i propustom…”; doista, nisam o tome razmišljao dok sam pisao prethodnu rečenicu, ali evo, stvarno je ispalo tako).

Čitam redovito, nastojim bar, pa tako jutros čitam neke tekstove koji su me pobudili da u ljetnoj vrućini, dok se odmaram od nekih drugih napora, napišem par misli o pojmu osrednjosti.

Danas je velika bujica riječi o tome kako treba više meritokracije u svemu (a ponekad manje demokracije), jer se tapka u mjestu i kreće prema lošijem, prosječnom i osrednjem. S druge strane, kao upozorenje, stoji i ona Voltaireova da je “bolje (op. negdje stoji i savršeno) najveći neprijatelj dobroga”. Očito, radi se o pitanju mjere.

Ipak me je zapanjila ta misao o osrednjosti, odnosno o mediokritetstvu. Naišao sam dakle u čitanju na priču o vrlo inteligentnoj, ali i ciničnoj osobi koja je ipak primijetila kako osobe koje se ne znaju diviti te su škrti u davanju pohvala su ustvari osrednje osobe ili kako se to ružnije i s težim prizvukom kaže – mediokriteti. Tim više, da ako jesu takvi u ponašanju, da time što ne znaju pohvaliti ili diviti se dokazuju da su mediokriteti.

Ovo je vrlo zanimljivo zapažanje jer se radi o ciničnoj osobi. Vjerujem da kad se nekom uputi takva riječ da je “mediokritet” predstavlja ogromnu osudu i poniženje.

Priča ide dalje jer jedna osoba upozna drugu i nađe kvalitete u njoj koju zaslužuju divljenje. Dva su stava moguća u toj situaciji: udivljenje i uživanje u ljepoti tih iskazanih kvaliteta (vrlina, kreposti, osobina…) te davanje zaslužene pohvale, dok je drugi stav da se minimalizira to stavom “Polako! Još ću malo provjeriti kakva je to osoba!” te prvom prilikom kad se uhvati da je osoba pogriješila ili nije iskazala potrebne kvalitete, osuti paljbom po njoj ili još ciničnije u sebi “Aha! Znao ili znala sam ja kakav je on(a)! Kakva prijetvornost!”

Tim je više mediokritet ako se radi o nekoj manjoj stvari u odnosu na prethodnu iskazanu vrlinu. Radi se dakle o mediokritetu koja nije u stanju razlučiti bitno od nebitnoga, koja je uskogrudna u shvaćanju.

Osobe koje su u stanju diviti se ili dati zasluženu pohvalu zbog nečijeg uspjeha ili iskazane vrline su heroji u pravom smislu riječi današnje kulture koja je koprofilijska, a ima je posvuda, osobito u medijima, a sve više i na društvenim mrežama. Ponajgore je kad ju iskazuju oni koji se diče lijepim imenom da su vjernici. Može biti dobar ispit savjesti.

Nema besplatnog ručka, znam. Ali podjela ovog članka je najbliže besplatnosti što imamo: