Svjestska banka, ako odobri kredit Hrvatskoj od 1,8 milijardi eura za reprogram cestarskih kredita, traži restrukturiranje tvrtki koji njima upravljaju.
To je dobra vijest za sve nas. Uzmite u obzir samo jednu jedinu činjenicu: tvrtka koja ostvaruje 1,5 milijardi prihoda, ima obveze po kreditima skoro 24 milijarde. Ne dobit, nego prihod. Skoro nikakva ROE i ROA – sve blizu 0. Nuli.
Tu stanimo i zamislimo se.
Još malo o padu kamatnih stopa, ovaj puta s pasivne strane (štednja), za razliku od tipičnog aktivnog bankarskog posla (kredit), o kojem sam više puta govorio, i to o pojmu “negativna kamatna stopa”.
Danas u Jutarnjem listu u tiskanom izdanju govori se o rekordno niskim kamatnim stopama te mogućnosti da one padnu ispod 0%. To znači da štediša plaća banci kamatu faktor sigurnosti. U članku se navodi istraživanje koje je prije mjesec i pol dana na svom blogu objavio Mark Cliffe, ING-ov glavni ekonomist. Cliffe raspravlja da bi zbog previranja na financijskom tržištu i FED, kojeg suštinski možemo smatrati centralnom svjetskom bankom zbog statusa dolara danas i samih nedavnih izjava guvernerice Yellen, da bi dakle i FED mogao “prevrnuti” politiku i krenuti prema nazad.
Ovo uvijeno povećanje američkih kamatnih stopa koje se kao ozeblo sunce očekivalo među bull-dolar trgovicima, nije se dogodilo i Yellen je praktički svojim komentarima pomaknula očekivanje da FED poveća kamatne stope na rujan 2016. Zato i EUR/USD i dalje pliva u zoni iznad 1,10, a moja je procjena da će se kretati i dalje u rasponu 1,10-1,15 sljedećih par mjeseci.
Cliffe navodi kako bi, prema istraživanju koje je provedeno, u kojem doduše nije uključena Hrvatska, dovelo do povlačenja depozita kad bi kamatne stope na depozite pale ispod 0%. Doduše, to govori i zdrav razum da svatko trpi nešto do određene razine, a potom mijenja svoje ponašanje. Istraživanje sugerira, kako se navodi u današnjem Jutarnjem listu, da 23% štedišta ne bi učinilo ništa. Dakle, njih 77% bi reagiralo, a Cliffe navodi kako bi trećina mogla i povući novac iz banke “u madrac”, a ne kako Jutarnji list navodi 80%. Te četiri petine koje Cliffe navodi mogle bi povući dio novca sa štednih računa, ali bi dio otišao u neke druge bankarske proizvode il usluge.
Zaključak se može pronaći i na stranici VOX gdje se javljaju analitičari i ekonomisti sa svojim procjenama, gdje je i Cliffe objavio u članku rezultate navedenog istraživanja.
Za Hrvatsku je ovakvo istraživanje više u kategoriji kurioziteta nego stvarne prijetnje “depozitnom dijelu stanovništva”, o čemu je dosta rečeno na Eclectici. Ako se pitate zašto, razlog je taj da je vjerojatnost da u Hrvatskoj doživimo tzv. NIRP (politika negativnih kamatnih stopa) mala. O tome više nekom drugom prilikom.
Vijest o novom zaduženju koje će pasti na teret poreznih obveznika u svrhu HAC-ovog restrukturiranja sigurno dolazi kao “kec na jedanaest” nakon prekjučerašnje nacionalne sramote ispred Tunela Sveti Rok.
Hrvatski porezni obveznici plaćaju godinama famozno restrukturiranje HAC-a, koje su uplašeni zečevi iz prethodne vlade ministri i predsjednik prethodne vlade odgodili zbog referendumske prijetnje iz sindikalnih voda. Na stranu sad model preustroja rada (koncesija, prodaja ili nešto treće): upravo na prekjučerašnjoj sramoti treba inzistirati kao ilustraciji nemoći državnog upravljanja.
Privatizacija je neizbježna jer samo će ona rastjerati kužne i ušančene kadrove koji ne znaju upravljati državnom imovinom i samo proizvode štetne učinke. Kao osoba koja se smatra domoljubom s visokim nacionalnim nabojem, želim privatizaciju cesta. Ne mislim da će privatnik nužno biti bolji upravitelj, iako vjerujem da hoće jer će raditi u svojem interesu, pa će imati veću motivaciju. No barem nećemo desetljećima plaćati tuđe greške, potpuni nehaj i socijalistički nemar. Ako će ih biti, neka budu iz tuđeg novčanika.
Pad općih kamatnih stopa, koji bi se i u Hrvatskoj trebao dogoditi, prema očekivanjima javnosti, zbog dvaju razloga:
neće se dogoditi u onoj mjeri, koliko bi javnost to htjela.
Naime, već sam pisao, kao i mnogi, da su hrvatske kamatne stope 2-3 puta veće od usporedivih zemalja, te naveo razloge. Ukratko, samo je jedan, a on se zove skupa i neefikasna državna administracija i javni servis, bilo na lokalnoj, bilo na općoj razini. On svakako uključuje i javne tvrtke u državnom vlasništvu, opet, bilo da se radi o lokalnoj upravi ili središnjoj državi.
Anegdotalno, jučerašnji fijasko s otvorenim jednim trakom u tinelu Sveti Rok prema Zagrebu, dokazuje kako je Hrvatskoj potrebno brutalna privatizacija i rastjerivanje ušančenih kadrova. Umjesto da vidimo posipanje pepelom i oblačenje u kostrijet te nadoknada štete zbog izgubljenog vremena, zagađenja okoliša i potrošenog benzina, ni slova ni glasa iz Uprave HAC-a.
Uzalud očekujemo pozivanje na osobnu odgovornost tko god je odobrio odluku da se radovi u tunelu započnu na blagdan, kada se svi vraćaju kući, bez obzira što imaju mjesec dana da prvomajskih blagdana, kada će biti sljedeći veći pritisak. Uzalud, jer se ova situacija i lani dogodila. Uzalud, makar se nikakvi radovi nisu događali.
Ovakve se stvari događaju u privatnim kompanijama, dakako. No onda netko snosi odgovornost.
Zbog manjka odgovornosti i etike u poslovanju, dakle, neposjedovanja ljudskih kreposti, poput pravednosti ili jakosti, ovakve kompanije ne rade dobro, godinama te stalno proizvode subotpimalne učinke, čak i kad posluju s dobiti, iako imaju često monopolski položaj. Onda sanaciju tog poslovanja u obliku poreznog nameta snosimo mi porezni obveznici.
Rješenje je smanjivanje opsega vlasništva i nadležnosti državnog aparata. Ne zato što bi Hrvati bili gori od Finaca ili gluplji, ne… nego zato što to nije razlog. Ljudska narav je takva, ako ne mora raditi, ako može ležati, a da netko to plaća, tako će biti. Iskustvo nas uči da je privatno vlasništvo lijek jer razumni vlasnik želi odgovorne upravitelje.
Pošto nacionalni kolektiv to nije u stanju, a to nije nekakva hrvatska posebnost, treba privatizirati sve, samo ne strateške resurse. O tome se da debatirati, ali potrebe ovog bloga, tu ću stati.
Ovih dana čitamo o glavobolji novog ministra financija s obzirom na tužbu banaka pred arbitražom u New Yorku kako bi Hrvatska mogla platiti 8 milijardi kuna.
Neki pozivaju na mirenje i dogovor, a čitamo isto tako kako Udruga Franak “ne odustaje od inicijative da se bankama koje posluju u Hrvatskoj počne naplaćivati porez na aktivu, pa su od Vlade jučer zatražili da izradi zakona koji bi to omogućio bez odgode pristupi. Dodaju da bi porez trebao iznositi minimalno od jedan posto kako bi se otklonila mogućnost da Hrvatska bude oštećena zbog bankarskih poteza protiv države. Kako i sami priznaju, zahtjev vladajućima uputili su povodom najava pojedinih banaka ili njihovih stranih vlasnika da će pokrenuti arbitražu na ICSID arbitražnom sudu u Washingtonu, radi zahtijevanja odštete od Hrvatske uslijed provedene konverzije kredita u švicarskim francima u eurske. Vele kako takav porez nije nikakav izuzetak, već je poznat iz primjera 12 država članica EU-a, među ostalim u Njemačkoj i Francuskoj.”
Ono što nije izrečeno jest tko će snositi teret ako se uvede porez na aktivu. Dakle, postoji razlika između onoga tko plaća i onoga tko snosi teret. I time završava moj kratki komentar.
U današnjem tisku analizira se koliko nas košta loš kreditni rejting. Sve hrvatske porezne obveznike košta, kada usporedimo podatke o stopama zaduženja nama usporedivih zemalja u Europi (susjedi, srednja i istočna Europa) negdje između 2 i 3 puta više nego što bi trebalo. Po tom kriteriju je Hrvatska najgora zemlja u EU. Ako su kamate po kojima se Hrvatska zadužuje 10 milijardi, to znači da plaćamo 5 do 7 milijardi (pre)više nego drugi.
Loš kreditni rejting direktna je posljedica ponašanja sveukupnog hrvatskog društva, a najodgovorniji su političari koji populistički podilaze glasačima nudeći im izborne/ političke programe koji imaju svoju cijenu i koje netko mora platiti. Plaćaju ih svi, a koriste ih određene skupine stanovništva.
Taj se koncept uokviruje pod etiketu “socijalna država”.
Autor ovih redaka ne smatra tržište savršenim rješenjem. Tržišno gospodarstvo koje počiva na dva osnova stupa – nepovredivost ugovora i privatno vlasništvo – je samo dovoljno dobro i u skladu s ljudskom naravi, ograničava slobodu pojedinca da ne prekorači u tuđe dvorište, a pojedinca tjera da preuzme osobnu odgovornost za osobne izbore te ne dopušta državi da se miješa u pitanja koja nisu u njenoj nadležnosti.
Do boljeg kreditnog rejtinga doći će se prvenstveno stabilizacijom javne potrošnje i u konačnici njenim smanjenjem.
Sintagma “bolni rezovi” je nepotrebna, čak i u prvoj fazi. Potrebno je normirati materijalne rashode koji iznose 30% proračuna (dakle, ne troškove zaposlenih koji su 20% proračuna) po broju zaposlenih, tako da se ne može dogoditi da neko državno tijelo ima 400 puta veću potrošnju od drugog tijela. To je čak i jednostavnije, a prema nekim ocjenama ušteda bi bila do 8 milijardi kuna. Dakle, bolji kreditni rejting i dolazak na razinu pod kojima se drugi nama usporedivi zadužuju bio bi potez normiranja, a da se uopće ne smanjuje broj zaposlenih niti broj javnih tijela niti plaće zaposlenih.
No, da bi učinak bio dugotrajan i potpun, ekonomist Željko Lovrinčević ispravno rezonira da je pred “Hrvatskom godina u kojoj će Vlada pripremiti reforme poput smanjivanja broja zaposlenika u državi i privatizacije koje bi dovele do smanjenja javnog duga.”
On pak smatra hoće li se krenuti radikalno ili će se izabrati mali pomaci (kao Vlada Zorana Milanovića) ovisit će i hrvatski kreditni rejting koji je u opasnosti novog pada što bi Hrvatsku dovelo u klub zemalja za koje postoji visoka vjerojatnost da nisu u mogućnosti otplatiti dugove što je tehnički bankrot.
Večernji list navodi da su “ekonomisti podijeljeni na one koji traže otkaze i teritorijalnu reformu i one koji vjeruju da se javnom potrošnjom i državnim poticajima kompanija može izazvati visoka stopa gospodarskog rasta”, dakle podjela desno-lijevo. Željko Lovrinčević “uvjeren je da više nema vremena za čekanje i da se u promjenu sustava mora krenuti intenzivno i bez oklijevanja. Vlada priprema reforme za iduću godinu.” Naslov teksta jest sugerira da Hrvatska ima samo još dvije godine za ključne reforme, dakle do idućeg Svjetskog prvenstva u Rusiji, moći ćemo uz pivo i nogometaše, ako hrvatska Vlada ništa ne napravi, napijati se znajući da je ova zemlja bankrotirala.
Evo dijela teksta koji bi mogao biti zanimljiv čitateljima:
Čeka li nas dolina suza ili očekujete politiku malih rezova?
Malo toga trenutačno upućuje na to da će se dolina suza uopće pojaviti, a više toga upućuje na to da će se pokušati preživjeti u umjetno stvorenom ambijentu niske cijene kapitala, uz sporu fiskalnu prilagodbu, prodaju državne imovine, a potom i uvođenje poreza na imovinu građana. Dolina suza neizbježna je, ali nije kratkoročno neodgodiva, a s obzirom na to da je odgodiva, u prirodi je politike da bira odgađanje dok je to moguće.
Objavljen je preliminarni lanjski deficit koji je manji od očekivanih 9,5 milijardi kuna. Koliko je kostura u ormaru i na koje troškove nova Vlada mora paziti?
Nužno je izraditi registar potencijalnih obveza države kako bi se mogao kontrolirati potencijalni rizik. U sustavu je još najmanje 5,5 milijardi kuna neplaćenih dospjelih obveza kad se uključi i dug zdravstva. Zaboravlja se arbitraža o kreditima u švicarskom franku teška šest milijardi kuna te arbitraža s MOL-om o Ini koja bi mogla donijeti dodatnih pet milijardi kuna obveza. Tu je i obećanje povišice javnim i državnim službama pa se obveze koje lelujaju iznad glave nove Vlade penju na oko 20 milijardi kuna. To bi se sve moglo sliti u javni dug, i to u najgorem mogućem trenutku.
Najgori mogući trenutak nije daleko….
Rast gospodarstva nije dovoljan da si Hrvatska može priuštiti sporu fiskalnu prilagodbu jer bi nespremna mogla dočekati lokalnu točku, odnosno trenutak kad će sve danas pozitivne okolnosti promijeniti. Rast kamata mogao bi se dogoditi u prvoj polovici 2018. godine, nešto ranije očekuje se rast cijena energenata te oporavak naših turističkih oponenata i rasplet nekih od sudskih sporova koji prijete s 20 milijardi kuna troškova. Hrvatska će još godinama ostati zemlja s najvećom premijom rizika u Europskoj uniji, nakon Grčke, a od eura smo daleko barem 15 godina. Dakle, za reforme imamo još dvije godine i zato sam se zalagao za radikalnije rezove u proračunu 2016. godine jer nemamo vremena za gubljenje. Zastupam zero-based budgeting koji kreće od nule i proučava stavku po stavku, aktivnost po aktivnost. Kad bi se to primijenilo, uočilo bi se da mnoge stavke uopće nisu potrebne.
U nastavku izdvajam nekoliko članaka koji su mi zapeli za oko danas i smatram ih važnim:
Europski indeksi rasli 1-2% zbog “rebounda” u “commodities”-ima
Britanski premijer Cameron osigurao City, Britancima je predobro da bi 23.6.2016. izglasali Brexit
S padom cijena nafte ni piratima se ne isplati više
Australski biskup proglašen nevinim za navodnu pedofiliju, nijedan se medij nije ispričao
UN-ov Ban Ki-Moon želi uvrstiti pobačaj u cilj Održivog razvoja
Kako koristiti Facebook i LinkedIn i zašto je važno ulagati vrijeme u održavanje kontakata
Liga prvaka: Bayern se boji Mandžukića
Interov Brozović prelazi u Arsenal
Jutarnji navodi da je Nenad Stazić poslao MOST u vladu s HDZ-om
Brkić postaje ministar branitelja? Most ga je podržao uvjetno
Mate Rimac pokrenuo lavinu. Traži se pomoć za hrvatsku svemirsku industriju
Sastanak hrvatske Trojke (Orešković, Marić i Vujčić) s predstavnicima MMF-a, prema jutrošnjim napisima iz Jutarnjeg lista i Poslovnog dnevnika, prošli su korektno i u raspravi kako napraviti proračunske uštede.
Dugo tvrdim da se početne reforme uopće ne trebaju raditi na stavci proračuna “troškovi zaposlenih”, koja iznosi oko petinu proračuna, nego na stavci materijalnih rashoda, koji čine oko trećine proračuna. Prvo što se radi o najvećoj stavci, pa je očito da se uštede tu trebaju raditi, a drugi iz činjenice da je normalizacija troškova zaposlenih toliko puta napravljena, za razliku od normalizacije materijalnih rashoda.
Na hrvatskom, prosječna plaća osobe zaposlene u državnom sektoru ionako je predmet rasprava, normalizacija itd. i one nemaju takvih varijacija u rasponu kao materijalni rashodi.
Rješenje je uprosječiti ili normalizirati materijalne rashode po jednom zaposlenom u nekom državnom tijelu ili instituciji. Ne može razlika biti između najmanje i najveće potrošnje po zaposlenom do 400 puta. Prema riječima stručnjaka i njihovima procjenama, procjene se kreću do 8 milijardi kuna godišnje ušteda na sadašnjoj razini potrošnje, bez ukidanja bilo kojeg tijela, bilo koje institucije, bez ijednog otkaza ili smanjenja plaća.
To je pola iznosa kamate za dug. To bi bio izvrstan start. Neka je i pola tog iznosa, već bi to bio znak financijskim krugovima da nam se poboljša rejting, pa bi iznos kamate bio još manji. Na tom su tragu i studenti Ekonomskog fakulteta koji su ponedjeljak na Lipinom događanju pokazali kako se odgovorno može smanjiti proračunski deficit u srednjoročnom razdoblju.
Siguran sam da bi to bio korak u pravom smjeru koji bi raspravu u javnom prostoru usmjerio na ono što je bitno i hitno u ovom trenutku.
Hrvatski mediji prenose analize njemačkog ekonomskog IFO instituta oko stanja hrvatskog gospodarstva, eto, tek nakon formiranja nove hrvatske Vlade. To dovoljno samo po sebi govori kako se političari boje istine i kako je populizam važna varijabla, po mišljenju političara, u predstavljanju izbornih programa.
Večernji list danas izdvaja računicu IFO instituta što napraviti kako bi se u desetogodišnjem razdoblju sadašnji BDP povećao oko 12%:
Već je na prvi pogled jasno da je manji napor smanjiti trošak rada od 10%, matematika to kaže.
Primijetite da se ovdje misli na ukupni trošak rada (bruto 2), a ne samo na neto plaću. Pošto je Hrvatska zemlja s gotovo najvećim poreznim teretom u EU, o čemu možete čitati na Eclectici, a analizu su prenijeli i drugi mediji, nije potrebno dugo razmišljati, uslijed povijesnih iskustava koje je nataloženo u umovina Hrvata oko devalvacije i inflacije, što je lakše, predvidivije. Osim toga, smanjenje poreznog tereta direktno gura Hrvatsku u smjeru država koja će svoje najperspektivnije članove društva, one s najvišim dohotcima, zadržati u zemlji, jer im se preko 50% onoga što ima pripada neće oduzeti za poreze i prireze.
Hrvatska se nakon 25 godina izlaska iz Jugoslavije nalazi u situaciji da će se možda ipak provesti ključna treća velika promjena. Prisjetimo se, 1990. glasali smo gotovo plebiscitarno kao skup državljana:
– za uvođenje višestranačja i demokracije, u čemu smo zadovoljavajuće uspjeli
– za slobodu i neovisnost Hrvatske, za što smo platili ogromnu cijenu, ali smo uspjeli i imamo Hrvatsku kao neovisnu državu u okviru zapadnih integracija (NATO i EU)
– za uvođenje tržišnog privređivanja, u čemu smo ponajmanje uspjeli jer je model, iako ne socijalistički, velikim dijelom kronistički, a poduzetnički uspjeh mahom je bio vezan uz poslovanje s državom, za što su bile dobrodošle veze s politikom i oko nje
Upravo ta treća velika promjena bit će provedena sa zadovoljavajućim uspjehom ako se provede reforma teritorijalnog ustroja i državne uprave, na način da se time omogući automatski i promjena poreznog sustava i izbornog zakona. Te su stvari jako povezane i preduvjet su dugoročno smanjenje budžetskog deficita koji primarno dolazi od velike javne potrošnje, za što se trenutačno još uvijek kako-tako zadužujemo i financiramo to.
Novi komentari