Ovih dana čitamo o glavobolji novog ministra financija s obzirom na tužbu banaka pred arbitražom u New Yorku kako bi Hrvatska mogla platiti 8 milijardi kuna.

Neki pozivaju na mirenje i dogovor, a čitamo isto tako kako Udruga Franak “ne odustaje od inicijative da se bankama koje posluju u Hrvatskoj počne naplaćivati porez na aktivu, pa su od Vlade jučer zatražili da izradi zakona koji bi to omogućio bez odgode pristupi. Dodaju da bi porez trebao iznositi minimalno od jedan posto kako bi se otklonila mogućnost da Hrvatska bude oštećena zbog bankarskih poteza protiv države. Kako i sami priznaju, zahtjev vladajućima uputili su povodom najava pojedinih banaka ili njihovih stranih vlasnika da će pokrenuti arbitražu na ICSID arbitražnom sudu u Washingtonu, radi zahtijevanja odštete od Hrvatske uslijed provedene konverzije kredita u švicarskim francima u eurske. Vele kako takav porez nije nikakav izuzetak, već je poznat iz primjera 12 država članica EU-a, među ostalim u Njemačkoj i Francuskoj.”

Ono što nije izrečeno jest tko će snositi teret ako se uvede porez na aktivu. Dakle, postoji razlika između onoga tko plaća i onoga tko snosi teret. I time završava moj kratki komentar.

U današnjem tisku analizira se koliko nas košta loš kreditni rejting. Sve hrvatske porezne obveznike košta, kada usporedimo podatke o stopama zaduženja nama usporedivih zemalja u Europi (susjedi, srednja i istočna Europa) negdje između 2 i 3 puta više nego što bi trebalo. Po tom kriteriju je Hrvatska najgora zemlja u EU. Ako su kamate po kojima se Hrvatska zadužuje 10 milijardi, to znači da plaćamo 5 do 7 milijardi (pre)više nego drugi.

Loš kreditni rejting direktna je posljedica ponašanja sveukupnog hrvatskog društva, a najodgovorniji su političari koji populistički podilaze glasačima nudeći im izborne/ političke programe koji imaju svoju cijenu i koje netko mora platiti. Plaćaju ih svi, a koriste ih određene skupine stanovništva.

Taj se koncept uokviruje pod etiketu “socijalna država”.

Autor ovih redaka ne smatra tržište savršenim rješenjem. Tržišno gospodarstvo koje počiva na dva osnova stupa – nepovredivost ugovora i privatno vlasništvo – je samo dovoljno dobro i u skladu s ljudskom naravi, ograničava slobodu pojedinca da ne prekorači u tuđe dvorište, a pojedinca tjera da preuzme osobnu odgovornost za osobne izbore te ne dopušta državi da se miješa u pitanja koja nisu u njenoj nadležnosti.

Do boljeg kreditnog rejtinga doći će se prvenstveno stabilizacijom javne potrošnje i u konačnici njenim smanjenjem.

Sintagma “bolni rezovi” je nepotrebna, čak i u prvoj fazi. Potrebno je normirati materijalne rashode koji iznose 30% proračuna (dakle, ne troškove zaposlenih koji su 20% proračuna) po broju zaposlenih, tako da se ne može dogoditi da neko državno tijelo ima 400 puta veću potrošnju od drugog tijela. To je čak i jednostavnije, a prema nekim ocjenama ušteda bi bila do 8 milijardi kuna. Dakle, bolji kreditni rejting i dolazak na razinu pod kojima se drugi nama usporedivi zadužuju bio bi potez normiranja, a da se uopće ne smanjuje broj zaposlenih niti broj javnih tijela niti plaće zaposlenih.

No, da bi učinak bio dugotrajan i potpun, ekonomist Željko Lovrinčević ispravno rezonira da je pred “Hrvatskom godina u kojoj će Vlada pripremiti reforme poput smanjivanja broja zaposlenika u državi i privatizacije koje bi dovele do smanjenja javnog duga.”

On pak smatra hoće li se krenuti radikalno ili će se izabrati mali pomaci (kao Vlada Zorana Milanovića) ovisit će i hrvatski kreditni rejting koji je u opasnosti novog pada što bi Hrvatsku dovelo u klub zemalja za koje postoji visoka vjerojatnost da nisu u mogućnosti otplatiti dugove što je tehnički bankrot.

Večernji list navodi da su “ekonomisti podijeljeni na one koji traže otkaze i teritorijalnu reformu i one koji vjeruju da se javnom potrošnjom i državnim poticajima kompanija može izazvati visoka stopa gospodarskog rasta”, dakle podjela desno-lijevo. Željko Lovrinčević “uvjeren je da više nema vremena za čekanje i da se u promjenu sustava mora krenuti intenzivno i bez oklijevanja. Vlada priprema reforme za iduću godinu.” Naslov teksta jest sugerira da Hrvatska ima samo još dvije godine za ključne reforme, dakle do idućeg Svjetskog prvenstva u Rusiji, moći ćemo uz pivo i nogometaše, ako hrvatska Vlada ništa ne napravi, napijati se znajući da je ova zemlja bankrotirala.

Evo dijela teksta koji bi mogao biti zanimljiv čitateljima:

Čeka li nas dolina suza ili očekujete politiku malih rezova?

Malo toga trenutačno upućuje na to da će se dolina suza uopće pojaviti, a više toga upućuje na to da će se pokušati preživjeti u umjetno stvorenom ambijentu niske cijene kapitala, uz sporu fiskalnu prilagodbu, prodaju državne imovine, a potom i uvođenje poreza na imovinu građana. Dolina suza neizbježna je, ali nije kratkoročno neodgodiva, a s obzirom na to da je odgodiva, u prirodi je politike da bira odgađanje dok je to moguće.

Objavljen je preliminarni lanjski deficit koji je manji od očekivanih 9,5 milijardi kuna. Koliko je kostura u ormaru i na koje troškove nova Vlada mora paziti?

Nužno je izraditi registar potencijalnih obveza države kako bi se mogao kontrolirati potencijalni rizik. U sustavu je još najmanje 5,5 milijardi kuna neplaćenih dospjelih obveza kad se uključi i dug zdravstva. Zaboravlja se arbitraža o kreditima u švicarskom franku teška šest milijardi kuna te arbitraža s MOL-om o Ini koja bi mogla donijeti dodatnih pet milijardi kuna obveza. Tu je i obećanje povišice javnim i državnim službama pa se obveze koje lelujaju iznad glave nove Vlade penju na oko 20 milijardi kuna. To bi se sve moglo sliti u javni dug, i to u najgorem mogućem trenutku.

Najgori mogući trenutak nije daleko….

Rast gospodarstva nije dovoljan da si Hrvatska može priuštiti sporu fiskalnu prilagodbu jer bi nespremna mogla dočekati lokalnu točku, odnosno trenutak kad će sve danas pozitivne okolnosti promijeniti. Rast kamata mogao bi se dogoditi u prvoj polovici 2018. godine, nešto ranije očekuje se rast cijena energenata te oporavak naših turističkih oponenata i rasplet nekih od sudskih sporova koji prijete s 20 milijardi kuna troškova. Hrvatska će još godinama ostati zemlja s najvećom premijom rizika u Europskoj uniji, nakon Grčke, a od eura smo daleko barem 15 godina. Dakle, za reforme imamo još dvije godine i zato sam se zalagao za radikalnije rezove u proračunu 2016. godine jer nemamo vremena za gubljenje. Zastupam zero-based budgeting koji kreće od nule i proučava stavku po stavku, aktivnost po aktivnost. Kad bi se to primijenilo, uočilo bi se da mnoge stavke uopće nisu potrebne.

U nastavku izdvajam nekoliko članaka koji su mi zapeli za oko danas i smatram ih važnim:

Europski indeksi rasli 1-2% zbog “rebounda” u “commodities”-ima

Crobex isto u porastu

Britanski premijer Cameron osigurao City, Britancima je predobro da bi 23.6.2016. izglasali Brexit

Ruski ministar energetike se u Dohi sa Saudijscima pogodio za 50$/barel, čeka se socijalistička Venecuela, Iran te ne-OPEC zemlje Meksiko i Norveška

S padom cijena nafte ni piratima se ne isplati više

Neočekivano nadmašeni FED-ov inflacijski cilj značajno povećao očekivanja da će FED podići kamatnu stopu

Australski biskup proglašen nevinim za navodnu pedofiliju, nijedan se medij nije ispričao

Nakon izjave Pape Franje liberalni Crux pokazao kako Pavao VI. nikad nije dozvolio upotrebu kontracepcije časnim sestrama u Kongu

UN-ov Ban Ki-Moon želi uvrstiti pobačaj u cilj Održivog razvoja

Kako koristiti Facebook i LinkedIn i zašto je važno ulagati vrijeme u održavanje kontakata

Liga prvaka: Bayern se boji Mandžukića

Interov Brozović prelazi u Arsenal

Jutarnji navodi da je Nenad Stazić poslao MOST u vladu s HDZ-om

Brkić postaje ministar branitelja? Most ga je podržao uvjetno

Mate Rimac pokrenuo lavinu. Traži se pomoć za hrvatsku svemirsku industriju

Sastanak hrvatske Trojke (Orešković, Marić i Vujčić) s predstavnicima MMF-a, prema jutrošnjim napisima iz Jutarnjeg lista i Poslovnog dnevnika, prošli su korektno i u raspravi kako napraviti proračunske uštede.

Dugo tvrdim da se početne reforme uopće ne trebaju raditi na stavci proračuna “troškovi zaposlenih”, koja iznosi oko petinu proračuna, nego na stavci materijalnih rashoda, koji čine oko trećine proračuna. Prvo što se radi o najvećoj stavci, pa je očito da se uštede tu trebaju raditi, a drugi iz činjenice da je normalizacija troškova zaposlenih toliko puta napravljena, za razliku od normalizacije materijalnih rashoda.

Na hrvatskom, prosječna plaća osobe zaposlene u državnom sektoru ionako je predmet rasprava, normalizacija itd. i one nemaju takvih varijacija u rasponu kao materijalni rashodi.

Rješenje je uprosječiti ili normalizirati materijalne rashode po jednom zaposlenom u nekom državnom tijelu ili instituciji. Ne može razlika biti između najmanje i najveće potrošnje po zaposlenom do 400 puta. Prema riječima stručnjaka i njihovima procjenama, procjene se kreću do 8 milijardi kuna godišnje ušteda na sadašnjoj razini potrošnje, bez ukidanja bilo kojeg tijela, bilo koje institucije, bez ijednog otkaza ili smanjenja plaća.

To je pola iznosa kamate za dug. To bi bio izvrstan start. Neka je i pola tog iznosa, već bi to bio znak financijskim krugovima da nam se poboljša rejting, pa bi iznos kamate bio još manji. Na tom su tragu i studenti Ekonomskog fakulteta koji su ponedjeljak na Lipinom događanju pokazali kako se odgovorno može smanjiti proračunski deficit u srednjoročnom razdoblju.

Siguran sam da bi to bio korak u pravom smjeru koji bi raspravu u javnom prostoru usmjerio na ono što je bitno i hitno u ovom trenutku.

Hrvatski mediji prenose analize njemačkog ekonomskog IFO instituta oko stanja hrvatskog gospodarstva, eto, tek nakon formiranja nove hrvatske Vlade. To dovoljno samo po sebi govori kako se političari boje istine i kako je populizam važna varijabla, po mišljenju političara, u predstavljanju izbornih programa.

Večernji list danas izdvaja računicu IFO instituta što napraviti kako bi se u desetogodišnjem razdoblju sadašnji BDP povećao oko 12%:

• Varijanta 1. Smanjenje troškova rada za 10% kako bi u 10 godina BDP porastao 11,8%
• Varijanta 2. Vanjska devalvacija kune prema euru od 17,19% kako bi u 10 godina BDP porastao 11,8%

Već je na prvi pogled jasno da je manji napor smanjiti trošak rada od 10%, matematika to kaže.

Primijetite da se ovdje misli na ukupni trošak rada (bruto 2), a ne samo na neto plaću. Pošto je Hrvatska zemlja s gotovo najvećim poreznim teretom u EU, o čemu možete čitati na Eclectici, a analizu su prenijeli i drugi mediji, nije potrebno dugo razmišljati, uslijed povijesnih iskustava koje je nataloženo u umovina Hrvata oko devalvacije i inflacije, što je lakše, predvidivije. Osim toga, smanjenje poreznog tereta direktno gura Hrvatsku u smjeru država koja će svoje najperspektivnije članove društva, one s najvišim dohotcima, zadržati u zemlji, jer im se preko 50% onoga što ima pripada neće oduzeti za poreze i prireze.

Hrvatska se nakon 25 godina izlaska iz Jugoslavije nalazi u situaciji da će se možda ipak provesti ključna treća velika promjena. Prisjetimo se, 1990. glasali smo gotovo plebiscitarno kao skup državljana:

– za uvođenje višestranačja i demokracije, u čemu smo zadovoljavajuće uspjeli

– za slobodu i neovisnost Hrvatske, za što smo platili ogromnu cijenu, ali smo uspjeli i imamo Hrvatsku kao neovisnu državu u okviru zapadnih integracija (NATO i EU)

– za uvođenje tržišnog privređivanja, u čemu smo ponajmanje uspjeli jer je model, iako ne socijalistički, velikim dijelom kronistički, a poduzetnički uspjeh mahom je bio vezan uz poslovanje s državom, za što su bile dobrodošle veze s politikom i oko nje

Upravo ta treća velika promjena bit će provedena sa zadovoljavajućim uspjehom ako se provede reforma teritorijalnog ustroja i državne uprave, na način da se time omogući automatski i promjena poreznog sustava i izbornog zakona. Te su stvari jako povezane i preduvjet su dugoročno smanjenje budžetskog deficita koji primarno dolazi od velike javne potrošnje, za što se trenutačno još uvijek kako-tako zadužujemo i financiramo to.

Ministar Lalovac stidljivo, ali ispravno navodi suštinu problema u intervjuu u subotnjem broju Jutarnjeg lista. Evo izvatka:

“Najavili ste da ćete u idućem mandatu pokrenuti pitanje kamata na kredite u eurima. Kako?

Hrvatska danas nema investicijski rejting, a zadužuje se po povoljnijim kamata nego kad ga je imala. Banke u Hrvatskoj financiraju najveći dio kreditnih plasmana u RH iz oročene štednje u Hrvatskoj, a ne iz inozemstva. Na to nemaju premiju rizika države. A onda plasiraju kamate od četiri, pet do šest posto. Zašto to rade? Zato jer pokrivaju plasmane koji su bili loši. Vlada, naravno, ne može natjerati banke, ali možemo i hoćemo razgovarati o tom problemu. Hrvatska sigurno ulazi u proces fiskalne konsolidacije, smanjenja proračunskog deficita i zaustavljanja rasta javnog duga. To je prvi preduvjet. Drugi je da se bilance banaka maksimalno očiste. Dok ne riješe, primjerice, ovih 100 veličanstvenih vukova s Wall Streeta, i ne otpuste rezervacije na te plasmane, kamate se ne mogu spuštati. Tu im, naravno, i pravosuđe mora pomoći, a mi moramo poboljšati pravnu regulativu da dođu do te imovine. Kada restrukturiraju dug prema privatnim tvrtkama, riješe dugove građana i kada država provede fiskalnu konsolidaciju, onda više neće biti potrebe za previsokim kamatama.” (op. podebljana zadnja rečenica je moja, kao i naglasak crvenom bojom).

Ako smatrate kako se povijest otkotrljava u smjeru neumitnog razvoja ljudskog društva koje se penje po sve višim prečkama ljestvice vlastitog usavršavanja, onda ste tipični ili školski primjerak vjernika Progresivizma. Baš kao Jelena Veljača u Jutarnjem listu. U duhu monete političke korektnosti, potrebno je ispraviti moju prvu rečenicu iz riječi “vjernik” i dodati “vjernica”. Ponegdje na zemaljskoj kugli progres se toliko zanijeo i otkotrljao da nema više upotrebe opće zamjenice “on” kada se govori o općem pojmu, nego samo “ona”.

Zakonski prijedlog kojeg je Ministarstvo financija dalo u okviru Zakona o potrošačkom financiranju pogoduje dužnicima u švicarskim francima, a trošak donosi svim poreznim obveznicima. O tome sam pisao, jer je jasno da porezne olakšice koje će poslovne banke dobiti na ime troška ove sanacije problema koje imaju kreditni dužnici teretit će hrvatski državni proračun u nekoliko sljedećih godina.

Ono o čemu nitko dosad nije rekao riječi

KKK ZAHVAT – KONAČNI KIRUŠKI KEJNEZIJANSKI ZAHVAT

Hrvatski mediji jutros se bave “konačnim rješenjem” za dužnike s kreditima u valutnoj klauzuli vezanim uz švicarski franak.

Ne znam tko je pustio spin da će krajnji trošak tog kirurškog kejnezijanskog zahvata snositi mrske li nam banke, no gadno laže. Neznanje ili namjera, svejedno je.

Evo navoda kako otprilike kola među izrazito pismenim medijskim pukom (“konzumenti”), a ni za djelatnike (“proizvođači”) nisam siguran:

“Trošak takvog prebacivanja kredita iz švicarskom franka u euro u cijelosti bi prema zamišljenom zakonskom rješenju snosile banke. Prema dostupnim podacima 55 000 obitelji u Hrvatskoj opterećeno je kreditima u švicarskom franku. Neke druge procjene govore da je otprilike 60 000 kredita u Hrvatskoj u švicarskom franku. Njihova ukupna vrijednost se kreće oko 25 milijardi kuna. Oko 4% građana RH kredit za stan ima u protuvrijednosti u valuti švicarskog franka. Oko 38% svih kredita koje su banke plasirale na tržište kredita za stan također je švicarskom franku. Ukoliko (op. volim ovu nepismenost, piše se “ako”, čak je i kraće!!!) ovaj zakonski prijedlog zaživi i stupi na snagu uskoro pretpostavlja se da će banke snositi trošak od otprilike od 6 do 7 milijardi kuna međutim tim istim zakonskim rješenjem trebalo bi se omogućiti bankama da im se to prizna kao porezna olakšica.” (op. zareze koji nedostaju nisam ni htio stavljati, ali ajde…)