Birokracija i državni kapitalizam

Državni kapitalizam

U prethodnom sam članku najavio da ću reći nešto više o vrijednosti za dioničare i lijepim metrikama. To, kako ispada, predizborno obećanje sada i ispunjavam. Prvo ćemo o ocu vrijednosti za dioničare, Alfredu Rappaportu, nekim kreativnim načinima mjerenja društvenog doprinosa i kritici današnjeg menadžmenta. Na koncu ću iznijeti hipotezu o tome kako nastaje državni kapitalizam te kako je on petrijeva zdjelica za birokrate.

VRIJEDNOST ZA DIONIČARE ILI CSR: TKO ĆE POBIJEDITI?

Autor krilatice “vrijednost za dioničare”, Alfred Rappaport, napisao je knjigu “Creating Shareholder Value” još davne 1986. A kad je 2011. vidio kuda stvari idu, napisao je “Saving Capitalism From Short-Termism: How to Build Long-Term Value and Take Back Our Financial Future”. U njoj je kritizirao miopijsko, dakle kratkovidno gledanje na poslovanje i vođenje kompanija. Nije moguće ostvariti najveću vrijednost, dakle ono što želi vlasnik, ako se zapostavi lokalna zajednica, dobavljači, zaposlenici, briga za slabije članove obitelji, društva i države itd.

Kritičari tog pristupa su kroz metriku CSR indeks (Corporate Social Responsibility) pokušali kritizirati zagovornike pristupa vrijednosti za dioničare. Željeli su dokazati kako takve kompanije uništavaju ustvari sve oko sebe nauštrb gladi za novcem i kratkoročnim profitom. Istini za volju, to je kritizirao i sam Rappaport.

No, moram sve razočarati empirijom. Časopis Fortune godišnje lista 500 naj-kompanija. Poznato je da uz listu kompanija koje stvaraju novu vrijednost za dioničare, postoji i lista najcjenjenijih kompanija (društveno).

KOMPANIJE KOJE STVARAJU VRIJEDNOST NAJVIŠE SU I CIJENJENE

Ta lista (Most Admired Companies) koristi osam kriterija, od kojih je pet nefinancijskih. To su inovacije, kvaliteta menadžmenta, odgovornost za zajednicu i okoliš, sposobnost privlačenja, razvijanja i zadržavanja talentiranih osoba te kao peti kriterij, kvaliteta proizvoda ili usluga. Empirija kaže da je korelacija kompanija koje se pojavljuju u obje liste izrazito visoka, i to na oba kraja.

Dakle, kompanije koje stvaraju najveće vrijednosti su ujedno i one koje su najcjenjenije (ako hoćete, najobožavanije i nacjenjenije) zbog svog utjecaja i doprinosa društvu, a vrijedi i obrnuto, da su one kompanije koje najviše uništavaju vrijednost najmanje cijenjene. Ne rekoh to ja, već autori Young, S.D. i O’Byrne, i to još 2001. Provjeravao sam odvojeno, na svoju ruku: zaključak stoji. Da ne mislite da urednik Fortunea sam to određuje: na tome radi oko 3 750 članova uprava i nadzornog odbora te investicijskih analitičara. Svi oni daju svoje glasove u anketi.

BIROKRATIZACIJA I DRŽAVNI KAPITALIZAM? ODGOVOR JE NE SAMO PRAVEDNOST, NEGO I…

Meni je posebno zanimljiva dodatna vrsta kritike današnjeg načina rada i upravljanja, koja dolazi iz konzervativnog korporativnog miljea koji zagovara principe slobodnog tržišta. Tu sam pronašao jednog zanimljivog autora za kojeg sam saznao da ima i hrvatsko podrijetlo. Ima tipično hrvatsko ime i prezime u američkoj varijanti (John Horvat).

Horvata sam primijetio kao autora na portalu “The Imaginative Conservative”, gdje se objavljuju različiti eseji u tradiciji Kirka, Burkea i mnogih drugih. Horvat je iskovao pojam “frenetična nezajažljivost” i obrađuje je u značajnom dijelu svoje knjige iz 2013., “Return to the Order”. Dao je, po meni, značajnu kritiku u području upravljanja kompanijama. Naime, smatra kako se današnja pozicija vlasništva promijenila iz aktivnog u pasivnog agenta.

SUPERKONCENTRACIJA INDUSTRIJE I KAPITALA STVARA BIROKRATE

Tvrdi kako supstanca seli s vlasnika ili dioničara na visoko plaćene menadžere. Oni pak ne angažiraju svoj kapital, no svejedno mogu poduzimati visokorizične poslove kako bi povećali svoje (menadžerske) bonuse. Horvat zaključuje kako superkoncentracija industrije i kapitala stvara mentalitet izvršitelja (direktora) da se ponašaju kao birokrati, a radnici kao mase. To stvara državni kapitalizam, gdje država postaje „zadnja luka spasa za pozajmljivanje“. Tako država na kraju završi s vlasništvom većine sredstava za proizvodnju i drugog kapitala. U Hrvatskoj je državni kapitalizam nešto drukčijeg postanka, no vidimo da postoje različiti putovi prema dolje.

Osobno odgovor vidim ne samo u pravičnom i pravednom načinu rada, već i onoj izlizanoj riječi “ljubav”. Ona mora svakako biti i uzajamna, inače nema pravednosti. Ne može jedna strana biti izolirana od svakog vanjskog utjecaja i tražiti samo svoja prava, ne videći dalje od svojih sitnih interesa. To vrijedi za obje strane, za one koji se bore za prava radnika, ali i za upravu te vlasnike. Kratkoročno gledanje samo pokazuje da je diskontna stopa kojom se mjere budući efekti vrlo visoka i da ih svode na praktično nulu. To znači da takvi ljude ne vjeruju niti u svoju ni u bilo čiju budućnost.

Zašto bismo trebali vjerovati takvim slijepim i škrtim ljudima? U tome i takvima nikako ne vidim nešto dobro. Vrijeme je da se prenemo oda sna i prestanemo i sami biti takvi. Slijepi, škrti, zavidni, lijeni, oholi, proždrljivi i bestidni, puni ljutnje na cijeli svijet. A to nisu uvijek neki drugi ljudi, to smo mi – ako se nećemo htjeti obratiti.

Nema besplatnog ručka, znam. Ali podjela ovog članka je najbliže besplatnosti što imamo: