Financiranje radnog kapitala

Financiranje radnog kapitala

U prethodnoj smo objavi pokazali neke značajke novčanog jaza (op. pogledajte i intervenciju: zašto je bolje koristiti neto novčani ciklus), a sada ćemo ukratko prikazati računanje troškova uzimanja robnog ili trgovačkog kredita te bankovnog kredita te razmotriti kako funkcionira financiranje radnog kapitala.

TROŠAK ROBNOG ILI TRGOVAČKOG KREDITA

Ekonomika uzimanja ovakvog kredita računa se na sljedeći način:

Trošak trgovačkog kredita = [1 + (Diskont/ (1-Diskont)] (365 / Broj dana do dospijeća) – 1

Poslovni subjekti bi periodično trebali sagledavati svoju diskontnu politiku, odnosno ako su u ulozi kupca, kakav diskont primaju. Formula dana gore predstavlja stopu povrata. Kako plaćanje unutar roka diskonta ima stopu povrata 0, korisniku kredita isplati se platiti pred kraj razdoblja diskonta.

TROŠAK BANKARSKOG KREDITA

Općenito, računa se na sljedeći način:

Trošak kredita = (Naknada + Kamata) / Iznos kredita

Ako će se radni kapital (novčani jaz) financirati putem bankarskog kredita, usporedbom podataka može se doći do odgovora što je povoljnije za poslovni subjekt: koristiti se diskontom ili financiranjem putem bankarskog kredita. Financiranje radnog kapitala, doduše, ovdje ne iscrpljuje svoje mogućnosti.

FINANCIRANJE PUTEM (NE)ODLJEVA NOVCA

Ovdje govorimo prvenstveno o (bankarskim) garancijama, jamstvima ili pismom namjere. U počecima financijske krize nije bilo lako dobiti novčana sredstva. Tad su se na prekonoćna oročenja dobivale kamate od preko 30% na godišnjoj razini. Za financiranje stocka zaliha često se usmjeravalo klijente na garancije od strane poslovnih banaka. Ovakvo se financiranje u internacionalnoj literaturi naziva non-fund based working capital financing, za razliku od fund based working capital financing, gdje govorimo o različitim vrstama kredita ili zajma.

Treća vrsta je strukturirano financiranje (engl. structured financing, structured products), gdje se najčešće cilja određena ili skup određenih transakcija, pa govorimo o otkupu potraživanja (faktoring), sekuritizaciji potraživanja, b2b financiranju itd. U suštini se radi o nekoj vrsti financijskog produkta, a ponekad se takve transakcije rade uz kontrolu dokumentacije, tako da novac ide direktno od kreditora k vjerovniku. Razvojem tehnologije postoji sve veća tendencija odlaska u strukturirano financiranje. Stupanj korištenja ovakvih proizvoda ovisi i o važećoj poslovnoj i tržišnoj kulturi.

EFIKASNOST UPRAVLJANJA RADNIM KAPITALOM

Poslovni subjekti moraju efikasno upravljati kratkoročnim radnim kapitalom kao bi osigurali adekvatnu likvidnost (novac u obliku raspoloživog novca na računu ili u blagajni) istovremeno ulažući viškove novca i pravodobno plaćajući svoje obveze prema vjerovnicima ili dobavljačima. U slučaju da se poslovni subjekt nađe u poziciji manjkavog radnog kapitala, to znatno umanjuje bonitet i rejting poslovnog subjekta kod financijskih institucija i uvećava financijske troškove, odnosno propuštanje ulaganja viškova umanjuje povrat na uloženi vlasnički kapital. Nebriga oko uvećanja vrijednosti vlasničkog uloga predstavlja temeljni propust u ponašanju uprave prema vlasnicima.

Interni i eksterni faktori koji utječu na razinu radnog kapitala su dani u donjoj tablici:

Interni faktori Eksterni faktori
Veličina poslovnog subjekta i stopa rasta Bankovne usluge
Organizacijska struktura Kamatne stope
Sposobnost upravljanja radnog kapitala Nove tehnologije i proizvodi
Pozicija, aktivnosti i kapacitet posudbe i ulaganja Stanje ekonomije
Konkurencija

Kod postupka procjene rizika banke i ostale financijske institucije općenito provode analizu, koja se može podijeliti u dvije vrste analiza:

  • procjenu rizika primarne naplate i
  • procjenu rizika sekundarne naplate.

Tako se rizik primarne naplate odnosi su naplatu koja se generira poslovanjem, a rizik sekundarne naplate iz aktivacije instrumenata osiguranja (kolaterala).

FINANCIRANJE RADNOG KAPITALA I LIKVIDNOST

Na analogan način poslovni subjekti mogu sami za svoje potrebe izvršiti analizu primarnih, odnosno sekundarnih izvora likvidnosti. Primarni izvori likvidnosti su općenito odmah ili brzo raspoloživi izvori (novac, utržive vrijednosnice po malom transkacijskom trošku, kreditne linije). Sekundarni su pak izvori restrukturiranje duga, likvidacija imovine te reorganizacija poslovanja koja minimizira odljeve novca (u širem smislu i zaštita u slučaju bankrota).

Prvi korak u upravljanju radnim kapitalom je mjerenje trenutne pozicije različitim analitičkim postupcima, kao npr.:

  1. Pokazatelji likvidnosti
  2. Pokazatelji obrtaja
  3. Vremenski orijentirani pokazatelji

Po izvršenoj analizi kao prvom koraku, drugi korak predstavlja stvarno i efikasno upravljanje, što zahtijeva upotrebu:

  • prognoze novčanog toka u određenom vremenskom horizontu
  • podataka o pristupu različitim vrstama kratkoročnih vrijednosnica
  • procjenu o uspješnosti investicijskih portfelja
  • politike i procedure kratkoročnih ulaganja
  • izvora kratkoročnog financiranja

Financiranje radnog kapitala široka je tema, pa ću je pokušati dodatno razraditi u narednim člancima. U njima ću pokušati dati podlogu za izračun nekih vrsta rizika s kojima se upravljači susreću.

Napomena: članak je priređen prema člancima koje povremeno objavljujem za časopis RiF (Računovodstvo i financije)

Nema besplatnog ručka, znam. Ali podjela ovog članka je najbliže besplatnosti što imamo: