Godinu poslije Pogleda s vrha: kako smo se pripremili za tsunami

Godinu poslije

Prošlo je godinu dana otkako je udruga Business Roundtable potpisala izjavu o svrsi poduzeća. Udruga koja okuplja direktore američkih korporacija, svojevrsni 1%, koja je naglasila kako svrha nije maksimizacija vrijednosti za dioničare. Sada su bitni dionici ili sudionici. U upravljanju i dijeljenju interesa ne može se pitati samo vlasnike, već sve uključene. Izjavu je potpisalo oko 200 direktora, o čemu smo izvijestili. Na to se nadovezao siječanjski WEF u Davosu, a vođa orkestra s oko 3000 sudionika (ali ne i dionika, šala namjerna!) Mediji su proglasili dioničarski kapitalizam mrtvim, a šef parade u Davosu Klaus Schwab tvrdi da su „dečki iz Čikaga“ na krivom putu. Mediji u Hrvatskoj su to prenijeli kako je to nešto novo, iako, na Zapadu ništa nova. Debata o ovome zapravo traje jako dugo, desetljećima, o čemu sam ranije pisao. McKinsey je također dao prilog obljetnici ovog događaja, a mene ovaj put zanima pogledati na stvari godinu poslije jedne vrlo važne konferencije.

VIDI LI SE IŠTA S VRHA GODINU POSLIJE?

Prošle sam godine u studenome suorganizirao konferenciju „Pogled s vrha“, za koji smo smatrali da može biti najvažniji događaj za poduzetnike u 2019. Bio je organiziran od strane poduzetnika za poduzetnike, i ove smo godine mogli vidjeti da je upravo organiziranje poduzetnika postalo veoma važno.

Na konferenciji smo se pitali jesmo li išta naučili iz prethodne recesije. Naglasili smo kako recesija u 2020. nije nemoguća, ali je malo vjerojatna. Pretpostavljali smo određeno usporavanje, ne znajući što nas sve čeka. Tada smo istaknuli kako su hrvatske vlasti i ključne institucije u prethodnoj recesiji bile izrazito nespremne, pa nam je to donijelo „sedam godina gladi“. Hrvatska je na razinu iz 2008. došla najkasnije od svih zemalja, tek prošle godine.

No tada spremni nismo bili ni mi, poduzetnici. Uvjeravali su nas tad u prošlom desetljeću, kad je udar bio neminovan, da nam se takvo što ne može dogoditi. Na konferenciji smo govorili da nam se čini da smo kao poduzetnici naučili lekciju, i da smo sad ipak nešto pametniji. Pitali smo se možemo li bolje, ne znajući za tsunami ispred nas. No kao da smo pipali u mraku, pa smo si postavili neka pitanja:

  • Kako makroekonomska kretanja u Hrvatskoj i svijetu utječu na gospodarstvo?
  • Kako mogu prepoznati recesiju prije nego što pogodi moje poslovanje?
  • Utječe li recesija jednako na sve industrije, i zašto?
  • Što mogu učiniti da se bolje pripremim za sljedeću krizu?
  • Mogu li osigurati informacije koje će me na vrijeme upozoriti na poremećaje u mom poslovanju?
  • Kako mogu redovito dobivati izvještaje o svom poslovanju koji će mi pomoći da ga bolje razumijem i donosim kvalitetnije odluke?

Primijetit ćete da su pitanja, iz današnje perspektive, neobično aktualna!

TEČAJ: 7,53450

Prije odgovora na ta pitanja, podsjetimo se nekih makro trendova. Dionice su sletjele na dno u rekordnom roku za oko trećinu izgubivši na vrijednosti, a onda uzletjele u nebo od dana zagrebačkog potresa (!).

Istini za volju, tehno-sektor je taj koji vodi, a ostali dio ekonomije nema takve uzlete. Pitali su me gdje je nestao novac? Neki je dan Apple postao i prva kompanija čija je vrijednost premašila iznos tržišne kapitalizacije od 2 trilijuna dolara. Nafta je bila sletjela u minuse, a i sad se drži nisko, tako da to ne odgovara ruskom gospodarstvu.

Osim najjačeg zlata ikad, takvog da je i Buffet odlučio portfeljirati ga u značajnijem iznosu, Musk je slao rakete u svemir, a tržište (a neki zlobnici tvrde i FED) slalo dionice Tesle u nebo.

Trend je jačanja eura nakon povijesnog euro-dogovora u odnosu na dolar, no nisam sklon otpisati olako malog zelenog. Tu očekujem dodirivanje otpora na 1,25, ali ne i dalje u idućih šest mjeseci. Za Hrvatsku je bitno to što smo, na rubu velikog euro-područja i formalno ušli u čekaonicu. Određen je i okvirni tečaj za vrijeme čekaonice iz podnaslova.

Vrlo dobro razumijem nacionalne osjećaje te ne bih kritizirao tu poziciju monetarnog suverenizma, kojoj sam u prošlosti bio skloniji. No, proučavanjem literature, radom i promatranjem situacije došao sam do pozicije da shvaćam veće koristi i više monetarnog suvereniteta u danim okolnostima i okruženju u kojem se Hrvatska nalazi ako se uđe u eurozonu. Zagovornicima eurozone ne preporučujem otužni urbani rasizam kojeg olako koriste mnogi u debati.

MOŽEMO LI BOLJE?

To je bio i glavni razlog (možemo li to i sami?) zašto sam s partnerima iz Altius savjetovanja i Prima bona odlučio organizirati Pogled s vrha lani u studenom. Konferencije koju smo i simbolički organizirali na 17. katu Hotela Westin, naglašavajući kako je potrebno odmaknuti se ponekad na visinu s koje se sve bolje vidi, koje krivine su ispred nas i koji valovi nadolaze. Znali smo da eventualna recesija ne pogađa sve industrije jednakim intenzitetom i na isti način. Htjeli smo pomoći poduzetnicima da nauče kako na vrijeme prepoznati recesiju te se za nju pripremiti. Sve to ne znajući za tsunami ispred nas.

Željeli smo tada, a sada još i više, pomoći menadžmentu poduzeća da prepoznaju rane znakove recesije kad se pojave te da transformiraju svoje poslovanje kako bi bili spremniji i otporniji na krizu nego što su bili prije desetak godina. Godinu poslije, ta želja nije ništa manje relevantna.

ZNAKOVI VREMENA. DUGOVI

Jedan od panelista je bio Velimir Šonje, naš ponajbolji ekonomski analitičar. On je tad istaknuo da je Njemačka u poteškoćama zbog autoindustrije. Oh, kako to zvuči nevino, kada se čitaju prognoze s kraja prošle godine! Zanimljivo je da smo očekivali da će nova recesija biti drukčija od prethodne.

Kako i Damodaran pokazuje, u ovoj krizi su napredovale kompanije s manje duga. Začuđujuće, kompanije koje su preuzimale više rizika dobivale su više na vrijednosti, a za sve nije kriv samo FED. Isplati se pročitati njegov osvrt: nije sve kako se čini i kako uobičajeno mislimo.

INICIJATIVA PRIVATNOG SEKTORA

Drugi panelist na prošlogodišnjoj konferenciji „Pogled s vrha“ bio je Andrej Grubišić. Govorio je o utjecaju neučinkovitosti institucionalnog okvira na realni sektor. Naglasio je kako postoje četiri načina trošenja novca: kad se vlastiti novac se troši na 1) sebe ili 2) drugog, odnosno kada se tuđi novac troši na 3) sebe ili 4) drugog. Odluke birokrata u Hrvatskoj uvelike se tiču trećeg i četvrtog načina potrošnje. U Hrvatskoj, zbog niske stope aktivnosti stanovništva, zapravo jako malo ljudi radi. Još je manje stvarno produktivnih radnih mjesta. Nakon koronakrize, imamo oko 180 tisuća manje zaposlenih, a nestalo je 30 tisuća poslovnih subjekata.

Grubišić je iznio stav da je hrvatska država najveći generator problema te da se to može riješiti tako da se vrati inicijativa privatnom sektoru. Nemamo priliku liberalizirati goruće sektore: mirovine, zdravstvo i obrazovanje. Privatni sektor treba tražiti liberalizaciju tih sektora gdje je država neučinkovita, kao i oslobađanje tih sredstava privatnoj inicijativi.

Zazivali smo da se inicijativa vrati privatnom sektoru. U ovoj smo godini koronakrize dobili i prilično aktivnu udrugu Glas poduzetnika koja podršku broji u desecima tisuća članova.

REFORME, ALI NAJLJEPŠE

Podsjetit ću, prošlogodišnji je panel otvoren pitanjem o održivosti javnog sektora i rashoda za zaposlene, koje financiraju porezni obveznici. Tada je podatak bio kako u Hrvatskoj 11,7% BDP-a odlazi na masu plaća u javnom sektoru. To nas svrstava među zemlje s najvišom razinom mase plaća u BDP-u unutar EU. Šonjina je procjena bila da porast plaća, a imali smo tada aktualni štrajk obrazovnog sektora, ne može ugroziti državne financije, barem do sljedeće recesije.

Što se tiče strukturalnih promjena, Velimir Šonje je istaknuo kako je kompleksnost problema javnog sektora s kojom se borimo u velikoj mjeri naslijeđena. Napomenuo je kako na Doing Business stojimo loše i zato što ne postoji dovoljno dobra koordinacija između ministarstava. Za velike rezove, po njegovom mišljenju, nemamo menadžerski kapacitet u javnom sektoru. Nacional sad otkriva kako će Vlada tražiti sve mandate u upravama i nadzornim odborima državnih poduzeća na raspolaganje. Kako je to nakon ogromne izborne pobjede HDZ-a očekivano, ovo otkriće se čini u rangu otkrivanja tople vode. Na prošlotjednoj sjednici Vlade već je počelo novo kadroviranje.

Osim restrukturiranja i privatizacije, važna je i reforma pravosuđa, posebno stečajnog prava. Nije se očekivalo da će prethodna vlada riješiti ove probleme, već da će se sve prolongirati za vrijeme nakon izbora. Sad je vrijeme da se inzistira na ovome, a zahtjev bi se mogao formulirati da tražimo bar neke pomake.

SMJENA GENERACIJA. PROMJENA MENTALITETA

Andreja Švigir je konstatirala kako postoji skoro 17 tisuća firmi s vlasnicima iz generacije 55+. To je preko 30% svih firmi i oko 180 tisuća zaposlenih, gdje su vlasnici, odnosno menadžeri, blizu dobi za umirovljenje. Bilo bi zanimljivo napraviti istraživanje koliki dio takvih je nestalo u koronakrizi, odnosno koliki dio je zapao u nepremostive teškoće.

Tad smo na panelu raspravljali o potrebi postojanja državne strategije, u kojoj je bilo razlika u razmišljanjima, od toga da državnu strategiju obično kreiraju uvezani interesi do potrebe neke koordinacije. Zanimljivu knjigu o toj temi objavio je Velimir Šonje s politologom Kristijanom Kotarskim (KORONAEKONOMIKA: Pet jahača apokalipse). Jedan od pet jahača je samodostatnost. Poljoprivreda je jedna od točaka koja se uvijek spominje, a čarobna riječ su – poticaji.

PARE ILI ŽIVOT? LAPSUS LINGUAE

Još je Crna Guja voljela ovu dvojbu: novac ili život.

U ovoj krizi u pomaganju poduzetnicima, nakon što im je država zabranila rad nauštrb proklamiranog cilja očuvanja zdravlja u prvoj fazi koronakrize, postojale su dvije opcije. Prikazao sam ih ovdje, nazvavši prvi pristup po Grubišiću, a drugi po Tutunoviću.

Iz osobnog iskustva mogu reći da je jedna od konkretnih mjera bila odobravanje povoljnih zajmova putem HAMAG-BICRO-a, uz HBOR-ove kredite i Finin skoring-model. No, broj firmi koji se prijavio premašio je kapacitete u iznosu i broju kredita, odnosno predviđenu alokaciju koja je trebala zadovoljiti potražnju.

ŽURIMO, ALI NE POLAKO

Moja je ocjena da se sve odvija presporo, pogotovo u dobu kada algoritmi mogu odobravati kreditne rizike. Mnogi zahtjevi uopće nisu ni razmotreni, a prikupljanje dokumentacije otkriva koliko je kreditni proces loše organiziran u agencijskom načinu rada. Tzv. „time to yes“ je u bankama, koje same snose rizik, znatno brži, dok je svrha postojanja agencija distribucija ovakvih povoljnih kredita i potpora. To opet ukazuje na onaj argument da će se bolje organizirati onaj koji ima stvarni interes da nešto proda i ima privatne vlasnike, nego onaj koji nema imperativ preživljavanja na tržištu.

Imam iskustva s kreiranjem algoritama i procesa odlučivanja, pa smatram da bi kombinacija pristupa trijaže (Tutunović) i brzine (Grubišić) uz uvođenje automatizacije procesa odlučivanja znatno povećala efikasnost. No, kako sam naglasio, u ovom dobu, nužna je edukacija po pitanjima financijske analize radi dizanja kvalitete upravljanja i ispravnosti pristupa, jer su rizici preživljavanja puno veći nego u doba kad su i „purani letjeli“.

Da bi se ispravno upravljalo, treba biti slobodan prihvatiti i da smo bili u krivu (preporučujem članak s Laba o kolektivnoj inteligenciji). Da bi se ispravno prognoziralo, trebaju nam podaci. Mnogi od njih nalaze se u našem vidokrugu, unutar samih firmi. Sposobnost interpretacije tih podataka je ključ uspjeha.

ŠTO MOGU UČINITI?

Možemo se povezati i tražiti suradnju jedni drugih. Možemo ponovno organizirati ovakvu ili sličnu konferenciju i ponovo razmotriti što nas čeka. Iako ne možemo znati budućnost, ono što možemo jest vidjeti koliko smo i kako smo spremni. To znači napraviti scenarije i razmotriti ih. Ako se i ne dogode, barem nas ništa neće iznenaditi. „Biti spreman, to je sve”, hamletovski rečeno.

Nema besplatnog ručka, znam. Ali podjela ovog članka je najbliže besplatnosti što imamo: