Smrt Jacka Welcha nije smrt vrijednosti za dioničare

Jack Welch

Smrt Jacka Welcha prije nekoliko dana navela je mnoge medije da napišu solidne obituarije. Neću puno govoriti o tome tko je bio Jack Welch, osim da je bio superstar među čelnim ljudima kompanija koje od milja zovemo CEO-ovi. Bio je poznat po neposrednom pristupu, nemilosrdnom otpuštanju ljudi koji nisu doprinosili stvaranju vrijednosti i nagrađivanju onih najboljih.

JACK WELCH SE ODREKAO SVOJE NAJVAŽNIJE IDEJE

Mene je njegova smrt navela da ogledam u svoje bilješke oko svog doktorata. Intrigantno je da je, nakon što je stalno inzistirao na maksimizaciji vrijednosti za dioničare, na jednoj konferenciji 2009. istaknuo da je to najgluplja ideja na svijetu, iako ga se smatra patrijarhom te ideje. Da budemo potpuno iskreni, ideja o dodanoj vrijednosti za dioničare dolazi od Alfreda Rappaporta.

Naime, dodana vrijednost dolazi od koncepta ekonomske dobiti. Njega je prije 150 godina formirao ni manje ni više nego Keynesov profesor, veliki engleski ekonomist Alfred Marshall, zastupnik tzv. škole marginalista (znate ono, marginalni trošak, prihod itd.). Marshall je rekao, parafrizirat ću, da je stvarna dobit ona koja izuzima troškove vlasnika. Oni nisu eksplicitno navedeni u financijskim izvještajima. Troškovi vjerovnika jesu, to su kamate. Stoga se može reći da su financijski izvještaji kreirani za vjerovnike, ali ne i vlasnike.

FISHIKAWA ILI RIBLJI DIJAGRAMI. NISU ZA JELO

Ako vlasnik želi vidjeti i razumjeti kako se stvara vrijednost, onda mora kreirati tzv. Stablo činitelja vrijednosti (eng. Value Driver Tree). To je dobro razradio McKinsey, a sve je ustvari započeo japanski ekspert za kvalitetu, profesor Kaoru Ishikawa, po kome se takvi dijagrami zovu Ishikawa dijagrami. S obzirom na to da podsjećaju na riblju kost, Amerikanci, praktični kakvi jesu i dodijelivši nagradu prof. Ishikawi, nazvali su to i Fishikawa dijagrami.

U suštini, drajveri, kako volimo reći na anglohrvatskom za činitelje vrijednosti, razrade se iz većih u manje i utvrdi se iz čega se, zapravo, stvara vrijednost. To se onda promatra na razini usklađenosti sa strategijom. Nakon toga se može operativno kontrolirati iz menadžerske perspektive. Zato se to i zove – kontroling.

Za one koji žele znati više o konceptu upravljanja vrijednosti, prilažem McKinseyev članak o toj temi.

ZNATE LI KOLIKI JE VAŠ PRINOS NA INVESTIRANI KAPITAL?

Financijski gledano, vrijednost dolazi od toga da je prinos na investirani kapital veći od prosječnog troška kapitala, ili, da je ROIC – WACC veći od nule. To je nužan uvjet.

Ako znate koliki ROIC ostvarujete ili koliki je vaš WACC, onda dobro upravljate firmom, pa kako velika ili mala bila. Ako ne, onda firma upravlja vama, a u dugom roku ste mrtvi, da pozdravimo Marshallovog studenta Keynesa.

Za zaključak, navodna fama oko novog proglasa korporativnih menadžera da je moto “vrijednost za dioničare mrtva” i da je “vrijednost za dionike” pobijedila. O tome se mnogo pričalo u Davosu. Jack Welch bi rekao da je to najgluplja stvar na svijetu. Uostalom, natjerajte Real da stalno gubi od Kurilovca, pa javite kako je uspjelo. Na dugi rok je ključna održivost poslovanja i kontinuirano ostvarivanje vrijednosti. Tako više vrijedi 10 godina svjetlosti svijeća, nego jedan dan žarulje.

Nema besplatnog ručka, znam. Ali podjela ovog članka je najbliže besplatnosti što imamo: