Nobelovac Stiglitz nije u pravu za Hrvatsku

Joseph Stiglitz, u intervjuu za HRT, koji se sinoć prikazao na četvrtom kanalu nacionalne televizije, tvrdi da je pogrešno koncentrirati se samo na promatranje zaduženosti, nego na cijelu bilancu, imovinu i obveze.

STIGLITZ JE ZAGOVORNIK POLITIKE STIMULUSA

Pritom je izostavio poziciju glavnice, no vjerujem da je to retorički propust. Njegova tvrdnja je točna, jer svaki analitičar nikad se ne može ograničiti samo na jednu komponentu rizika. Rizik je kompleksna materija i traži sagledavanje iz svih kutova. No, slavni američki nobelovac to tvrdi u kontekstu kritike tzv. politike štednje (engl. “austerity”) čiji je predvodnik Njemačka. S njom je sukobljena tzv. politika stimulusa (odnosi se na monetarni stimulus tiskanjem novca ili tzv. kvantitativnim popuštanjem i/ili na fiskalni stimulus koji pretpostavlja povećanu potrošnju državnog sektora ili preusmjeravanje transfera, dok rjeđe na smanjenje poreza radi povećanja osobne potrošnje).

Fiskalni stimulus se bazira na pretpostavci da će povećana državna potrošnja ili rjeđe osobna potrošnja dovesti do većeg ekonomskog rasta. Matematički rečeno, da će stopa povećanja potrošnje biti manja od stope ekonomskog rasta. Suštinski se radi o efektu multiplikatora potrošnje.

Na analogni način razmišlja se i kod monetarnog stimulusa, samo s tom razlikom da efekte navodi monetarna vlast (središnja banka), a ne fiskalna vlast (Vlada).

GOOGLE NIJE DOBRO USPOREĐIVATI S DRŽAVAMA

To je tipični način razmišljanja kejnezijanske škole, dok je suprotan tome tzv. austrijski način koji tvrdi da stimulusi štete. Većina ili mainstream ekonomisti se nalaze između ova dva suprostavljena tabora, iako su veliki ekonomisti Keynes i Hayek bili protivnici, bili su i veliki prijatelji.

Da se vratim na Stiglitza, smatram da je izostavio jedan važan dio u objašnjenju. Da bi obrazložio da koncentraciju na dugove (politiku štednje), uzeo je primjer Googlea i rekao da se nitko ne zamara razinom duga te kompanije nego što će s eventualnim kreditom Google moći napraviti.

To je toliko ne-ilustrativan primjer, jer je Google, kao i velika većina tvrtki iz IT sektora koji su konkurenti Googleu, izrazito visoko kapitalizirana kompanija. Google ima preko 90% udjela vlastitog kapitala (glavnice) u izvorima financiranja.

Dakle, ako je imovina 100 (sastavljena od novca, zaliha, potraživanja, opreme, goodwilla itd.), onda se tih 100 financira iz vlastitog kapitala Googlea s 90 (a čine ju polozi dioničara i kumulirana zarada od poslovanja). Tek 10 su obveze prema kreditorima, zaposlenima, dobavljačima.

TEORIJA STATIČKE RAZMJENE: kad dug šteti

Moja poanta je da je profesor Stiglitz htio poentirati da se štednja i vraćanje dugova ne isplati. Pritom je zanemario je da je razina duga kod ovakve super niskorizične kompanije izrazito mala i da se o tome govori kad govorimo o razinama visokog ili granično visokog duga, a ne malog duga. Naime, u financijskoj teoriji, postoji teorija statičke razmjene. Ona tvrdi da menadžer želi i pokušava uspostaviti ravnotežu između troška pogoršanja financijskog položaja i koristi koje nastaju upotrebom duga. Po njoj postoji struktura upotrebe vlastitog i tuđeg kapitala koja ima optimalnu razinu korištenja tuđeg kapitala (duga) u financiranju tvrtke. U jednom trenutku troškovi zaduženja premašuju njegove koristi i svako daljnje zaduženje više šteti nego koristi.

Npr. ako voliš sladoled, pojest ćeš ga i bit će ti ugodno. No, što ako si pojeo sedam sladoleda? Kad netko sa strane tvrdi da se ne treba zamarati s brojem pojedenih sladoleda (a granica bi bila tri) onda je taj netko potpuno promašio poantu.

HRVATSKA JE PREZADUŽENA: ZAŠ TO STIGLITZ NIJE U PRAVU

Hrvatska je prezadužena zemlja i treba početi štedjeti. U kejnezijanskom je smislu izdaje slab multiplikator potrošnje. U hajekovskom (austrijskom) izdaje je previsoka razina duga i ogroman utjecaj države.

Hrvatska se treba vratiti osnovama razumnog promišljanja jednog kućanstva. Kad previše trošiš, a premalo zarađuješ, moraš se prilagoditi. Tako i hrvatska nacija.

Trebamo manju državnu potrošnju i manji proračun. Dakle, manju vladu i manje poreze i provođenje ključnih reformi u organizaciji državne uprave i regionalnog ustroja, reforme u zdravstvu i obrazovanju.