Nekad je pravilo bilo da se nikakvi krediti ne prenose na potomke. Bake i djedovi svojim su unucima povremeno darivali male i veće darove, odnosno ostavljali vrjedniju imovinu svojoj djeci. Takvo je ponašanje bilo izraženije za generacije iza Drugog svjetskog rata. No, s odmakom vremena, to izgleda nije više slučaj, kao što to ukazuje ovaj članak. U Hrvatskoj više nemamo štednju, već prvi mirovinski stup (uz nešto malo drugog). Kako smo do toga došli?

Prvi mirovinski stup zvan Ponzi

To je još jedna zabrinjavajuća posljedica rastrošnog mentaliteta mlađih generacija, u ovom slučaju onih bliži mirovini, uz standardne probleme koje ima tzv. PAYG sustav mirovina (engl. Pay-as-you-go). Naime, to nisu sustavi štednje za mirovinu, već Ponzijeve sheme. Sadašnji korisnici mirovina financirani su iz dohodaka koje ostvaruju sadašnji uplatitelji. Takav sustav, osmišljen u vrijeme pruskog kancelara Bismarcka, traži što veći omjer uplatitelja u odnosu na korisnike.

Velika mana tog solidarnog sustava je, osim nepravde da osoba ne uživa plod svojeg rada, da u slučaju produljenja godina života korisnika mirovina nedostaje uplatitelja i visina njihovih uplata (čitaj: dohodaka) nije dostatna za pokriće mirovina. Na hrvatskom, ako je sve manje nas koji uplaćujemo, a umirovljenici sve dulje žive i sve ih je više, raste vjerojatnost da se sustav uruši u sebe. Ne želim reći da prizivam eutanaziju i utilitaristički pogled – sačuvaj Bože! Svjestan sam, doduše, da ima i takvih glasova i razmišljanja.

U kratkom roku možda je iluzorno očekivati da će se nešto promijeniti u mirovinskoj politici u Hrvatskoj. Imamo mješoviti solidarni i osobni sustav s omjerom u korist prvog (15% na bruto dohodak ide u prvi mirovinski stup, a 5% u drugi-osobni). Smatram da u srednjem roku treba promijeniti omjer prema drugom, osobnom stupu. Uostalom, sve bi manje trebalo biti onih kojima mirovine osigurava prvi mirovinski stup, pa to ne bi trebalo biti sporno.

Investicijska politika drugog stupa – državne obveznice?

I to je tek jedna promjena. Druga bi bila da se promijeni investicijska politika mirovinskih fondova. Naime, zbog posljedica tzv. ZIRP (engl. Zero-interest rate policy), gdje se središnja banka (govorim u množini!) zadnjih deset godina javlja kao glavni (skoro jedini) kupac državnih obveznica, a one dominiraju portfeljem mirovinskih fondova. Posljedica: samo uzevši u obzir inflaciju, vrijednost budućih mirovina osuđena je na pad/umanjenje vrijednosti.

No, što u slučaju ekstremnijih primjera, gdje mirovinski fond kupuje izričito i jedino državne obveznice i to vlastite države, čiji je investicijski rejting loš (smeće)? To je prikriveno (ili čak otkriveno) financiranje javnih rashoda, a u slučaju sprege upravitelja mirovinskih fondova i trenutnih nositelja fiskalne vlasti (trenutna vlada), to je u rangu i težih kvalifikacija. Više o fiskalnoj odgovornosti sam već pisao ovdje. Stoga bi mudro bilo da se pojedinci skupe u neku interesnu grupu ili udrugu, i traže da se počne ulagati u druge investicijske klase, a ne samo obveznice.

Prekid sa životom na dug

Treća promjena, na koju ipak pojedinac ima najviše utjecaja, ide u dva smjera. S jednom sam počeo ovaj članak: hitna izmjena ponašanja i prekid života na dug (minus, kartice). Ako ništa, djece i unuka radi. Ili sebe radi, ako smo sebični. Drugi smjer je da počnemo razmišljati izvan tipičnih (hrvatskih) okvira. Dakle, poticati samostalno ulaganje u neke druge investicijske klase, najviše dionice (dioničke fondove). Ne treba biti preveliki ekspert. Dovoljna je pasivna strategija ulaganja u neki fond, a ne neku određenu dionicu, i dovoljno dug vremenski horizont (strpljivost). Time već zalazimo u jednu drugu temu, o kojoj ćemo više reći uskoro.