“Uči, sine, da ne bi radio!”

Sve veće i sve dublje ulaženjenje u dno možemo zahvaliti što su se ideje socijalizma u hrvatskom društvu tako duboko ukorijenile da su postale prevladavajuće razmišljanje, konvencija, i to u gotovo svim porama života. Marksizam, komunizam, pa i socijalizam – to je po hrvatskom jziku – mejnstrim.

Naša vibrantna ekonomija može zahvaliti našim precima koji su usadili ove ideje u dušu naroda. Drug Tito nije pogriješio kad je tražio od nas “zjenicu oka”…

Nije se ovaj narod od 25.6. ili ajde, 30.5.1991. naglo promijenio. Ćud naroda se nije promijenila. U tom smislu, a čovjek sam nade, biblijska pripovijest u Knjizi Izlaska izraelskog naroda je izrazito poučna i puna nade. Izraelci su morali platiti promjenu mentaliteta četrdesetgodišnjom selidbom po pustinji, tako da nitko od onih koji su izašli iz ropstva Egipta nije ušao u novu Obećanu zemlju.

Očito je da ćemo svi mi morati još mnogo godina lutanja imati prije nego se mentalitet hrvatske nacije promijeni. Na dobrom smo putu jer se polako stvara kritična točka koja bi nas mogla odvesti na pravi put k “Obećanoj zemlji”.

O naslovu ovog posta često sam razmišljao i shvatio koliko su nam štete nanijeli takvi jezični izrazi koji se od školskih dana usađuju u umove mladih ljudi. Tako su štreberi oni koji se redovito pripremaju i uče, a oni koji prepisuju su pametni.

Još je jedna navodno briljantna Titova doskočica: “Snađi se, druže!” jako utjecala na naš obrazovno-odgojni sustav. Djeca, prisiljena memorizirati blokove nerazumljivih definicija, umjesto samorazumijevanja pojmova i njihovog međuodnosa, troše svoje godine i umne sposobnosti, pa pod velikim pritiskom kratkog vremena se “snalaze”, tj. prepisuju i uče se varanju. Naravno da nije samo vremenski pritisak uzrok “mentalitetu snalaženja”, ali mu pogoduje.

Kako smo mi “turistička velesila”, što dobro pokazuje korelacija dvaju faktora: 1) politike naših ljudi koji idu u “cimerfraji” rentijerstvo i 2) rezultata matematičke pismenosti naše djece i mladih (op. ovo “naševanje” molim ne shvatiti socijalistički niti nacionalistički), onda je i očekivano da se više vremena djece predviđeno za njihovo obrazovanje i odgoj potroši na turističku sezonu cimerfrajeovanja. Stoga naši praznici traju 10 ili 11 tjedana, dok je to kod “sjevernijih i zaostalijih zemalja” 6-7. Rezultat je da njihova djeca i mladi nisu preopterećeni rokovima, imaju više vremena da svladaju predviđene kurikulume, nisu toliko opterećeni…

Uvijek me je fasciniralo kako smo u Jugoslaviji učili da je “naša zemlja bogata”, za razliku od Švicaraca, koji su bili podučavani da su siromašni, pa da zato valja puno raditi.

Moja fascinacija kulminirala je dok sam, aristokratski sjedući na balkonu, razmišljajući o smislu života, nadošao na idiokratski smisao parole koje sam se naslušao u toj predivnoj Jugoslaviji (op. isprika Anti Tomiću) – ove iz naslova – o o učenju i radu. Ona govori da:

– učenje nije rad, što je nonsens, jer je intelektualni rad najteži rad od svih

– treba prezirati one koji uče, jer su to “vucibatine koji samo olovku znaju dići”, odnosno, “to su oni koji iskorištavaju radničku klasu”

– ili s druge strane spektra, “uči dobro, pa će drugi raditi za tebe, a ti ćeš se izležavati pod parolom “lezi, lebe, da te jedem””

 

Mogao bih dodati još koju misaonu izvedenicu, no vjerujem da ste shvatili poantu.

Moja nada je velika. Ova duboka kriza može nam pomoći da “odbacimo cimerfraj rentijerstvo” i konačno počnemo “učiti matematiku”. Za početak, neka djeca više vremena provedu nad kamatnim računom.

Za još jedan početak, očuvajmo radna mjesta. Kako? Tako da se država što manje trudi zaposliti ljude kod privatnika svojim žongliranjima u administrativnim mjerama i neka se dopusti liberalizacija radnog zakonodavstva. Stečena prava su upravo to – aveti prošlosti.

Ako znate da je temelj ekonomije očekivanje, dakle budućnost, onda se treba što manje baviti uspjesima prošlosti, a što više prilikama budućnosti.

Nema besplatnog ručka, znam. Ali podjela ovog članka je najbliže besplatnosti što imamo:

3 misli o ““Uči, sine, da ne bi radio!”

  1. Silvana Odgovori

    Dragi Hrvoje, preporucam ti poslanicu pape Ivana Pavla II iz 1983.g. Covjek radom! Jest, mozes se usredotociti na lose osobine, ali postoje i dobre! Fokus jest i mora biti covjek!

      • Silvana Odgovori

        Nije stvar u suprotnosti, već tonu. Drago mi je da si čitao poslanicu.. e sada.. poznata ti je težačka povijest Hrvata..većina izjava koje ti nabrajaš su produkt te težačke povijesti i toga se narod boji i želi osloboditi. Podsjetiti ću te na poslanicu:
        Ivan Pavao pravi razliku između rada i težačkog rada/robijanja. Rad je sastavni dio ljudske prirode; dok je težački rad, prema Knjizi Postanka, bio je posljedica grijeha. Njih dvojica ne mogu biti odvojeni, ali možemo pronaći uzvišeni i ispunjujući aspekt rada. Kao što ga vjerujem ti i ja pronalazimo.
        Božja temeljna i izvorna namjera u vezi s čovjekom kojega je stvorio na svoju sliku (Post 1:26-27), nije bila poništena čak i kada čovjek, nakon što je prekršen originalni ugovor s Bogom, čuo riječi: “u znoju lica svoga ćeš jesti kruh” (Post 3,19). Ove riječi odnose se na ponekad teške muke (težački rad/robijanje) od tada pa sve do danas kada je u pitnaju ljudski rad
        Ipak, usprkos svemu tome umarati se, u nekom smislu je i dobra stvar za čovjeka.
        Radom čovjek ne samo da mijenja prirodu, prilagođava je vlastitim potrebama, već i postiže ispunjenje kao ljudsko biće i doista, u određenom smislu, postaje “više ljudsko biće”.
        Papa govori i o pojavama koje degradiraju rad, koje su na žalost postale hrvatska svakodnevnica.
        Pogledaš li na hrvatski odnos prema radu, vidjet ćeš da nije problem u narodu. Narod je radišan i spreman raditi, samo ne želi biti iskorištavan i ponižavan, želi ostati čovjekom.
        Pročitaj poslanicu još jednom i sagledaj problematiku u tom svjetlu, možda iznađeš i način na kojim bi se moglo pobjediti ovo zlo u Društvu!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *