Pad općih kamatnih stopa, koji bi se i u Hrvatskoj trebao dogoditi, prema očekivanjima javnosti, zbog dvaju razloga:
- pada kamatnih stopa u Eurozoni (a matice hrvatskih banaka su iz tog područja!), jer guverner ECB-a nemilosrdno stišće “CTRL+P” u nadi da će potaknuti konjukturni ciklus, jer se boji deflatorne spirale
- oporavka hrvatskog gospodarstva, bit će i treći kvartal zaredom, te procjena da će rast u ovoj 2016. biti možda i veći od 2% (op.a. vjerujem više u mladog, ali kvalitetnog analitičara Ivicu Brkljaču, nego u provjerena imena, koji svoje prognoze iznosi u FB grupi “Croatian economists and friends”)
neće se dogoditi u onoj mjeri, koliko bi javnost to htjela.
Naime, već sam pisao, kao i mnogi, da su hrvatske kamatne stope 2-3 puta veće od usporedivih zemalja, te naveo razloge. Ukratko, samo je jedan, a on se zove skupa i neefikasna državna administracija i javni servis, bilo na lokalnoj, bilo na općoj razini. On svakako uključuje i javne tvrtke u državnom vlasništvu, opet, bilo da se radi o lokalnoj upravi ili središnjoj državi.
Anegdotalno, jučerašnji fijasko s otvorenim jednim trakom u tinelu Sveti Rok prema Zagrebu, dokazuje kako je Hrvatskoj potrebno brutalna privatizacija i rastjerivanje ušančenih kadrova. Umjesto da vidimo posipanje pepelom i oblačenje u kostrijet te nadoknada štete zbog izgubljenog vremena, zagađenja okoliša i potrošenog benzina, ni slova ni glasa iz Uprave HAC-a.
Uzalud očekujemo pozivanje na osobnu odgovornost tko god je odobrio odluku da se radovi u tunelu započnu na blagdan, kada se svi vraćaju kući, bez obzira što imaju mjesec dana da prvomajskih blagdana, kada će biti sljedeći veći pritisak. Uzalud, jer se ova situacija i lani dogodila. Uzalud, makar se nikakvi radovi nisu događali.
Ovakve se stvari događaju u privatnim kompanijama, dakako. No onda netko snosi odgovornost.
Zbog manjka odgovornosti i etike u poslovanju, dakle, neposjedovanja ljudskih kreposti, poput pravednosti ili jakosti, ovakve kompanije ne rade dobro, godinama te stalno proizvode subotpimalne učinke, čak i kad posluju s dobiti, iako imaju često monopolski položaj. Onda sanaciju tog poslovanja u obliku poreznog nameta snosimo mi porezni obveznici.
Rješenje je smanjivanje opsega vlasništva i nadležnosti državnog aparata. Ne zato što bi Hrvati bili gori od Finaca ili gluplji, ne… nego zato što to nije razlog. Ljudska narav je takva, ako ne mora raditi, ako može ležati, a da netko to plaća, tako će biti. Iskustvo nas uči da je privatno vlasništvo lijek jer razumni vlasnik želi odgovorne upravitelje.
Pošto nacionalni kolektiv to nije u stanju, a to nije nekakva hrvatska posebnost, treba privatizirati sve, samo ne strateške resurse. O tome se da debatirati, ali potrebe ovog bloga, tu ću stati.
