Bankarski poučak: Postoje samo dvije vrste ljudi: nadničari i glavničari!

Jedan moj dobar prijatelj često govori kako savjet ne traži niti bi ga dao. Ako se još tko sjeća iz katekizma, jedno od sedam duhovnih milosrđa jest neuka savjetovati. Kako pomiriti ove dvije mudrosti, ljudske i božanske? Kao u stripovima o Zagoru Teneju, o tome «nešto kasnije»…

Ovih me je dana osuo konstatacijama i prigovorima jedan dobar poznanik, mogu reći slobodno i prijatelj. Da sam apologet banaka i bankarstva u Hrvatskoj. U našoj Hrvatskoj u kojoj strane banke

  1. zaračunavaju nama Hrvatima 3-5 posto višu kamatnu stopu nego u svojim matičnim, nama susjednim zemljama
  2. kreditiraju hrvatska poduzeća samo ako naša poduzeća kupuju robu ili usluge u njihovim matičnim zemljama
  3. ostvaruju ekstra-profite u Hrvatskoj kakve u svojim matičnim zemljama mogu još samo sanjati, a pritom stalno govore kako im je teško
  4. dobit ostvarenu u Hrvatskoj plasiraju jeftino u svoje zemlje, a još k tome uzimaju siromašnim Hrvatima kako bi ih dali bogatim Talijanima, Austrijancima, Francuzima, Nijemcima kroz niske kamate

Dobio sam i pohvalu da sam drag i pametan dečko, ali da nisam kritičan i da mogu ja bolje…

Nisam imao mnogo vremena odgovarati, pa sam mu samo dobacio: «Klasične šankerske priče». Prijatelj se naljutio rekavši mi pritom da tako s visoka, bez argumenata, potcjenjivački i bez argumenata ne mogu odgovarati.

OK.

Na četiri konstatacije stvarno ne mogu odgovoriti samo tek tako jednom rečenicom (kad nemam vremena), ali nije neistina kada kažem po već sto i prvi put da su takve teze — točnije, hipoteze, oborive, pa čak i statistički.

Bit ću kratak, jer naslov s karakterom mamca za čitatelja čeka da ga se objasni, a redoviti čitatelji će primjetiti već dulje postova.

Ad 1) Ne vidim ništa nemoralno u tome. Referirat ću se narodnom mudrosti, jer ako budem prestručan, kao što jesam bio dosada (bez lažne skromnosti), neće me većina ljudi shvatiti. Dakle, kaže narodna mudrost: kol’ko para, tol’ko muzike. Ekonomsko — financijski rečeno: što je veći rizik, to ulagač traži veću nagradu. Hrvatska je rizičnija zemlja za poslovanje od Njemačke, Francuske, Italije, Austrije…dakle, očekivano, kamatne stope su prosječno više. O brojevima neću: ako nekoga zanima, ono na što se civilizirani i obrazovani svijet poziva, može biti razlika u prinosu na njemačke i hrvatske obveznice. Usput budi rečeno, njemačke obveznice su referenca za gotovo sve europske zemlje. Razlika između Austrijanaca i Hrvata ili Talijana i Hrvata u ovom smislu je značajna.

U prvom sam postu to pokušao objasniti na primjeru dolaska u casino ili dolaska u banku. U oba slučaja čovjek raspolaže s 1 000 kuna. U oba slučaja zarađuje i izlazi s 50 kuna. Radi se o dolasku i odlasku u istom trenutku vremena. Pitanje za razmišljanje: tko je više zaradio?

Tko, onaj iz casina ili onaj iz banke?

Mislite da je ovo pitanje iz fizike iz osnovne škole: «Š to je teže za malog Ivicu? Kila željeza ili kila perja?» Ako mislite, varate se. Usput, moja profesorica fizike bi me odmah ispravila: radi se o masi, ne o težini. Slažem se.

Složite se i vi sa mnom: više je zaradio onaj iz banke. Zašto? Vjerojatno je tako! Kako vjerojatno, ili je ili nije? Kažem opet, vjerojatno: radi se o teoriji vjerojatnosti. Naime, veća je šansa da u casinu na 100 slučajeva nećete zaraditi baš 100 puta po 50 kuna na uloženih 1 000 kuna; vjerojatnije je da ćete izaći bez ičega ili ćete namiriti dug. U banci pak je vjerojatnije da ćete otići barem 98 od 100 puta s 50 kuna, a ona dva bi vam država mogla namiriti u nekom roku.

Ako me opet pitate kako, pa nije li 50 kuna jednako 50 kuna, reći ću vam onda stručno: niste uzeli u obzir sve troškove! Naime, kad imate dvije tvrtke (tvrtka A i tvrtka B) koje imaju identične bilance i izvještaje o dobiti (račun dobiti i gubitka), ne znači da su vlasnik tvrtke A i vlasnik tvrtke B jednako zaradili. Zašto? Niste uzeli u obzir sve troškove! Vi ste uzeli samo onaj vidljivi trošak, trošak kamate. Taj se trošak odnosi na vaše dugove ili vaše obveze prema drugima. Ali što je s troškom glavnice ili kapitala? Taj se trošak ne prikazuje, jer on pripada vlasniku. Računovodstvena dobit i ekonomska dobit nisu jednake, u pravilu je ekonomska manja. Stoga stranci traže veću nagradu za poslovanje u Hrvatskoj: iz njihove perspektive, Hrvatska je veći casino od Austrije. A ne samo iz njihove. Da ne banaliziram nadalje, ulagačke preferencije nisu samo nacionalnog karaktera u obliku izračunavanja koliki je rizik zemlje, ima tu još i drugih faktora, ali bit će ovo dosta za razumijevanje. Nadam se, jer ako neće, reći ću vam da odete na šank i da se tamo žalite…

Ad 2) Ovo je toliko izlizano, da mi postaje teško čak i odgovoriti. Pokušat ću: u bankama koje posluju u Hrvatskoj prema hrvatskim bankama, pa ih stoga zovemo i hrvatskim bankama, rade najvećim dijelom Hrvati, a članovi uprava su uglavnom opet Hrvati. Nisu gušteri Davida Ickea. Dakle, mi Hrvati koji radimo u bankama, odobravamo kredite i savjetima vodimo tvrtke koje posluju u Hrvatskoj i izrazito nam je stalo da se hrvatska ekonomija što bolje i što brže razvija. Zašto? Zato što smo patrioti? Da. Moji roditelji, rodbina i prijatelji rade u hrvatskoj ekonomiji, eh, pa da, i oni su Hrvati. Zato što ako hrvatske tvrtke posluju bolje i hrvatskim bankama će bit bolje, odnosno, banke će ostvariti bolje rezultate? Da, i to dva puta, jer će banke platiti i veći porez i tako pokazati da su opet patrioti jer im je stalo da još više zarade tako, jer će uplatom poreza i efikasnijim poslovanjem svih u budućnosti svi imati priliku još i više zarađivati! Ne znam baš da favoriziramo strance u odnosu na Hrvate: nama je uglavnom stalo do naših klijenata, kakve god boje, vjere, nacije ili rase oni bili. Hrvatske banke, posluju u Hrvatskoj, imaju uglavnom za klijente Hrvate, pa nam je stalo do nas Hrvata. A nije da smo izrodi. Ili ja živim negdje drugdje?

Eh da, čisto da se ne zaboravi: dok su strane vlade spašavale svoje banke, eto, mi bankari, patrioti kakvi jesmo, spašavali smo nekoliko puta našu vladu, našu Hrvatsku i njen proračun. Nekoliko puta. Vjerojatno zato što smo željeli pomoći i sebi? Znate ono, bankrot države dovodi do mnogo gorih stvari, npr. 1981. se raspao bankarski sustav Jugoslavije, opći pad vrijednosti, hiperinflacija itd…

Ad 3) Ne mogu, a da ne kažem: pa što je loše u ostvarivanju profita, a kamoli onog da je on visok! Svi koji rade žele profit. No, nije to u pitanju; ovdje je nešto drugo u pitanju — tu se krije kritika da su banke nemoralne i da ovdje šišaju ovce, da isisavaju i takvi slični izrazi. Jednom riječju, zlo i naopako: to su krvopije, nametnici, imele…

Pokušao sam to objasniti kroz prethodne postove, ali vidim ja da nisam uspio u pronalaženju srca i umova, previše ja to stručno, bolje mi je da udaram i vičem, kao na barskoj stolici ispred pipca za točeno pivo.

Dajte se vratite na odgovor pod jedan, pa ponovo pročitajte što je pjesnik htio reći, ako vam nije jasno, potražite pod pojam trošak kapitala ili ekonomski profit u ekonomskim rječnicima ili Wikipediji, bit će sasvim dosta.

Š to se tiče povlačenja dividendi, i tu bih imao mnogo što reći, a već i jesam, dosta sam potrošio prostora i vremena, morat ću objaviti posebnu kolumnu o bankarskom poučku…

Ad 4) Netočno, djelomično netočno. Kapital se u globaliziranom svijetu, gdje nestaju ograničenja u smislu ulaska ili izlaska kapitala, kreće tamo gdje je najviše cijenjen. Ne radi se samo dakle gdje će biti najveća zarada, ima nešto i u riziku. Stoga sam i rekao djelomično netočno. Direktna strana ulaganja su u velikom padu u Hrvatskoj. Preskupi smo: malo radimo, a puno tražimo zauzvrat. Ništa posebno ne činimo. Ne može se živjeti samo od rastezanja plahti. Ako netko živi na kredit, nisu to stranci, već mi Hrvati, veliki patrioti. Volimo markiranu odjeću i sunčane naočale, ispijanje kave za vrijeme radnog vremena. Raditi? To je u skladu s vicem:

Došao naš čovjek u Ameriku, pa pita čovjeka kako je postao bogat?

– Dižeš se ujutro, radiš dugo, legneš i tako dugo godina, ne trošiš puno. Onda postaneš bogat.

Na to će naš čovjek: – Eh, lako je tako…

Mudrost je božanska stvar, dati pravi savjet onome tko pita. Moj je prijatelj s početka priče napravio ogradu: mnogi ga potežu za rukav i traže savjet kako zaraditi, pa im stoga on dobacuje da savjet ne traži niti bi ga dao. Svatko je kovač svoje sreće, reklo bi se. Dodao bih, da i mene često pitaju. Ljudi su prilično slabo informirani, primjećujem. Financijsko znanje je oskudno, a prilično je skupo. Mogu vam samo reći da je to pravi kapital jer je vrlo oskudan, iako svatko misli da dosta zna o bankarstvu i financijama, jer se redovito s time sreće kroz život. Moj je savjet da saslušate bankara, kao što i kaže ona anegdota o švicarskom bankaru: ako skače kroz prozor, i vi skačite za njim.

Sad, na kraju svega, vrijeme je završim s poučkom.

Već sam rekao da postoji među bankarima anegdota ili poučak o dvjema vrstama ljudi: nadničari i glavničari!

Nadničari su svi oni koji žive od rada, od svoje plaće. Značajnije razlike nema, to je sve niži ili srednji sloj ljudi.

Glavničari također žive od rada, ali od tuđeg. Tu i postoji rizik. Vjerojatno.

Ako želite uvećati svoje osobno bogatstvo, ne ulažite svoju glavnicu, već tuđu. Uzmite kredit. Ali oprez: zadužiti se možete samo do one razine kada korist od zaduženja ne prelazi troškove. Sjetite se da sam rekao sve troškove. Ako vam još uvijek nije jasno, to je OK. Nazovite me radi savjeta.

Vi se samo opustite. Postoji vjerojatnost da ćete to učiniti i na šanku.

Nema besplatnog ručka, znam. Ali podjela ovog članka je najbliže besplatnosti što imamo:

2 thoughts on “Bankarski poučak: Postoje samo dvije vrste ljudi: nadničari i glavničari!

  1. QUOTE: “Moj je savjet da saslušate bankara, kao što i kaže ona anegdota o švicarskom bankaru: ako skače kroz prozor, i vi skačite za njim.”UNQUOTE

    Super si sve ostalo objasnio ali za ovu recenicu cu ti reci da se djelomicno ne slazem, jer mozda vrijedi za firme ali za osobne financije nebih rekao(sad skrecem s teme na osobne financije ali moram kad su tako aktualne, ti to iskoristi u nekom drugom postu ako hoces) … kad udjem u banku svi osobni bankari se primaju za glavu jer ih kao s pitanjima “cijedim”(ili ti tesko im je radit i misliti) …vrlo cesto “znam” vise od njih , a kad udjemo u kredite i prebijanje kredita onda ili su jako pametni(pa mi dobro prodaju brainwash svoje banke) ili ono drugo. Primjer: htio sam prebiti stambeni kredit u pocetku kad sam skupio za tri rate, s tim prebijanjem sam smanjio ukupnu zavrsnu otplacenu kamatu za cak 5% (npr 60.000eur kredita kad vratis banci ispada 90.000eur, dakle 30.000eur samih kamata…e pa kad ga prebijes u pocetku, banci platis smjesnu naknadu(banka o kojoj pricam uzima 2% naknade od iznosa kamate s kojim prebijas), a ti smanjis onih 30.000eur kamata za oko 1600eur. Dakle impresivno. Osobni bankari su se tome cudili ko pura dreku.
    Hocu reci: osobne financije su predelikatne da bi se na njima vjezbali vjezbenici. Ja svoj kredit nisam zelio dati u ruke vjezbeniku/ci. Pa covjece to je moja zivotna odluka! Sta je s tim rizikom??
    Usporedi sad kolka je zaduzenost hrvatskih gradjana i kolika bi bolja bila likvidnost, pa i manja zaduzenost da je strucnost osobnih bankara bolja….ili je to sve namjerno???

    1. Naravno, kao što ima dobrih liječnika, učitelja, obrtnika… tako ima i onih koji nisu tako dobri: u smislu kvalitete svojeg rada, srdačnosti sa strankama itd.
      To vrijedi i za bankare.

      Jučer sam čuo u jutarnjem programu Plavog 9 nešto o bankama, koliko naše banke više naplate kamate od npr. slovenskih. Već sam to objasnio, to je jednostrano gledanje bez pogleda na rizik.

      Š to se tiče prebijanja kredita i naplaćivanja naknada za prijevremeni povrat, apsolutno je potrebno naplaćivati takve naknade. Zašto? Može bilo tko misliti da je komercijalna prilika koja se ne propušta. Ustvari, radi se o penaliziranju (kažnjavanju) jedne ugovorne strane (dužnika) što nije poštovao ugovor da će kredit vraćati u točno ugovoreni rok u smislu dinamike i duljine trajanja. Banka posluje na temelju povjerenja i ona u vrlo složenom algoritmu raspoređuje priljeve i depozite koje prima te planira odljeve i kredita koje daje. Narušavanje toga (to se zove ASSET-LIABILITY MANAGEMENT) kvari algoritam i u konačnici dovodi do propuštene dobiti.

      O razlici od 5% nisam pretjerano siguran o čemu govoriš, a pretpostavljam da govoriš o manjem iznosu kamata koji si kumulativno na kraju otplatnog razdoblja manje trebao ili jesi platio. Nema tu ničeg nepoznatog, pa radi se uvijek samo o dvije stvari:
      – ili je kamatna stopa koja se obračunava na kredit manja
      – ili je razdoblje otplate skraćeno.

      Odluke o investiranju, zaduženosti, financiranju uvijek donosi dužnik, banka je tu medijator i donekle konzultant. Slažem se da bi bankari trebali više gledati kako omogućiti svojim klijentima da za sebe stvore šansu za kreiranje nove ili dodane vrijednosti. Je li to povećanje osobnog zadovoljstva kroz povećanu osobnu potrošnju (ne shvatiti ovo konzumeristički i hedonistički!) ili kroz omogućavanja nabavljanja kapitalnih dobara za koje nemaju dovoljno novca da ga sad kupe, to je drugo pitanje, pitanje je sredstva, a ne cilja. Cilj je uvijek isti: povećanje vrijednosti za klijente banke, pri čemu banka također time to radi za svoje vlasnike.
      Pitanje zaduženosti hrvatskih građana je kompleksnije od mogućeg lošeg savjetovanja klijenata banke, ono je parcijalno i agregirano gledajući (na sve hrvatske građane), potpuno irelevantno. Ono što je bitno, a nije jedino, jest loša financijska pismenost naših sugrađana. Želim doprinijeti da se to promijeni i ovim webom.

Comments are closed.