Dok vlada predah na tržištima od katalizirane korona-reakcije, uvijek mediji vole istaknuti koliko je vrijednosti nestalo. Poslovično, negativne vijesti su u fokusu, jer se slabo ističe kako je ovo najdulji bikovski (uzlazni) višegodišnji trend. Nije bila vijest, osim onima koji to prate, kad su tržišta rasla godinama. Hrvati su po pitanju financijske pismenosti, na žalost svih, uskraćeni, kao i naša djeca. Imali smo povijesna loša iskustva, puno država i promjena valuta na brzinu i na silu, zabranjena je bila burza vrijednosnica i eto. Onda se pitamo: di su pare?
SVE JE POVEZANO
Ovaj antologijski usklik vlada narativom među našim, ali i svjetskim medijima, jer je ovo najveći burzovni pad od 2008. Ako mislite da kao malom čovjeku to nema veze s vama, grdno se varate. U globaliziranoj ekonomiji, sve je povezano. Ovo je ujedno i dobar stres-test na otpornost tržišta na “crne labude”. Greška u razumijevanju proizlazi od pogrešne premise da je ulaganje na tržištima kapitala igra nultog zbroja (zero-sum game). Odnosno, da uvijek netko dobiva na štetu drugih. Pojavile su se i teorije zavjera, o kojima je jako dobro pisao Igor Rudan: da ljudi koji gaje takve teorije misle da su iznad drugih, koji nemaju pravo razumijevanje stvari. Za njih je koronavirus kineski način da se oslobodi američkog stiska i preuzme dionice ključnih američkih kompanije i time stekne kontrolu nad Amerikom.
PRIPREMIMO SE NA RAZDOBLJE MRŠ AVIH KRAVA
Već sam pisao o sivim nosorozima, koji su nam ravno ispred nosa, dakle, nešto suprotno od crnih labudova. U objavi o sivim nosorozima sam istaknuo kako će “istočni grijeh hrvatske politike biti ako sadašnje suficite ne usmjeri na pripremu za sljedeće razdoblje mršavih krava.” Fiskalna konsolidacija je nužna, jednako kao i prije. Hrvatska je poboljšala svoje napore u tome, ali to nije značajnije niti dovoljno. Nedavno se Hrvatska ponovo zadužila, kako bi dospjele obveze zamijenila jeftinijima. Iako se to načelno može pohvaliti, jer je manje loše, mi smo kao država prezaduženi i dalje. O tome sam dosta puta govorio na N1 televiziji.
DI SU PARE, ALI STVARNO?
Neki sam dan razmatrao jednu ideju s prijateljem. Objavio sam je na Facebook stranici. Naime, snatreći o maksimi “di su pare”, odlučili smo izraditi jednu kalkulaciju. U njoj smo prikazali koliko košta radni sat u uslužnom sektoru s jedne strane, a po koliko najmanje on mora biti prodan da bi namirio izravne troškove, pri čemu smo ubrojali samo glavne. Javio se i čitatelj s alternativnom kalkulacijom. Naglašavam kako je ukalkuliran trošak rada za radnika u Zagrebu, koji uz to nema uvećanje poreznog odbitka.
Na to smo dodali trošak nabave opreme za rad, njegov dio troška ureda i općih troškova poslovanja (računovodstvo, pravni dio, ljudski resursi i druge upravljačko-troškovne funkcije) na godišnjoj razini. Pritom nismo bili rasipni.
Uzeli smo u obzir optimistični scenarij: gdje radnik ima minimalno razdoblje godišnjeg odmora, ne razbolijeva se i gdje je efektivno naplativo 6 sati njegovog rada u danu.
Iznenađuje li vas da je početna cijena i tri puta veća od neto plaće radnika? Di su pare – eto ih. A nismo u obzir uzeli financijski trošak te vlasnički prinos na kapital, što su izuzetno značajne varijable. Osobito trošak ili prinos vlasničkog kapitala.
ZAŠTO PODUZETNICI NE OSTVARUJU EKONOMSKU DOBIT?
Iz iskustva mogu reći da male i srednje firme prečesto izostavljaju ovaj trošak i zato ne ostvaruju ekonomsku dobit. Ekonomska dobit razlikuje se od računovodstvene upravo po tome, da uračunava taj trošak koji nije iskazan u financijskim izvještajima. Njega se procjenjuje, odnosno, vlasnik zna koliki mu je zadovoljavajući prinos. Ako ne zna, onda poduzeće ili kompanija upravlja njime, a ne on/ona kompanijom/poduzećem i treba pomoć u tom dijelu. Inače će upropastiti i sebe i svoju obitelj, izgubiti možda i prijatelje, a u težak položaj gurnuti dobavljače i radnike i njihove obitelji.
Koje je ključno rješenje, osim da se angažiraju ljudi različitih profila? Pročitajte vrlo dobar intervju s Tomislavom Knezovićem. On je vlasnik tvrtke PROSTORIA, a postao je poznat po Perfecta Dreams, iz koje je izašao.
Knezović naglašava kako se nije mogao osloniti na niski trošak radnika, iako su plaće u Hrvatskoj zapravo male. Zahvalimo procikličkom zalijevanju benzina vladama Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Zorana Milanovića. Da su napravili ono što su radile i druge usporedive zemlje bivšeg Istočnog bloka, danas bi plaće bile za 20% veće. I ne bi nas toliko bilo po Dublinu i Muenchenu.
NUŽNA FISKALNA KONSOLIDACIJA
Knezović se nije mogao osloniti ni na iznimnu infrastrukturu, iako naglašava, imamo pomak u gospodarskoj diplomaciji (eto, rekoh puno puta i prije: nemojmo biti očajni niti euforični, nego sabrani i strpljivi, nemaju Finci bolja krvna zrnca od Hrvata, mi to možemo). Oslonio se na vrhunsku izvedbu, kvalitetu i dizajn, na slušanje drugih ljudi. Čuo sam više puta kako je Nenad Bakić rekao nešto što je zaista dobro zapamtiti jer je mudro: “Nitko se nije obogatio sam!” Da bi se uspjelo, uz dozu sreće koju svaki poduzetnik provocira, bit je u upornosti i poniznosti, slušanju drugih, ali i vjeri u vlastite sposobnosti.
Stoga treba učiti, a najviše se uči iz slušanja drugih. Počnimo to činiti, jer u kratkom roku ne možemo se osloniti da će država kao sektor smanjiti poreze i napraviti nužnu fiskalnu konsolidaciju. Možemo se osloniti na to u dugom roku. I to ako stalno zahtijevamo nužnu transparentnost, ako ne pristajemo na koruptivno ponašanje i u najmanjim stvarima. Promjena počinje od nas svakog pojedinog.
