Još sam u veljači 2022. proglasio inflaciju najvažnijom temom godine, a otad smo se navikli na redovito praćenje stopa. Pritom ste mogli primijetiti da DZS objavljuje jednu vrijednost, a Eurostat drugu. To je zato što u svojim izvještajima ne govore o istim vrstama inflacije. Istovremeno, postoji i nešto što se zove proizvođačka inflacija, a u SAD-u često spominju i temeljnu inflaciju. Kako se računa inflacija i otkud ove razlike u pojmovima i stopama? Provjerimo!
KAKO SE RAČUNA INFLACIJA U RH I ŠTO JE INDEKS POTROŠAČKIH CIJENA
DZS za svoje izračune koristi indeks potrošačkih cijena (IPC na hrvatskom, CPI na engleskom). Što je indeks potrošačkih cijena? On se odnosi na promjenu cijena koje plaća ili koristi stanovništvo za proizvode i usluge u određenom razdoblju. Svaka zemlja, pa tako i Hrvatska, određuje određenu potrošačku košaricu na temelju koje se mjeri promjena cijena. Ako je promjena cijena pozitivna, odnosno ako se one povećavaju, riječ je o inflaciji. U suprotnom, ako cijene padaju, događa se deflacija. O potonjem puno znaju u Japanu.
Domaći se indeks potrošačkih cijena, između ostalog, koristi i za indeksiranje plaća u kolektivnim ugovorima, indeksiranje mirovina te deflacioniranje BDP-a (tj. njegovo usklađivanje za rast cijena).
No, kako se računa inflacija konkretno? Kako navodi DZS, “reprezentativnu košaricu za praćenje potrošačkih cijena čini oko 900 proizvoda, a svakog mjeseca prikupi se oko 38 000 cijena na unaprijed definiranim prodajnim mjestima”. Dio procesa prikupljanja cijena odnosi se i na snimanje cijena, koje provode ovlašteni snimatelji cijena putem tablet računala u devet gradova. To su: Zagreb, Slavonski Brod, Osijek, Sisak, Rijeka, Pula, Split, Dubrovnik i Varaždin. Osim lokalnog, postoji i centralno snimanje cijena, preko interneta, tržnica ili izravno od izvještajnih jedinica. Kad je DZS već prošao kroz toliko muke da prikupi sve ove cijene, zašto onda Eurostat izvještava neke druge stope?
HARMONIZIRANI INDEKS POTROŠAČKIH CIJENA (HICP)
Da bi potrošačke košarice bile međusobno usporedive, nacionalne indekse treba uskladiti ili harmonizirati. Oni se mogu harmonizirati prema:
- Obuhvatu: ovisno o tome koje su cijene uključene (npr. je li uključena imputirana renta, HICP je ne obuhvaća, ali neki CPI je uključuju).
- Stanovništvu: koji su potrošači i transakcije uključene u izračun. Primjerice, HICP uključuje i potrošnju nerezidenata na određenom području, a isključuje potrošnju rezidenata izvan zemlje.
- Definiciji cijena: kako su određene cijene definirane (obično je razlika bruto ili neto, ali može biti i po tome jesu li subvencije uključene ili isključene i slično).
- Klasifikaciji: Eurostat koristi ECOICOP (European Classification of Individual Consumption by Purpose), baš kao i DZS. Neki drugi statistički zavodi uključuju dodatne cijene i istovremeno izostavljaju druge.
Dakle, HICP se može više ili manje razlikovati od nacionalnih indeksa. Zato indeks potrošačkih cijena i HICP u pravilu nisu jednaki, ali ćete rijetko vidjeti radikalna odstupanja. Ono što je korisno kod HICP-a jest mogućnost pravilne usporedbe inflacije između europskih zemalja, gdje se ne miješaju kruške i jabuke nacionalnih metodologija.
ZAŠTO NEKI ISKLJUČUJU HRANU I ENERGIJU IZ IZRAČUNA: CORE CPI
Ako ste redoviti čitatelji ovog bloga, primijetit ćete da se cijene hrane i energije, iako čine značajan dio potrošnje, često mijenjaju. Posebno ako živite u zemlji u kojoj je navodnjavanje iznimka, a cijene energenata ovise o hidrološkoj godini. Tada promjena razine cijena ne mora biti strukturna, već isključivo plod sušnije godine. Ili ako se dogodi rat na drugom kraju svijeta koji podigne cijene nafte. On ne znači nužno poremećaj u gospodarstvu i zato nije svejedno koji se dio troškova mijenja. Tu mjesto nalazi temeljna inflacija ili core CPI.
FED-OV OMILJENI PCE INDEKS
Neki ekonomisti i središnje banke, poput FED-a, preferiraju oslanjanje na PCE indeks. On isključuje volatilne kategorije hrane i energije te koristi dinamičku košaricu dobara i usluga, čime odražava promjene u potrošačkim navikama. Uz to, uključuje i određene usluge koje stanovništvo ne plaća izravno, ali ih koristi. Uobičajen je u SAD-u, a podatke možete pronaći ovdje.
A KAKO SE RAČUNA PROIZVOĐAČKA INFLACIJA?
Postoje i indeksi onih cijena koje ne plaćaju potrošači, već proizvođači. Kako kaže Eurostat, indeks proizvođačkih cijena (PPI) “ne služi samo kao rani indikator inflatornih pritisaka u ekonomiji prije nego stignu do potrošača, već može i poslužiti za praćenje razvoja cijena kroz dulja vremenska razdoblja”. Dakle, ako želimo znati kad će inflacija pojačati ili posustati, korisno je pratiti proizvođačku inflaciju.
Osim toga, proizvođačka inflacija jasno nam govori koliki su troškovni pritisci na proizvođače te nam može pomoći da razumijemo koliko je nominalno kretanje prihoda bilo u realnim terminima. Ako su prihodi kompanije rasli za 7 %, a indeks proizvođačkih cijena iznosio 8 %, onda nema mjesta velikim bonusima za prodajni odjel! Upravo mi je proizvođačka inflacija jasno potvrdila da ćemo vidjeti velik rast potrošačke inflacije nakon ogromnih fiskalnih poticaja u koronakrizi.
Poduzetnici će koristiti i druge indekse cijena kako bi pratili troškovne pritiske na svoje poslovanje ili globalne tržišne uvjete. Primjerice, prijevoznici će pratiti Baltic Dry Index (BDI), a poljoprivrednici FAO-ov indeks cijena hrane. Ovi su podaci važni kako biste mogli ažurirati svoje poslovne planove i da vas rezultat na kraju godine ne iznenadi. Jer – biti spreman…