Kol’ko nas ima…(R: 4x)

Jučerašnji izvještaj o rezultatima popisa stanovništva Hrvatske mogao bi se usporediti s onom biblijskom sličicom o “domaćinu koji iz svoje riznice iznosi staro i novo”.

Hrvatski navijači vrlo živopisno, pogotovo kad su na utakmicama reprezentacije(a) u inozemstvu od Eura 2004. u Portugalu pjevaju ovaj refren iz naslova ovog posta. Time sebe i igrače potiču na fanatičnu borbu kako dolikuje svima koji nose dres “srca vatrenog”.

Više puta sam istaknuo kako se “rat dobiva pješadijom”, a Zapad, kojem uljudbeno pripadamo, bez obzira na razne asocijacije kojima smo kao narod pripadali, sve više zaostaje.

Neki je dan i Angela Merkel istaknula čuđenje nad političarima i mislećim intelektualcima, pa i sveukupnom javnosti, koja traži zadržavanje postojećeg europskog stila života, što uključuje prava i povlastice i relativno lagodan status.

Merkel je naglasila da je to moguće, ali uz uvjet da se radi sve više.

Rezultati popisa stanovništva u Hrvatskoj ukazuju da je udio radnog stanovništva sve manji i manji, a ozbiljni demografi poručuju da će za 30 godina biti oko pola milijuna Hrvata manje (što etničkih, što onih koji pripadaju hrvatskoj naciji u smislu državljanstva).

Gledajmo stvari u širem kontekstu: na Zapadu nije puno drukčije. Nije da se time tješimo, a niti treba naricati.  Ako mislimo da drugi hoće, varamo se.

Naime, često čujem usporedbe o Grčkoj vezano na ekonomsku situaciju. To je potpuno krivo: Grčka je članica EU i Eurozone, pa su njeni problemi i europski. Hrvatska nije članica EU (još), ali nije ni Eurozone, niti će to biti još dulje vrijeme. Stoga su hrvatski problemi samo hrvatski.

To se ujedno odnosi i na osnovnu ekonomsku varijablu – rad. Rad je ovisan o demografskoj komponenti u svakom smislu. Ako je vjerovati rezultatima popisa, ima nas manje, a trend je da će nas biti još i više manje. Tu nema ničega novoga. Nadalje, i dalje je devet od deset stanovnika Hrvat – katolik.

Novost je, da ne nasjednemo na naglaske pisanih i elektronskih medija oko promjene vjerske strukture, da u Hrvatskoj više Dalmacija nije ona koja ima pozitivan prirodni prirast, već je to Zagreb.

U konačnici, rezultati popisa utjecat će na buduću mirovinsku politiku na način da će ljudi morati sve više štedjeti i uzdati se u plodove svojeg rada i – KAPITALA!

Kako se dulje živi, razdoblje provedeno izvan radnog procesa sve je veće, a to treba doslovno – PREŽIVJETI.

Uzdati se u Ponzijevu shemu da će nam drugi donijeti naše mirovine (govorim ovo današnjim tridesetogodišnjacima i ranim četrdesetogodišnjacima) je upravo to – cirkularna definicija – Ponzijeva shema. Ako ne razumijete ovu riječ, onda ste čuli za piramide sreće ili uspjeha, a to je druga riječ za pljačku ili “šišanje ovaca”.

Rad treba vratiti kapitalu, pisao sam neki dan netom prije rušenja hrvatskog rejtinga (https://serdarusic.com/2012/12/poucak-ante-kostelica/).

Ako se svatko od nas obrazuje za osnove razumijevanja financija, ima šanse spojiti plodove svojeg rada s budućim koristima od kapitala. To je jedini način da ne padnemo u ropstvo. Nije to lagano, ali niti preteško. Traži vremena. Tko neće, ne mora. Neće se spasiti svi.

Mora biti želje da želimo, a u tom slučaju refren “kol’ko nas ima” imat će i temelje ne samo u pivom zalivenom uzbuđenju, nego u stvarnoj osobnoj strategiji.

Ako na razini države ima imalo mudrosti, djecu će se prije sinusa i kosinusa učiti o kamatnom računu.