Manjinsko državno vlasništvo u trgovačkim društvima nije najsretnije rješenje. Još je manje sretno rješenje sa strateškim industrijama kao putem u stratešku propast. Kronologija Uljanika jedna je od kronologija propasti koje smo mogli davno predvidjeti, no propustili smo se suočiti sa stvarnošću. Jer, pokazatelji su nam davno kazivali što će se dogoditi. Mogli smo spriječiti štetu po naš novac u proračunu, zadržati kudikamo više radnika i omogućiti da zdravo tkivo i dalje živi.
KRONOLOGIJA ULJANIKA OD OSAMOSTALJENJA RH DO PRVIH PROBLEMA
Možemo reći da je naposljetku ponestalo tuđeg novca. I dok je nepoznato koliko su zaista bili isplativi brodovi izgrađeni u vrijeme Jugoslavije zbog nedostatka cjenovnih mehanizama, novo tisućljeće donijelo je povratak velikim transportnim brodovima. To je uključivalo brodove za prijevoz automobila, ali i one za prijevoz stoke. Krajem prošlog tisućljeća u listi referenci možemo zamijetiti niz velikih brodova koji su se isporučivali svake godine. I što se onda dogodilo?
U 2012. je brodogradilište Uljanik posljednji put zabilježilo prihode iznad milijarde kune. 2013. Uljanik grupi pripojio se i 3. maj. Tijekom 2013. i 2014. godine brodogradilište je isporučilo čitav niz manjih brodova, uglavnom teglenica i putničkih brodova. Država je nastavljala davati jamstva, no 2014. je dočekana u značajnom minusu. Uz to, brodogradilište je počelo ulaziti u probleme s likvidnošću. Gradnja brodova je dugoročan proces, u kojem je novčani jaz prilično velik. Ponestalo je tuđeg novca. A nije se stvarala nova vrijednost – ekonomska dobit, o čemu uskoro na Ekonomskom labu.
Postoji dobit koja se nalazi ispod razine neto dobiti. Ona mora zadovoljiti očekivani prinos vlasnika i sprječava eroziju vrijednosti. Dobit ispod te razine popločava put u propast. Dakle, ako zamislimo grafički prikaz financijskog izvještaja, gornja linija je prihod, a donja neto dobit (što čini računovodstveni iskaz dobiti). Ispod nje nalazi se tanka i nevidljiva linija koja se zove ekonomska dobit. Ona se ne prikazuje u klasičnim financijskim izvještajima, ali bi trebala biti dio menadžerskog izvještavanja.
STEČAJ NE ZNAČI KRAJ, SAMO REZANJE BOLESNOG TKIVA
Očito je da se likvidnošću nije znalo, ili nije moglo upravljati. Prihodi brodogradilišta su nakon 2013. pali na niske grane u usporedbi s prethodnim razdobljem, odnosno nalazili su se ispod milijarde kuna godišnje. Iz tih je sredstava trebalo platiti materijal, kooperante, radnike. Gomilale su se obveze, dok je novca na računu bilo sve manje.
Nije ni čudo što u međuvremenu nije bilo zainteresiranih za kupnju Uljanika: njegova bilanca nije bila zdrava. To sam pokazao preko Altmanovog Z-scorea, koji je godinama bio ispod referentne vrijednosti 1,1. Bila je čak i ispod 1, što je najava totalnog kraja unutar srednjeg roka, a tako se i dogodilo.
Kako onda možemo opravdati milijarde koje su se slile u potpore, i konkretno brodogradnju tijekom godina? Koji razumni investitor bi to mogao opravdati? Samo onaj koji ne razumije financije i stvaranje ekonomske dobiti, kao i onaj kojeg to ne zanima iz “strateških razloga”. Hrvati, nije li dosta više tih “viših ciljeva”, koji su samo izlika da se vrši ekstrakcija vrijednosti, da ne kažem usisavanje?
VLASNIŠ TVO SA SOBOM NOSI I OBVEZU
Upravo su radnici i sindikati, koji su najviše zazirali od stečaja, morali biti oni koji su – kao najsnažnija grupa vlasnika – vlasništvo nosi i obvezu, dragi Hrvati! – najviše podupirali takvo rješenje. A sjetit ćete se da sam početkom godine prizivao upravo takav scenarij. Mi smo, građani, isto tako grupa ulagača. Svaki zaposleni je dao po više od 2.000 kuna za Uljanik. Zasad. Dat ćemo i više ovih dana. Mogli smo dati manje, a dobiti više.
Ne samo zbog ovog troška, već i zbog utjecaja na kreditni rejting, veći broj preostalih radnika koji su se ovako razbježali po susjednim zemljama… Kronologija Uljanika nije morala biti ovako tužna priča. Mogla je završiti tako da se krenulo s operacijom na vrijeme, umjesto da se mazalo oči. Ostaje mala nada da ćemo naučiti lekciju iz ovog primjera, i primijeniti je na druge naše gospodarske bolesnike.
Sljedeći na redu je netko iz još jedne grupe strateških, recimo promet. Tko bi to mogao biti? I hoćemo li i dalje biti ovoliko naivni?
