Plan 21: “U plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače”?

Sjećam se razgovora s kolegama bankarima još 2004. koje smo vodili oko pitanja kredita po prekoračenjima na tekućim računima, famoznim “minusima”. Tvrdio sam da ništa neće uzbuditi toliko Hrvate kao ta stvar. Još nisam dokazao da sam u pravu.

U Hrvatskoj imamo pojačanu raspravu oko svjetonazora. Prošle je godine Hrvatska u studenom doživjela svoju moralnu satisfakciju, iako se u sebi dugo lomila i mučila, iako su ovome narodu bili nametnuti kolektivna krivnja zločina i mržnje. Ipak, Hrvati nekako stalno šute i gunđaju u sebi.

Hoće li protestirati zato što Vlada pokušava na jedan rigidan način ostvariti točku Plana 21 (“Plan za novi dan: U plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače”)? Ne znam, to tek trebamo vidjeti.

Današnji komentar Ratka Boškovića u Jutarnjem listu na jučerašnju najavu ministra Linića oko ograničenja financiranja prekoračenja po tekućim računima (op. na maksimalni “minus” od samo jedne plaće, a ne tri) je velika kritika po makroekonomskom znanju ministra.

Bošković apelira da se to ne učini jer će se potrošnja još više smanjiti, što će dodatno dovesti do toga da će se država i posljedično svi građani morati još više zaduživati.

Rezon nije loš, po mojem mišljenju.

U obranu ministra Linića moram podsjetiti na zlatno pravilo u financijama – kredit je dobar za dužnika do onog trenutka kada se kamatna stopa za kredit izjednačava sa stopom povrata investicije.

S obzirom da je na razini pojedinačne fizičke osobe teško izmjeriti i monetarno izraziti stupanj zadovoljstva fizičke osobe utrošenim kreditom u npr. novi auto, stan ili obrazovanje (za ovo posljednje bi to bilo čak i lakše), teško je raspravljati na razini pojedinačnih osoba i to argumentirano braniti.

Može se na razini makroekonomskih agregata. Dakle, ako se smatra da bi ovakav potez Vlade u konačnici doveo do smanjenja previsoke zaduženosti građana i taj novac oslobodio za dodatnu potrošnju ili štednju koja bi se mogla prenamjeniti u investicije koje donose povrat u kraće vrijeme, onda Bošković griješi.

Rasprave oko toga “treba li bankare objesiti na prvo drvo jer su gulikože ili ministre jer ograničavaju slobode građanima” u ovom slučaju smatram, kao i Bošković, manje važnima.

Činjenica stoji da Vlada svojim potezima uopće ne djeluje anticiklički, već prociklički i time pojačava i produljuje recesiju.