Ako želite dug život u financijskom sektoru, mjesto čelnika američkih Federalnih rezervi čini se izvrsnim odabirom. Nakon šestog čelnika, Eugenea Roberta Blacka, svi su nasljednici preživjeli 80. rođendan, a dio dobrano zagrabio i u devedesete. Tako i izvjesni Paul Adolph Volcker Jr., koji je diplomirao 1949. s temom “Problemi u politici Federalnih rezervi od 2. svjetskog rata”, kritizirajući poslijeratnu politiku FED-a u zauzdavanju inflacije. “Tall Paul” je imao značajnu ulogu u ukidanju zlatnog standarda, a stao je na čelo FED-a 1979. Zauzdao je inflaciju s maksimalnih razina od preko 14 posto 1980., na ispod 3 posto samo tri godine kasnije. No, ekspanzivna fiskalna politika u vrijeme Reaganovog prvog mandata donijela je rastuće dugoročne prinose na američke obveznice te selidbu kapitala u SAD. To je značilo jačanje dolara, ali i rastući trgovinski deficit te nezadovoljstvo američkih industrijalaca i farmera. Predloženo rješenje sastojalo se od dvije riječi: Plaza Accord.
POLITIKA JEFTINOG NOVCA I PONAVLJANJE POVIJESTI
Što je, dakle, prethodilo Plaza Accordu? Predsjednik Nixon je došao na vlast s etiketom fiskalnog konzervativca, no pokazalo se da zagovara kejnezijanske mjere. Osobito je bio poznat po mjerama određivanja cijena, koje su se pokazale poprilično neučinkovitima. Izgleda da se povijest ponavlja. Zašto? Iako je povijest učiteljica života, učenici očito slabo uče. Takve su politike učinile dolar precijenjenim, pa je ukidanje zlatnog standarda dovelo do toga da štediše naglo izgube na vrijednosti. Nixon nije mario pretjerano oko toga, nego je htio reizbor. Zato je Arthur Burns, čelnik FED-a ranih sedamdesetih, uveo politiku jeftinog novca.
Razbuktavanje inflacije navelo je FED na promjenu smjera monetarne politike, pa je stegnuo “prebrzo i prejako”. To je dovelo do snažne recesije, ali ne i do stišavanja inflacije. Svijet je tada upoznao pojam stagflacija. Trebat će godine i novi čelnik FED-a u liku spomenutog Volckera da se dogodi ponovno zatezanje i pad inflacije na jednoznamenkaste postotne iznose.
AMERIČKO NEZADOVOLJSTVO
Situacija je, prije potpisivanja sporazuma, u SAD-u bila užarena. U prvoj polovici osamdesetih, dolar je aprecirao gotovo 50 posto u odnosu na japanski jen, njemačku marku, francuski franak i britansku funtu. To su bile, uz dolar, četiri valute najsnažnijih ekonomija tog razdoblja. Izvoz je zato bio skup za američke proizvođače, koji su lobirali za promjene. Trgovinski deficit se produbljivao. Premda je financijski sektor bio zadovoljan, velika skupina proizvođača, pružatelja usluga i poljoprivrednika započela je glasnu kampanju kojom su tražili zaštitu od zlog uvoznog lobija.
Nešto se moralo učiniti.
Sve su glasniji bili glasovi koji su tražili zaštitu, odnosno protekcionističke mjere. One bi smanjile globalnu trgovinu i prijetile su smanjenjem teško postignutog rasta. Zato nije čudno što točka 13 teksta kasnijeg Sporazuma jasno ističe: “Ministri i guverneri složili su se kako je esencijalno da se odupremo protekcionističkim pritiscima”.
KAKO JE POTPISAN PLAZA ACCORD
Monetarna intervencija započela je još početkom 1985., nedugo nakon što je ravnanje ministarstvom financija preuzeo James Baker, nama poznat iz drugih razloga. Njegov je stav prema intervencijama bio pragmatičniji od prethodnika. Već nakon sastanka G-5 17. siječnja te godine, SAD je proveo manju monetarnu intervenciju. No, njemačke su monetarne vlasti provele masovnu prodaju dolara u veljači i ožujku. Time se tečaj dolara do rujna već spustio za značajnih 17 posto.
Pripreme za veći sporazum započele su u lipnju. Dužnosnici zemalja G-5 susreli su se u srpnju i kolovozu kako bi pripremili teren za veliko potpisivanje 22. rujna. Ovim sporazumom u njujorškom hotelu Plaza, SAD (pobjednik u Drugom svjetskom ratu) te Japan i Njemačka (poraženi) pristali su provesti određene mjere. SAD je obećao smanjiti svoj proračunski deficit. Japan i Njemačka trebali su potaknuti domaću potražnju politikama poput smanjenja poreza. Sve su se strane složile da će izravno intervenirati na valutnim tržištima prema potrebi, za ispravljanje neravnoteža na tekućem računu. Rezultat je trebao biti pad vrijednosti prejakog dolara, a sve “kako bi se smanjio rastući trgovinski deficit SAD-a”.
Namjeravana posljedica, a to je rast jena i marke u odnosu na dolar se zaista dogodio.
JAPANSKO IZGUBLJENO DESETLJEĆE
No, dogodila se i nenamjeravana posljedica, a to je japansko izgubljeno desetljeće. Kako navodi Investopedia, sporazum je smanjio, ali nije eliminirao trgovinski deficit SAD-a i Japana. Uspio je, međutim, znatno smanjiti deficit SAD-a s Njemačkom. Opći cilj slabljenja dolara je uspio, što je i bio zahtjev unutarnje američke politike. No, Japan je htio zamijeniti pad izvoza u SAD s onim na tržišta istočne Azije. To nije bilo dovoljno. Zato je japanska vlada željela intervenirati velikim fiskalnim poticajima, u kombinaciji s ekspanzivnom monetarnom politikom njihove središnje banke (BoJ).
To je stvorilo veliki balon na kreditnom tržištu i cjenovni balon raznih klasa imovine, a osobito na tržištu nekretnina. Pucanjem balona, uslijedila je deflacija i nizak ekonomski rast u narednim godinama, pa se ovo razdoblje stoga i naziva japansko izgubljeno desetljeće. Kako je dolar nastavio padati, a trgovinska bilanca se nakon dvije godine uravnotežila, 1987. je potpisan novi sporazum u Louvreu, poznat kao Louvre Accord. Njime je spriječen daljnji pad dolara.
PLAZA ACCORD: SKUPA MONETARNA LEKCIJA
Plaza Accord je bio presedan u međunarodnoj monetarnoj koordinaciji. Glavna lekcija? Nijedna akcija ne prolazi bez reakcije, a te su reakcije često neplanirane, katkad i neželjene. Da ponovimo uzrečicu Miltona Friedmana, “nema besplatnog ručka”. Svijet se navikao, primjerice, na visoke kineske stope rasta gospodarstva, no sada će to biti “mršavih” pet posto. Vjerojatnost da će se ponovo doći na nove više razine je vrlo mala, pa će zasigurno doći do promjena u načinu poslovanja.
Tako bi moglo doći do daljnjeg jačanja nearshoringa, o čemu pišem već dulje vrijeme. Zapad je odlučio “vratiti proizvodnju kući”, osobito nakon neugodnog iskustva sa strateškim dobrima u koronakrizi. Prezaduženost privatnog kineskog sektora i visoke cijene nekretnina pomalo podsjećaju na situaciju u Japanu osamdesetih, kako pokazuje ING Bank.
Možemo reći da kineska situacija samo djelomično podsjeća na japansku. Premda se guverneri središnjih banaka najrazvijenijih zemalja Zapada i dalje u bore s inflacijom, iskustva iz prošlosti pokazuju da sve dolazi s nekom cijenom, a osobito zakašnjelo djelovanje. Ono je pak posljedica pretjerane fiskalne i monetarne ekspanzije s početka koronakrize.
Što će nam ta ekspanzija donijeti, osim probuđene inflacije i moguće recesije dogodine? Vidjet ćemo. No, biti spreman…
Foto kolaž na naslovnici: Serdarusic.com
Članak je izvorno objavljen 5. rujna 2023.
