Ponavljaju mi se uvijek ista pitanja kad će propasti ovo ili ono, a ja dajem isti odgovor da ne znam. Toliko biti fiksiran na “sudnji dan”, a evo jedan već dolazi za koji dan, sprečava osobu da nađe svoj put, mir, sreću i osobno zadovoljstvo.
Opći potop je moguć, pa što? Radimo li dobro i pravo, pa nije do nas.
Moje iskustvo je malo, ali ipak sam bio dovoljno “napuhan” da otvorim ovu stranicu koja je blogerskog tipa. Cilj mi je bio da ljudima pružim svoja razmišljanja i razbijem tipične predrasude o bankama i kako se novac stvara. Došlo je do toga da komentiram događanja u svijetu i kod nas.
Â
Ponovit ću po pedeseti put: Europska unija ne može opstati u ovom obliku u kojem sada postoji niti euro kao valuta u ovom režimu. Reforme su nužne:
1) Euro mora dobiti “svoju državu”: na dugi rok se pokazalo neuspješnim da imamo monetarnu uniju bez fiskalne unije. Sada se neke članice ponašaju kao u igri “Zatvorenikova dilema” (ako Vas zanima Teorija igara, možete za početak pogledati film “Beatiful mind” s Russellom Crowom koji glumi šizofreničnog, ali briljantnog matematičara i nobelovca Johna Nasha, koji je u svojoj teoriji objasnio probleme koji nastaju u “zatvorenikovoj dilemi”). Tako pojedinačne zemlje članice se prave “Englezi” ili “toše” i rado ne bi sad ispustili politiku privlačenja jeftinog novca malim porezima (npr. Irska, Slovačka).
Zaključak ove točke je da eurozona mora imati jedinstvenu nadvladu, europsku vladu koja ima jednu blagajnu (jedan proračun). Vidite koliko otpora postoji u tome. Š to prije se to dogodi, to bolje za sve Europljane. Jednostavno, Azija će nas “pješadijom pregaziti”, što često znam reći: rat se dobiva pješadijom. Čim civilno stanovništvo napusti prostor, on se teže brani. Zapad ima ogroman demografski manjak, a i takav je preskup: gedžetizacija Zapada je rak-rana.
2) Europa nema jedinstveni identitet. Da bi nešto bilo (ESSE), mora imati svojstvo bivanja, a to je identitet. Za razliku od Amerike, Europa nema zajednički identitet koji bi ju povezivao. Amerikanac je prvo Amerikanac, pa tek onda Teksašanin ili Njujorčanin. U Europi smo prvo Hrvati, Nijemci, Francuzi, a nekad prvo Dalmatinci, Bavarci, Katalonci, pa tek onda Europljani. Ono što bi moglo biti zajednička poveznica, što je bila kralježnica Europe, po dekretu je izletilo izvan Ustava EU i ne smije biti unutra. Europa se odriče svoje kulturnog i vjerskog nasljeđa, onoga na čemu je ona izgrađena, koja je iznjedrila parlamentarnu demokraciju, individualne slobode, kulturu u obliku katedrale u Chartresu. Nažalost „graditelja koji se uzalud muče”, kako kaže psalmist.
Europa u ovom obliku neće preživjeti. Problem sugerira rješenje. Europska država ne može biti izgrađena samo na mehanizmima fiskalne i bankarske unije, ali i oni su više nego nužni. Ako Europa ne želi postati američko-azijska bara gdje će veći od nas nama „lifrati” svoje proizvode, mi Europljani moramo se vratiti korijenima.
Rad treba vratiti kapitalu i on se nipošto ne može tretirati samo kao faktor proizvodnje.
To se dakako ne može napraviti nikakvom revolucijom niti dekretom jer „kapital bježi kao zec u šumu”. Konkretno, mali čovjek mora prestati okrivljavati „šumove s neba”, „masone, bankare i Židove” da su mu krivi.
Ako se bude izobrazovao i time ne uobrazio, usvojio znanja kako ovladati vrijednostima i tehnikama financijske analize, ima šanse spojiti plodove svojeg rada s budućim koristima od kapitala.
Općenita naricanja da su drugi krivi su trošenje vremena jer čovjek se, želi li naprijed, mora ionako prvo smiriti, razmisliti, ovladati silama koje mu dolaze na put i — probiti se!
Možda najveći od svih trenera (op. subjektivno viđenje autora o Anti Kosteliću) na pitanje zašto Hrvatska nema prvaka u stolnom tenisu, a ima u skijanju, odgovorio je s par pitanja:
– Imaju li Hrvati ping-pong loptice isto kao i Kinezi?
– Imaju, uslijedi odgovor.
– A rekete?
– Naravno.
– Mrežice, tenisice, ručnike, dresove?
– Da, imaju sve to.
– Pa u čemu je onda problem?
Pitanje je postavljeno, lopta je okrugla. Tko sprečava Dinamo da dobije Real Madrid? Tko sprečava malog čovjeka da više ne bude budala i ovca za šišanje?
Znanje je najveći neprijatelj u širenju vjere, rekao je jednom pametan čovjek. Vjerujte da možete, pa ćete i moći.
2 thoughts on “Poučak Ante Kostelića”
ali g hrvoje ako čovjek nema znanje..kako vjerovati da se nešto može što ne zna i ne razumije……vaš komentar na snižavanje kreditnog rejtinga….što nas čeka u 2013…banke davaju sve manje kamate na štednju..(u pbz.u ni osobni bankar ne zna što se događa..)…i može li sve ovo dovesti povlačenja kapitala iz rh banaka u stranom vlasništvu što bi moglo ugroziti stabilnost istih….znamo da ste iz te branše ali ipak molimo komentar…..
Cestitam !!!
Jedan izuzetno dobro srocen tekst.
Nadovezao bih se samo s jednim izvanrednim citatom L.v. Mises-a iz 1928. :
“….Die Frage der „Gerechtigkeit” der vorgeschlagenen Reformen steht somit nicht so unzweifelhaft fest, wie ihre Befürworter anzunehmen pflegen.
Die Sympathie, mit der diese und ähnliche Bestrebungen im allge-meinen aufgenommen werden und die ihnen selbst bei denen, die ihre Mangelhaftigkeit und Undurchführbarkeit erkennen, zumindest die Anerkennung verschafft, man müsse es bedauern, daß das zweifellos erstrebenswerte Ziel überhaupt nicht oder wenigstens nicht auf diesem Wege erreicht werden könne, wurzelt in letzter Linie in dem zugleich geistigen und physischen Trägheits- und Beharrungstrieb des Menschen. Wohl wünscht jedermann den Stand der Güterdeckung und Bedürfnisbefriedigung verbessert zu sehen, wohl hofft jeder auf Veränderungen, die ihn reicher machen könnten. Mißtrauen in die eigenen Kräfte und Fähigkeiten, die Unlust, sich im Denken und im Handeln neuen Lagen anpassen zu müssen, schließlich in vorgerückten Lebensjahren das Bewußtsein, daß man neuen Anforderungen nicht mehr mit der Lebenskraft der Jugend zu entsprechen vermag und manche andere Umstände wirken jedoch dahin, daß das Alte und Ãœberkommene, weil es ein Gewohntes ist, dem Neuen vorgezogen wird. Freilich, wenn das Neue der eigenen Wohlfahrt förderlich ist, wird es begrüßt und dank-bar hingenommen. Jede Veränderung aber, die, ob nun aus eigenem Verschulden oder ohne solches, Nachteile bringt oder auch nur zu bringen scheint, wird als ungerecht empfunden. Die durch die neue Lage der Dinge ohne eigenes Verdienst Begünstigten nehmen die Wohlfahrtser-höhung als etwas Selbstverständliches und ihnen schon längst Gebühr-endes schweigend hin, die Geschädigten aber erheben laute Klage…..”
Nazalost nemam vremena napisati prijevod ovog izuzetnog ekstrakta, pa se nadam da svaki zainteresirani ima mogucnost razumijeti original, iako je i onom, vicnom, njemackom jeziku podosta tesko zbog lingvistickih razlika ondasnjeg i danasnjeg jezika iz prve sagledati filozofsku dubinu iskaza.
Pozdrav svima i luciji….
Comments are closed.