(Podnaslov: Krvopije, gulikože, nametnici?)
Riječ “banka” asocira na različite pojmove, danas u često negativnom kontekstu. Pokušat ću odgovoriti na tvrdnje koje se izgovaraju i pišu kao da su već dokazane. Stižu priče o banci.
Hipoteza 1.: Banke pretjerano zarađuju na malim i srednje velikim poduzećima ili kako banke gule s visokim kamatnim stopama i tako zarađuju na tim poduzećima
Uzeo sam u razmatranje populaciju hrvatskih tvrtki koje se smatraju srednjim poduzećima, s godišnjim prihodima od 15 do 100 milijuna kuna u 2009. godini. Dakle, njihov povrat na imovinu (ROA – Return on Assets) sam uzeo kao mjeru kojom sam pokušao dokazati suprotno: da se banke ne razlikuju značajno u tom pokazatelju. Iako postoji više načina mjerenja profitabilnosti, ograničit ću raspravu na ovaj tradicionalni pokazatelj kojim se lakše mogu uspoređivati male tvrtke s velikima.
Funkcija poduzeća jest ostvariti povrat uloženog. Točnije, maksimalizirati takav povrat uz najmanji mogući rizik za vlasnike. Naime, često mi postavljaju pitanje: “Zašto su kod nas (op. u Hrvatskoj) kamatne stope visoke, odnosno više nego u Europi? Banke su gulikože, to su krvopije!”
VOĆE ILI OROČENJE?
“Hm… Imaš 10.000 kuna, ajde recimo da je to jedna bolja mjesečna plaća. Rekli su ti da imaš dvije opcije za ulaganje: ideš na “voće” u casino ili stavljaš sve na oročenje u Chase Manhattan, da ti prevedem na hrvatski, u vodeću banku? (Pažljivi analitičar teksta primjetit će ovdje skriveni marketing.) Dakle, što biraš?”
I tako moji sugovornici, ostaju bez teksta na nekoliko sekundi, jer odgovor je jasan za većinu razumnih ljudi, nesklonih riziku.
“Pa u banku valjda…”, stidljivo mi odgovaraju.
“Valjda je sada jasno da nije isto zaraditi 100 kuna kad si riskirao 10 000 na “voću” ili si to riskirao u banci.”
“Hm… da”, odgovoraju jedva, a ja nestrpljiv da nastavim rafalnom paljbom…
“Dakle, ako je Hrvatska “voće” (op. zlobnici bi dobacili riječ “južno”, ali samo zlobnici), onda je valjda Njemačka – oročenje u Banci!”
“Hm, da… Hm…”
“Nego što da je!”, ponosno odgovaram jer sam plastičnom argumentacijom sad došao na štih i nastavljam priču o financijskim pokazateljima stručnim rječnikom…
MAKSIMIZACIJA VRIJEDNOSTI JE TEMELJNO PITANJE
“Dakle, temeljno vlasničko pitanje jest maksimizira li menadžment poduzeća njegovu vrijednost. Uspješno upravljanje trebalo bi osigurati dugogodišnji održiv rast i razvoj, a vlasniku minimalno očekivan povrat na investiciju. Znajte ovo: uspješnim poslovnim subjektima nazivaju se samo oni koji kontinuirano ostvaruju takav cilj. Neuspješni nestaju i/ ili su uskoro zamijenjeni uspješnima.”
Priču o uspješnosti treba racionalizirati, riječ koju sam naučio iz matematike i filozofije. Treba ga staviti u neki razlomak, neki pokazatelj. I dalje ja filozofiram, dok svi i dalje slušaju…
“Dakle, ja sam malo i istraživao. Sad ću ja vama odgovoriti….” Da ne širim dalje, stručno ću se pokušati izraziti ukratko.
Računajući prosječne vrijednosti za ROA tvrtki između 15 i 100 milijuna kuna prihoda u 2009., uočio sam da je prosječna vrijednost 2,1%. Nasuprot sektoru banaka u Hrvatskoj, a pokazatelje možete i sami provjeriti na stranicama HNB-a iz zadnjeg biltena HNB-a (stranice 22 i 23): ipak govorimo o nižem pokazatelju za banke, nešto oko 1%. Dodatno, kad bi se uspoređivalo najveće banke i s najvećim uzrokovanim poduzećima (čiji su prihodi u 2009. iznosili okvirno između 95 i 100 milijuna kuna), situacija bi bila također u prilog obaranju hipoteze: njihov je prosjek 5,5%, dok se velike banke snalaze s oko 1,3% povrata. Najveće tvrtke, sve iznad 100 milijuna godišnjeg prihoda imaju povrat od 1,89%.
Uostalom, slika iz HNB-ovog biltena govori za sebe:
Izvor: Bilten HNB-a, br. 20, kolovoz 2010., stranica 22
PRIČE O BANCI: NISU BANKE KRIVE ZA LOŠE POSLOVANJE
Da skratim analizu i preskočim odmah na dijagnozu, mislim da se problem hrvatskih tvrtki nalazi u sljedećim točkama:
- marža redovnog poslovanja je preniska (tzv. EBIT marža), što proizlazi iz visokih fiksnih troškova, ponajprije visokih troškova najamnina i visokih troškova za plaće
- prespor obrtaj imovine, konkretno, visoki troškovi financiranja poslovnog ciklusa (loše upravljanje zalihama, potraživanjima od kupaca i obvezama prema dobavljačima).
Zaključno, ono što bi trebalo povećati vrijednost za vlasnike, a to je financiranje putem kredita, a ne putem vlastite glavnice, na kraju dodatno opterećuje svaki posao. Osnovno je pravilo u poslu: zaduži se do mjere do koje možeš to platiti! Djeluje jasno i jednostavno, ali praksa pokazuje da većina to ne razumije. ROA (povrat na imovinu) mora biti veća od troška posuđenog novca. Ali više o tome raspravljam u Hipotezi 2: “Ne treba se zaduživati i mazati debeloj guski vrat!”
Na kraju, fer je priznati kako vlasnici banaka ulažu milijarde, dobivaju milijune nazad. Vlasnici malih firmi ulažu desetke tisuća, nemaju takvu regulativu, a očekuju milijune u povrat.
Bankarski sektor je izrazito regulirani sektor poslovanja (pitanje obvezne rezerve, rezervacija itd…, načina priznavanja prihoda). Zaključno, nisu banke krive što tvrtke posluju loše.
17 thoughts on “Priče o banci”
sergio….niš ne kužim ali vjerujem da ćeš na ovaj način pomoći ljuidma koji ovo razumiju. :) a meni ćeš zdravo seljački da ne kažem fudbalerskim rječnikom objasniti da li mi se isplati dignut kredit za stan ili oženiti neku bogatu djevojčicu pa na taj način rješiti stambeno pitanje……
Bok Hrvoje,
Najprije čestitam na sjajnom web prostoru i temama koje nudiš.
Prvi put sam vidio da jednim argumentiranim pristupom se dokazuje što je, a što nije istina. Ove zadnje konstatacije vezano da stvarne probleme tvrtki nadodao bih još poreznu politiku i nestimuliranje izvoza , odnosno stimuliranje uvoza.
Za one koji žele znati više o porezima i drugima gencijskim troškovima: Miller-Modigliani teorem, pa na Wikipediju…
U sljedećim člancima, koje namjeravam pisati na tjednoj bazi, najavljujem:
Hipoteza 2.: Ne treba se zaduživati i mazati debeloj guski vrat!
Radi se o načinu mjerenja do koje je granice moguće zaduženje, treba li se uopće ikad zadužiti ili ne…
Uskoro ću pisati o anegdotalnom bankarskom poučku: “Postoje samo dvije vrste ljudi: nadničari i glavničari!”
slažem se s navedenim s tim da bih kod dijagnozi tvrtki u odnosu na EBIT poseban naglasak stavio na upravljanje zalihama što je ipak u upravljačkoj domeni poduzeća. S druge strane potraživanja, odnosno obveze prema dobavljačima ipak, bar u hr slučaju prate trend središnje države koliko god se ona trudila dokazati suprotno. Da tome ne treba biti tako pokazuju primjeri nekih EU zemalja (o.p. francuska) gdje su regulirali vrijeme vezivanja dobavljača odnosno kupaca na period do max 60 dana. Razlog je očit.Međutim potrebno je imati viziju. I zaključno kao moj komentar, ne zaboraviti “zlatno pravilo finaciranja”. Ovo potonje mnogi poduzetnici svjesno ne poštuju kako bi preživjeli još možda samo koju godinu…obično je to godina dana! I ponovno na početak na upravljačke probleme :-)
Ako je nešto u domeni poduzeća, to je EBIT. Upravljanje zalihama preko troškova prodane robe (tzv. COGS) direktno utječe na EBIT. Nije problem samo u državi. Problem je što menadžeri, kod malih firma jednkao vlasnici, kod većih su oni agenti vlasnika, ne rade u interesu vlasnika.
Postoje dvije vrste sistema upravljanja: komandni i poticajni (engl. incentive). Agent vlasnika ima vrlo često pogrešan poticaj u upravljanju, nerijetko konfliktan onome što želi vlasnik. On nije samo etičke (moralne) prirode.
vjerujem da govoriš konfliktu menađer-vlasnik odnosno teretski o williamsonovoj točki pokrića??? Budući da ne pripadam financisjkom sektoru, imaš li podatak koliki je utjecaj menađerskog konflikta u bankarstvu u odnosu na ostale segmente gospodarstva (ili bar one najprofitabilnije) u RH???
Taj se konflikt u upravljanju stručno naziva agencijski problem. Nisam siguran da sam razumio poveznicu između agencijskog problema i analize točke pokrića (break-even analysis), a nikad nisam čuo za Williamsonovu točku pokrića. Znam da se jedan statistički pokazatelj (tzv. oscilator, Williamsonov %R) u financijama koristi u tehničkoj analizi (analiza trendova na grafu tržišta). Ako ti imaš više znanja, slobodno napiši.
Š to se tiče pitanja kakve su reperkusije agencijskog problema po sektorima / industrijama u Hrvatskoj, odgovor na pitanje je novo pitanje: kako to mjeriti? Jedan od načina mjerenja jest prema postavljenom cilju: maksimalizacija vrijednosti vlasničkog ulaganja, tzv. ekonomski profit. Jedna od inačica ekonomskog profita (koji je drukčiji od onog koji se iskazuje u financijskom izvještaju koji se zove Izvještaj o dobiti ili Račun dobiti i gubitka) jest EVA (Economic Value Added ili Ekonomska dodana vrijednost).
To je i tema mojeg doktorskog rada. Moja hipoteza je da hrvatske tvrtke nisu upravljane (menadžerirane) prema konceptu EVA-e ili dodane vrijednosti jer financijski direktori (velika većina njih) ne da ne zna što je EVA… ne znaju oni puno toga, a mi ih bankari vodimo za ruku i objašnjavamo im kao u supermarketu što sve postoji u tom svijetu financija…
Direktan odgovor na tvoje zadnje pitanje jest da ne znam kakva je EVA po sektorima gospodarstva u Hrvatskoj, ali nije teško to pronaći. Svake godine časopis Lider (www.lider.hr), Vjesnik i Poslovna.hr objavljuju tablice, liste najboljih. Ja ću putem malo drukčije metodologije pokušati dokazati svoju hipotezu.
Hrvoje
Sve je to OK samo bi bilo zanimljivo napraviti jednu drugu usporedbu.
Koliki je ROA u matičnim zemljama banaka koje djeluju RH te njegova usporedba s tvrtkama u tim zemljama.
Zanimljiv osvrt, nemam podataka, pa mogu samo nagađati, kao što, vjerujem, i ti nagađaš, jer bi inače dao konkretne podatke. A to je upravo ono što ja želim: argumentirano debatirati i promicati misli iz bankarstva i financija.
Samo za mali dodatak, Englezi bi rekli hint: profitabilnost banaka u Hrvatskoj je u uspredbi s konkurencijom po drugim bliskim zemljama lošija. Taj podatak imam memoriran u glavi iz jedne ovogodišnje reakcije g. Zorana Bohačeka iz HUB-a.
Dakle, poantirat ću: hrvatske banke (banke koje djeluju u Hrvatskoj po hrvatskim zakonima i u skladu s hrvatskim regulatorom) nisu krive što neke tvrtke posluju loše. Naravno da je problem šireg značenja i ima veze s mnogo čime: nacionalnom strategijom, uobiačjenim poslovnim bontonom, poslovnom etikom pojedinaca i interesnih grupa, znanjem i kompetencijama, radnim navikama itd., itd…
Ne nisam nagađao već sam znao barem za jedan odnos između banke matice i kćeru u RH. Nemam baš najsvježije podatke (za 2007 i 2008 godinu) ali može poslužiti .
RZB (matica od Raiffeisenbank Austria d.d.) je imala slijedeće vrijednosti
2007 godina ROA=1,17%
2008 godina ROA=0,4%
u isto vrijeme vrijednosti za Raiffeisenbank Austria d.d.
2007 godina ROA = 1,65%
2008 godina ROA = 1,45%
A što se Bohačeka tiče, nemu baš i nje vjerovati (samo kao hint)
Ne nisam nagađao već sam znao barem za jedan odnos između banke matice i kćeru u RH. Nemam baš najsvježije podatke (za 2007 i 2008 godinu) ali može poslužiti .
RZB (matica od Raiffeisenbank Austria d.d.) je imala slijedeće vrijednosti
2007 godina ROA=1,17%
2008 godina ROA=0,4%
u isto vrijeme vrijednosti za Raiffeisenbank Austria d.d.
2007 godina ROA = 1,65%
2008 godina ROA = 1,45%
A što se Bohačeka tiče, nemu baš i nje vjerovati (samo kao hint)
U redu, no uspoređujemo kruške i jabuke: ROA (Return on Asset) se uvijek promatra u odnosu na trošak kapitala (WACC – Weighted Average Cost of Capital).
WACC se računa kao suma ponderiranih faktora dužničkog dijela i glavničkog dijela ukupnog kapitala, s tim da se poštuje osnovna jednadžba dvojnog knjigovodstva AKTIVA = PASIVA.
WACC = w(d)*r(d)*(1-t) + w(e)*r(e);
(Ovdje sam zanemario preferencijalne dionice iz jednadžbe u WACC.)
Dakle, trošak kapitala (u kolumni pišem voće vs. Chase Manhattan) je drukčiji za Austriju, a drukčiji za Hrvatsku. Da dobiješ osjećaj, možeš usporediti CDS indikator za Austriju i Hrvatsku na recimo 5 godina (Bloomberg: CDS USD SR 5y, pa za određenu zemlju: ovo je vrlo teško, pa je lakše usporediti hrvatski i austrijski rejting). Austrijski je AA+, a hrvatski je BBB. To je nebo i zemlja. Dakle, za povećani rizik Hrvatske još je i premali ROA koliki bi trebao biti.
w(d) – udio u % dužničkog dijela pasive (suma svih pozicija obveza)
w(e) – glavničarski dio (pozicija Kapital i rezerve u pasivi bilance)
w(d) + w(e) = 100%
r(d) – kamatna stopa na dužnički dio, u %, množi se s faktorom (1-t) iz razloga što se kamate priznaju za porezno priznati rashod; t je porezna stopa, a računa se kao omjer dobiti prije oporezivanja i dobiti nakon oporezivanja
r(e) – trošak glavnice, u % (ovaj dio je vrlo težak za izračunati)
Da i Lehman Brothers su imali rejting od S&P “AA” samo dva mjeseca prije nego su pukli do kraja. Tako da to i nije neki pouzdan pokazatelj. Moje mišljenje je da barem 50% ocjene odražava interese pojedinih skupina koje imaju veliki utjecaj na rejting kuće (ako ne i više)
Uostalom neki dan je na Bloombergu rečeno da se najboljim ulaganjem smatraju obveznice sa S&P rejtingom “B”
Kako da se izrazim… sustav rejtiranja ulaganja, bilo u glavničke vrijednosnice (equity, npr. dionice) ili dužničke (fixed-income, npr. obveznice), dakle, takav svaki sustav ima reoretski od 0% do 100% prediktivnu moć prepoznavanja tzv. default-a (nastup događaja kada dužnik ne vraća ili ne može vraćati primljeni novac ili ulaganje, sukladno dogovorenom otplatnom planu).
Niti jedan sustav rejtiranja na svijetu nema prediktivnu moć od 100%. Razlozi su različiti, od tehničkih (sustav ima loše ulazne faktore, pa je bilji rejtnig dodijeljen nekome tko ga ne zaslužuje) do političkih (sustavna ocjena je prepravljena iz političko-interesnih razloga)… Osim toga, sami dužnici prepravljaju svoje financijske izvještaje i ostale podatke na vrlo kreativan način, to je posebno poglavlje…
Ne može se na temelju nekoliko pojedinačnih događaja i pogrešnih procjena odbaciti cijeli sustav koji je u principu zasnovan na teoriji vjerojatnosti. Ako ćeš tako gledati, onda nema poptuno pouzdanog pokazatelja…
Argumentum ad hominem: na kraju krajeva, svaki se pojedinac može dovesti u pitanje i njegovo djelovanje, što je u redu, ali odbaciti mnoštva dobrih djela nekog pojedinca na račun dva loša djela, to nije ispravno. Primjeni to na sebe ili na bilo kog, pa slobodno možeš reći da nije pouzdan pokazatelj ako većina ljudi kaže da si dobar čovjek, te tako sve što si ikad rekao ili napravio je nepouzdano jer si prije par godina napravio nešto što nije bilo dobro.
Ne znam otkud si dobio podatak od “50%, ako ne i više”, tj. da je 50% pondera u ukupnom rejtingu proizašlo iz interesa.
Čijeg interesa, to nisi naveo? To je manje bitno. Kad bi napravio istraživanje o korelaciji rejtinga i defaulta u narednom periodu, vidio bi izuzetnu koreliranost da visoki rejting ima izrazito mali stupanj defaulta. Ja sam sudjelovao u određenoj mjeri i donekle razumijem algoritam dobivanja rejtinga. Znam da je to posao koji rade vrhunski statističari i matematičari, to nije neko provalivanje o trećoj pivi uz kobasicu.
Š to se tiče korelacije rejtinga B i ocjene “najbolje ulaganje”, to je vrlo individualno. Radi se o preferenciji rizika. Reći ću ti to plastično: ja na “voću” stavljam maksimalno 20 kuna, ako ikad i stavljam, i ako dobijem 20 kuna, gotovo, ja se povlačim… Nekima je to smiješno, oni stavljaju puno veće iznose, makar i sve zakockali, kad su već osvojili i 100 puta veći iznos… Dakle: nije prinos (ili kamata, ako ti je lakše) koji se ostvaruje na ulaganju rejtinga B apsolutni pokazatelj, moraš uzeti u obzir trošak kapitala… Ako netko kaže da je njegov trošak kapitala 11%, on je mogao umjesto da to ostvari u ulaganju rejtinga B ostvariti i negdje drugdje, a mogao je ležati i na Bahamima i ne raditi ništa i dobiti od kamate na depozit u ŽBLJFKM banci.
Trošak kapitala (WACC) u Hrvatskoj je izuzetno visok, jer smo zemlja s većim rizikom ulaganja od npr. Slovenije, Francuske ili Njemačke. Zato je i profitabilnost mjerena samo kroz prinos slijepa (npr. ROA) bez usporedbe s troškom kapitala (WACC). Općenito vlada ocjena da nas “globe, izmožduju i gule” te “proklete bahate banke”.
Kamata se i računa zbog vremenske preferencije novca (dimenzije). Sto kuna danas nije jednako sto kuna iduću godinu. Tko zna hoćemo li biti živi iduću godinu. Š to bi rekao John Maynard Keynes: “Na dugi rok smo svi mrtvi”.
Samo još jedan dodatak oko rejting agencija
Ministar financija jedne zemlje izjavi da vrlo vjerojatno u ožujku a najkasnije do polovice svibnja više neće moći izvršavati svoje obveze (ukoliko ne promjene zakon i dopuste još veće zaduživanje zemlje koja ima dug po glavi stanovnika veći od Grčke)
Zemlja ima rejting “AAA” i nitko niti ne pomišlja da im smanji ocjenu
Bog Hrvoje!
Sve pohvale na trudu..navedi mi nacine boljeg upravljanja imovinom i zalihama kod nasih tvrtki. Sto promjeniti i kako poboljsati, s obzirom na specificnost trzista i koje su najbolje prakse. Znam da sve ovisi od firme do firme ali svejedno molim ako mozes generalizirati(nadam se da sam te dobro shavtio …jer se ne snalazim bas najbolje ustrucnom bankarskom rjecniku).
Načini upravljanja razlikuju se ovisno o više faktora, jedan je sigurno i pripadnost određenoj industriji (npr. naftna industrija, građevinska, hotelska itd.)…
Tvoje pitanje podsjetilo me također na jedno novinarsko pitanje američkom bogatašu (op. J.Paul Getty).
– How do I become rich?
Odgovor je bio:
– 1. Rise early
2. Work hard
3. Strike oil.
Gledaj, trebalo bi mi više vremena i prostora da objasnim… dao mi jesi poticaj… no, danas je mentalitet svijeta USER-FRIENDLY, pa se odmah očekuje gotova aplikacija, bez razmišljanja, bez razmatranja…
no pasaran, neće ići baš tako lako… Ja jesam generalizirao, kao financijski analitičar, to i radim. Pokušat ću u nekom u drugih postova obraditi dio teme o načinu upravljanja imovinom i zalihama, ali vjerujem da znaš da znanje i košta…
Comments are closed.