Na ovom ste blogu mogli često naći na pojam “prinos na desetogodišnju obveznicu”. Zašto se on tako često spominje i koristi? U poslovnim financijama, on se uobičajeno uzima kao referentna točka za sigurno ulaganje, odnosno kao zamjena za teoretsku veličinu koju nazivamo bezrizična stopa (risk-free asset). Desetogodišnji prinos ugrađen je i u model algoritamske procjene vrijednosti svih hrvatskih poduzeća, koji sam razvio za Bon.hr portal.
PRINOS NA DESETOGODIŠNJU OBVEZNICU PRENIZAK?
Ono što mi je nedavno podiglo obrvu jest obraćanje Billa Grossa, čovjeka kojeg nazivaju Bond King (nije u rodu s Jamesom Bondom). Ukratko, rekao je da je desetogodišnji prinos prenizak (“treba biti barem 4,5 %”), odnosno da su obveznice preskupe. Pogledajmo kako izgleda kretanje tog prinosa u posljednjih 25 godina.

Izvor: Trading Economics
Vidimo da je prinos na desetogodišnju obveznicu na ovim razinama od oko 4,3 % posljednji put bio u jesen 2007.
On je jedan od najvažnijih indikatora stanja u globalnoj ekonomiji. Kad prijeđe iznos od 4 posto, često se “pale lampice”.
Jednako tako, vidimo da prinosi na dugoročnija dospijeća snažno rastu. Time se otvara se mogućnost za korekciju u burzovnim indeksima, i to između sedam do deset posto, o čemu govori Edward Yardeni. Ali tu priča ne staje! Može doći i do korekcije vrednovanja banaka, pogotovo ako im padne rejting. Agencija Fitch je nedavno objavila kako će možda biti prisiljena spustiti rejting velikog broja američkih banaka.
TKO BI MOGAO BITI POGOĐEN RASTOM PRINOSA
Problem rasta prinosa na dugoročna dospijeća američkih državnih obveznica pogoršava stanje u bankarskom sektoru SAD-a. Njegova bolna točka je visoka koncentracija izloženosti manjih (regionalnih) banaka prema tzv. CRE sektoru (commercial real estate), koji je usmjeren kreditiranju poslovnih nekretnina. Sve je to otprije poznato kreatorima ekonomske politike, koji su već intervenirali tijekom ovogodišnje bankarske krize.
Praćenje ovog prinosa važno je i za male poduzetnike, kao i građane. Veliki rast dugoročnih prinosa poskupljuje dugoročne kredite, osobito investicijske (bitno za poduzeća) ili primjerice stambene kredite (bitno za stanovništvo). Velik rast troškova financiranja usporava ili odgađa pokretanje investicija, kao i kupnju nekretnina. To sve nužno vodi padu ekonomske aktivnosti.