Htio bih u ovom članku istaknuti kako je važnost uočiti, analizirati i priznati pogreške te preuzeti odgovornost. Pozabavit ću se prvo svojom pogreškom, a onda mogućim tuđim pogreškama.
PRIZNATI POGREŠ KE? POČNIMO OD VLASTITIH.
Započet ću ovaj tekst s isprikom čitateljima i hrvatskoj Vladi. Naime, u prošlotjednom tekstu oko vjerojatnosti stagflacije u zadnjem sam odlomku napisao kako je Vlada pogriješila, šaleći se metaforom “kuda plovi ovaj brod”, misleći kako je Vlada zamijenila podatke iz vlastitog Programa konvergencije o prognoziranoj inflaciji (7,8 %) i novoobjavljenoj proljetnoj prognozi Europske komisije za samu Eurozonu (6,1 %). Prilično me je to uzbudilo dok sam pisao tekst, a pred sam kraj završetka teksta došla je ta izjava iz Vlade, pa je to ispao zadnji odlomak teksta.
Pogreška je došla iz pretpostavki da:
- Vlada nije dobro provjerila podatak o prognoziranoj inflaciji za Hrvatsku te
- prethodne prakse da pokazuje točne podatke na način kako joj odgovara, što sam opisao po pitanju zaduženosti te poreznog opterećenja u nedavnom članku.
Da ne ponavljam vulgarnu doskočicu oko pretpostavke, napravio sam pogrešku jer nisam provjerio dodatno i dvaput. Skraćeno: da, eurozona zaista ima prognoziranu inflaciju od 6,1 %, ali ima ju i Hrvatska.
TRŽIŠ TE NE MOŽE OPSTATI BEZ VRLINA
Stoga isprika čitateljima, ali i Vladi. Da se našalim sa samim sobom, sreća je da ovaj blog ipak ne čita većina Hrvata. Ispravio sam sve objave koje su sadržavale tu pogrešku. Smatram to lekcijom: uvijek treba preuzeti odgovornost, priznati pogreške i ispričati se te popraviti štetu, ako je moguće. Priznanje mora biti unutar kruga onih koji su to vidjeli ili čuli, a ne samo prema subjektu pogreške. Ovo je ujedno lekcija iz poniznosti, učiteljice mnogih vrlina. Čitatelji ovog bloga znaju da se zalažem za slobodno tržište, a sustav u kojem živimo ne može opstati ako nema vrlina. Stoga je poniznost vrlo važna i ovakva pogreška je, iako neželjena, opet dobrodošla.
Kad smo već kod pogrešaka, o njima ćemo i u nastavku. Naime, ako još niste, pročitajte prvi i drugi nastavak teksta o najčešćim financijskim pogreškama koje sam napisao za područje poslovnih financija.
Sad ću opisati pogreške u dva slučaja iz područja osobnih financija.
DVA SLUČAJA O NEKRETNINAMA
Jedno sam pitanje dobio putem e-maila od sudionika Finaxovog Money Festa održanog početkom svibnja, na kojem sam bio panelist. Pitanje se ticalo isplativosti investicije kupnje stana u trenutnim tržišnim okolnostima, putem kredita i na izrazito dugo razdoblje otplate. Osoba je izračunala da joj je isplativo stan kupiti i iznajmljivati, s obzirom na to da, prema njenim navodima, cijene najma ne prate cijelo vrijeme kupoprodajne cijene nekretnina. Usto, smatra da je novac još uvijek prilično jeftin, a inflacija potiče i špekulativno zaduženje. Također, smatra da se stan može i prodati ako se investicija ne pokaže isplativom.
Drugi slučaj? Poznanik me upitao o ideji da zbog trenutno, po njegovoj ocjeni, visokih cijena stanova i moguće recesije, proda stan, ode u podstanare. Nakon nekog vremena bi ponovno kupio stan, kad se dogodi očekivana korekcija cijena stanova.
Š to je problem kod ova dva slučaja?
OPASNOST NEIZREČENIH PRETPOSTAVKI
Iako ovakva specifična pitanja zahtijevaju ulazak u izračune, u razgovoru sam istaknuo velik rizik od zanemarivanja temeljne, a neizrečene pretpostavke u oba pitanja. To je pretpostavka da će se sve odvijati prema planu u vrlo dugom razdoblju. Kod prvog pitanja postoji ugrađeni rizik promjene cijena najma u odnosu na predviđeno. Kod drugog pak da će kupoprodajne cijene zaista pasti.
Pothvati se u oba slučaja mogu isplatiti, no postoji velik rizik da neće. Nije taj rizik samo financijski, nego i životni, obiteljski, zdravstveni… Svi se rizici mogu na neki način kvantificirati.
No, da bi se odgovorilo na ovakva pitanja, treba testirati određene scenarije. Postoje određene vjerojatnosti pojave određenih događaja. Do njih se dolazi iz statističkih serija ili – ekspertno. Svakom scenariju treba pridružiti vjerojatnost da će dogoditi ili neće dogoditi. Kumulativni zbroj svih ishoda daje nekakav odgovor, a mi onda, uzevši to u obzir, prihvaćamo ili ne.
Primjerice, recimo da imamo poželjni ishod s vjerojatnosti od 70 %, a nepoželjni 30 %. U prvom ishodu ćemo biti na dobitku 100 tisuća eura, u drugom gubimo isti iznos. Na nama je da to prihvatimo ili ne. Nekome je to prihvatljivo, nekome nikako.
Analiza osjetljivosti (promjena jednog faktora), analiza scenarija (promjena dva faktora u više scenarija) ili multifaktorska promjena (Monte Carlo analiza) su alati za kvantifikaciju ovih rizika.
Najveće pogreške dolaze kad pretpostavimo da će sve biti kako smo zamislili i kad ne testiramo svoje pretpostavke, svoj bazni scenarij. Mentalitet koji pomaže je: priznati pogreške koje su se već dogodile i analizirati razloge. Tako ćemo postajati svjesniji da nismo najpametniji, i u najmanju ćemo ruku potražiti savjet drugoga, tko u tom području ima više iskustva, ili barem hladnu glavu.
