Agencija za rejting smanjila je prognozu iz “stabilna ” u “negativna” danas nakon što je proučila nacrt novog proračuna. Vide nas jednako kao i ostale dvije agencije, Moody’s i S&P.
Ujedno je Fiskalni odbor, koji je osnovan od strane Vlade, iskazao zabrinutost oko toga da bi sama Vlada mogla prekršiti Zakon o fiskalnoj odgovornosti. Ono što je zanimljivo u priopćenju, to jest kritici Fiskalnog odbora, jest da je “proračun planiran uz optimistično očekivanje gospodarskog rasta od 1,8 posto, dok većina domaćih i međunarodnih organizacija realan rast BDP-a procjenjuje u rasponu od nula do jedan posto.” Potom Odbor zaključuje da bi “posljedično, ako rast bude manji od očekivanog, prihodi proračuna mogli bi podbaciti”, a to nas dovodi da na početak priče – da smo nekredibilni prema agencijama koje ocjenjuju rejting.
Fraze o konsolidaciji proračuna svode se na to da država treba represivnije i agresivnije smanjivati sivu ekonomiju, što predstavlja bolje porezne prihode (“punjenje proračuna”).
Nažalost, ono “pražnjenje” nije problem, pa se tako od Vlade očekivalo da će jače zarezati u rashode, što je propušteno.
S obzirom da je potrošnja građana osnovni gradivni element hrvatskog BDP-a, teško je očekivati promjenu trenda.
Problem sugerira rješenje.
Rješenje za silazak sa svih fiskalnih litica, američkih, hrvatskih, grčkih, španjolskih i svjetskih, jest pomalo ezoterično, ali baš kao što je rekao General, da se “okrenemo budućnosti”. Optimizam.
Pisao sam nedavno u postu “Godina vjere” slično.
Rješenje vidim u tome da se čitav dug restrukturira i prebaci na dugi rok. To u praksi znači priznati izgubljeni rat, ali ne i kapitulaciju.
Grčkoj se dodaje novih x-milijardi samo da može platiti kamatu. Xenakis (generationaldynamics.com) to zove “teorijom šutiranja limenke”. Zaista, Grčka će dobiti pravu priliku tek kad se prizna da je ovaj koncept potpuno pogrešan i omogući joj se vrlo dugačak rok otplate duga.
U praksi to znači mnogo manje gladnih danas i u bliskoj budućnosti nego što bi ih potencijalno moglo biti za dvadeset godina.
Nevjerojatno je koliko ljudi mogu biti naivni i misliti da će se problem riješiti sam od sebe, dolaskom “boljih vremena”. To sigurno nije optimizam. Dakle, ne može se europska ili svjetska kriza riješiti očekivanjem da će novi konjukturni ciklus doći sam od sebe, od tiskanja fiducijarnog novca unedogled.
Rješenje je restrukturiranje i dugačak rok otplate od 15 do 20 godina.
7 thoughts on “Problem rejtinga sugerira rješenje”
g hrvoje vaš osvrt na stanje u eu u odnosu na sad….što predviđate za eu proračun i eu ukupno….te kako vidite daljnji razvoj oko sudbine eura i njegovog odnosa prema dolaru .za sada se euro dosta dobro drži a ne razumijemo zašto….molimo komentar
svi idu nekom “politikom” otezanja čekajući da netko drugi ili treći ili čak možda četvrti pokrene nešto,žrtvuje se i u konačnici riješi problem.
Možda je riješenje u molitvi. U molitvi Gospodinu da na zemlju pošalje ponovo svoga Sina, te da ovaj puta umjesto grijeha, svojom smrću otkupi sve dugove naše, s obzirom da ljudsko čovječanstvo baš i nema nakanu, kako njegova molitva kaže, da otpušta dugove dužnicima svojim. Dakle, molite!
U ruci držim par tisuća renminbia. Možda da pretvorim u njih sve što imam ?!
Super blog za čitanje,čestitke!
Vrlo dobar tekst.
Narocito slijedeci citat:
Rješenje za silazak sa svih fiskalnih litica, američkih, hrvatskih, grčkih, španjolskih i svjetskih, jest pomalo ezoterično, ali baš kao što je rekao General, da se “okrenemo budućnosti”. Optimizam.
Ja vec dugo argumentiram na isti nacin samo bez ikakve ezoterike.
Danasnja kriza se u osnovi ne bazira na dugu ili pomanjkanju novca, vec na pomanjkanju povjerenja realne privrede i naroda u pozitivni razvoj u buducnosti. 1929 je kriza produbljena efektivno, korz pomanjkanje novca. Danas, Ben Bernanke (Helicopter Ben) i Alan Greenspan (Greenspan Put) prije njega, koji su veliki dio svog akademskog zivota proveli proucavanjem ondasnjih dogadjaja, cine sve da se to ne ponovi. Oni, kao i sve velike centralne banke koje se povode za njima, rijesavaju problem na vrlo banalan nacin koji ce nam se svima, bez obzira na ishod stanja obiti o glavu. Naime, oni u jednadzbi likviditeta kompenziraju jedan parametar s drugim. Sto je zbog nepovjerenja manji opticaj novca, to oni povecavaju kolicinu. Upravo iz iskustava od prije 3/4 stoljeca.i iskljucivo tehnicko-matemaickog pristupa ekonomskim procesima (kojeg ja osbno smatram neispravnim), smatraju to ispravnim rijesenjem.
Medjutim, stvari nisu bas tako linearne i jednostavne kao sto se cine. Ja vjerujem da, bez obzira na ishod situacije nece biti “pobjednika”.
Koje su moguce alternative ishoda? (gdje je kljucni faktor povjerenje, koje upravlja potrosnjom, investicijama i, jednim kljucnim faktorom naseg ekonomskog i monetarnog sustava, zaduzivanjem)
1.) Vlade, kao do sada, ne uspijevaju potaknuti preobrazbu mentalnog stanja populacije – u koje ubrajam i bankare (jer su i oni ljudi, suprotno mnogim misljenjima i to dokazuju na nacina da takodjer djeluju prociklicno pa su sve restriktivniji sto je sentiment losiji).
Ishod: Nikakav. Vidljivo na QE 1,2,x. Cemu novac kojeg nitko ne zeli (realna privreda, narod), ili oni rijetki koji ga zele ne dobiju (banke se zale na pomanjkanje “kvalitetnih” projekata jer je, medju ostalim, i njihovo poslovanje postalo daleko restriktivnije nego u dobrim vremenima). Dakle sve se vrti u virtualnom svijetu financijskih trzista sto stvara sve monstruoznije balone na razne strane.
2.) Sentiment se promjeni (Mada nisam uvjeren da hoce tako lako).
Ishod: Mozda jos gori. Pozitivni sentiment se siri daleko brze od negativnog jer to lezi u ljudskoj prirodi optimizma. Mi uvijek zelimo vjerovati u pozitivan ishod dogadjaja. Zato vecina ljudi i gubi na burzi jer ceka exit previse dugo. Pored toga opticaj novca raste eksponencijalnom brzinom. Primjerice, firma A dobije vecu kolicinu narudzbi i treba novac za realizaciju. Pored toga daje dobavljacima naloge za isporuku kojima takodjer treba novac, itd. Nadalje, stanovnistvo osjeti poboljsanje, koje je jos uvijek samo emocionalno a ne materijalno i time takodjer ojaca zaduzivanje i potrosnju, etc., a banke pocnu oslobadjati sredstva.
Super bi rekli. To je i cilj svih mjera. Samo sto to i nije bas tako. Centralne banke bi u tom slucaju momentalno trebale povlaciti te strahovite kolicine novca koje su upumpale u sustav. I tu lezi problem. Nadzor monetarnog sustava je previse spor za pravodobnu reakciju i politicki kao i psiholoski pritisci dodatno otezavaju/onemogucuju korektne postupke (vidi postupke FED nakon “dot-com bubble” koji su u direktnoj linji doveli do sadasnje krize). Nakon “dot-com krize” je bio jedini racionalni postupak, konzekventno dizanje kamata, jos moguc.
Ali danas? Tu dolazimo do bezizlaznosti sadasnje krize. Silna kolicina novca, koristena za “de-leverage” drustva i privrede, lezi na drzavnim bilancama. Sad zakljucite sami koje to posljedice ima ukoliko se dignu kamate. Onda su mogli dici kamate pa nisu. Danas vjerujem da jednostavno ne mogu.
Gdje to vodi ce vam reci svaki student na prvoj godini ekonomije.
Dakle, pitanje je hocemo li zavrsiti u stagflaciji (ukoliko se situacija nastavi kao do sada), ili u hiperinflaciji vecine jakih zapadnih valuta (ukoliko se stanje “popravi”), ili u zavrsetku danasnjeg monetarnog sustava (ukoliko se, sasvim odgovarajuce ekonmskoj nauci, pocnu dizati kamate prilikom oporavka realne privrede).
Birajte opciju …… :-)
Pozdrav
g grbac…i vaše su su analize sasvim realne….ali je problem malog običnog čovjeka da on ne može odlučiti o ničemu.nego se grčevito bori za vlastiti opstanak sebe i svoje male obitelji..ekonomske, političke i korimpirane elite na svim razinama odlučivanja upravljaju o svemu…..pa i našim sudbinama za koje ih je nije briga….o optimizmu govore oni kojima je dobro a vrlo je malo konkretnih odgovora kako dalje….ovo što se događa uništava i uništiti će mnoge ljude i obitelji….a nastavi li se ovako kataklizma neslućenih razmjera ponovno će se pokrenutu (ratovi, nacionalizmi, mržnja,borba za fizičku prevlast itd) i nitko neće biti pošteđen koliko god mislio da je stvorio svoju malu sigurnost…stvorene vrijednosti stalno se obezvrijeđju…sit gladnom ne vjeruje kao ni zdrav bolesnome….ovo je rat samo što ga još nije nitko nikome objavio jer se svi povlače na svoje pozicije i preslaguju interese
Optimizam…..
….. je karakterna osobina – dusevno stanje (“state of mind”). To je kvalitativan pristup a ne kvantitativan. Cak i onaj tko je danasnji dan prezivio gladan a opskrbio djetetu obrok je sklon reci da je to bio dobar dan. S druge strane su oni koji smatraju da im je nekad (jucer, pred godinu ili deset) bilo bolje pa su svakog dana nezadovoljni istim. Ili pak oni koji u strahu od losijeg sutra zanemaruju dobro od danas.
Skepticizam je izuzetno dobra osobina sve dok dusu ne zavije u crno. Kao sto je i lijek dobar dok se ne pre-dozira.
Borba za opstanak…..
…..je stara koliko i zivot na kugli zemaljskoj. Bez obzira na koji nacin se vodila. Sigurnost i stabilnost postoji samo u staticnim sustavima. Ali takav sustav nam priroda nije namijenila. Zivot se odvija dinamcno i time trazi od svakog pojedinca da se maltene svakodnevno prilagodjuje novim uvjetima. To iziskuje da neprestano donosi nove odluke ili revidira stare. Svi mi bi rado jednog dana stali i rekli, to je to, rijeseno i sada opustanje. Ali toga nema.
Jedino sto je staticno jest zakljucak da je sve dinamicno i da borbi nema kraja.
Odlucivanje malog covjeka…..
Posto je uskoro Bozic, jedan mali primjer koji slikovito ukazuje na vaznost i mogucnost odlucivanja malog covjeka.
Na Bozic 1914., u jeku najzescih borbi prvog svjetskog rata, se desilo nesto do danas nevidjeno. Njemacke i engleske snage koje su lezale u rovovima nepunih stotinjak metara jedni od drugih su potpuno spontano prestali pucati. Prvo se cula muzika s jedne, pa pjesma s druge strane. Nakon toga su izisli iz rovova i podjelili jedni s drugima ono malo cime su raspolagali. Proveli su dva i pol dana zajedno da bi se nakon toga vratili na svoje polozaje i nakon signala s obje strane nastavili rat. Dirljivost i emotivnost takvih trenutaka se ne moze ni priblizno opisati sa nekoliko rijeci, ali razmislite o tome koliko vaznosti i humanosti lezi u postupcima svakog pojedinca. Malog covjeka. Bilo onog koji lezi bilo kada u nekom rovu ili onog koji na ulici prolazi pored nekog tko prosi ili pretrazuje kakvu kantu smeca. Kumulativni ucinak malih odluka je taj koji mijenja drustvo na duge staze.
I da zavrsim ovaj komentar jedinom ideologijom koju priznajem, pacifizmom.
“What if they gave a war and nobody showed up?”
točno sve…….ali opet….nema snage, znanja, novih ideja….sve više radimo i mislimo kako dalje a sve manje imamo….pogledajte u što se pretvara #moćna eu#….u podjelu na imati i nemati….sredina nestaje….opće nezadovoljstvo i nesretne gneracije…a mi mislimo da će nas sve zaobić…..neće nam dozvoliti…..premali smo…..svi novi proizvodi se rade da ne traju već da nas prisiljavaju da stalno nešto mjenjamo za novo /aute, odjeću, stvari/ i postajemo ovisnici…a za sve treba sve više novca….nekad se volvo prodavao pod sloganom #stvoren da traje”…toga više nema….totalna nekvaliteta svega…..izrabljivanje potrošača je sveprisutno…….
optimizam jest stanje duha…..ali ga nije lako zadržat kao ni zdravlje jer imamo sve manje vremena za sebe……od rada i brige…..za djecu ponajprije…..
Comments are closed.