Profesor Jurčić tvrdi u intervjuu u Lideru, čiji puni tekst se može naći u tiskanom izdanju, a skraćeni na internetu, između mnogih stvari, sljedeće, što mi je upalo u oko i izazvalo momentalnu reakciju:
“- Reforme monetarnog sustava i javnih financija provele bi se istodobno u roku godinu dana sa stupanjem na snagu prvog siječnja godine koja slijedi onoj u kojoj je prihvaćena reforma. Javni dug nije najveća prepreka rastu, to je samo isprika nesposobnoj politici. Inače, naša reforma javnih financija usporava rast javnoga duga i smanjuje deficit proračuna bez krvi, znoja i suza.
To sve vlasti nastoje, a rezultat je izostanak reformi. Kako bi to vama uspjelo?
– Prijedlog je da se drugi mirovinski stup zamrzne, pri čemu se dosad skupljenih šezdesetak milijardi kuna ne bi diralo, samo bi se buduće uplate prebacile u prvi stup. To je oko pet milijardi kuna na godinu, za toliko bi proračun imao manji deficit. Š to sada radimo? Država od tih istih mirovinskih fondova posuđuje novac uz kamatu i od pet-šest posto, dakle posuđuje vlastiti novac, plaća za to pristojnu kamatu i vraća u prvi stup da bi imala iz čega isplatiti mirovine. (op. naglasci moji) U takvoj situaciji na dobitku su samo fondovski menadžeri iako su i oni posredno na gubitku s ovakvim gospodarstvom, jer ako se gospodarstvo ne oporavlja, ni fondovi ne mogu rasti. Zato bi za početak imali pet milijardi kuna transfera manje.”
Nije pošteno prema ikome ići ad hominem, pa ću se i ja, kao i uvijek, držati po strani takvog načina govora i pisanja.
Podcrtao sam i naglasio crvenom bojom dio izjave profesora Jurčića jer to ne predstavlja nešto što se zove u potpunosti istinita tvrdnja.
Naime, u Hrvatskoj mnogi ekonomski, pa i neki drugi problemi počinju od nažalost niske financijske i ekonomske pismenosti. Ovdje se ispod radara može razumjeti da ukupno bruto plaća ne predstavlja plaću radnika, nego da radniku pripada samo neto plaća, znači porezi, prirezi i doprinosi nisu od radnika, nego od države.
To nije točno, i upravo taj mentalitet nas mnogo košta.
Bruto plaća jest radnikovo potraživanje prema poslodavcu, dakle, to je njegova imovina, koju poslodavac dijelom, u radnikovo ime prosljeđuje Poreznoj upravi i ostalim primateljima – potražiteljima radnikove plaće, točno, onog dijela koje je propisima, uredbama i zakonima propisala da će potraživati od samog radnika.
Pitajte poslodavca koliko ga košta radnikova plaća, pa neće govoriti u terminima neto, nego bruto plaće.
No, to nije sve, jer profesor Jurčić, između ostalih ponuđenih rješenja, vidi i rješenje smanjenja deficita ne u štednji, nego u, zašto ne reći točno i precizno, otimanju dijela bruto plaće radnika koje su namijenjene uplatama na vlastite račune, vaše i moje, koji se vode pod vašim i mojim imenom, prezimenom, OIB-om i brojem računa u drugom mirovinskom stupu, da uđe u amorfnu masu prvog stupa. To je i bila intencija mirovinske reforme s početka tisućljeća koju je provela socijaldemokratska vlada, da svaki građanin/ državljanin/ radnik ima svoj osobni mirovinski račun. To je kamen zaglavni mirovinske reforme.
Prisjetimo se da je na tu “briljantnu” ideju svojedobno došao i bivši premijer Sanader (veljača 2009., kasnije je u izjavama reterirao) te da je međunarodno tržište reagiralo odmah s plusom od 2% skupljim zaduženjem za sve koji dolaze iz Hrvatske isti dan.
Za zaključak nudim jednu sugestiju i jednu ljubaznu molbu.
Svima sugeriram da savladaju osnovne pojmova iz financija jer se radi o vašem novcu i vašoj budućnosti i budućnosti vaše djece, supružnika, obitelji, prijatelja, svih onih koje volite… Internet je pun toga, a ako ne želite čitati knjige, ima puno blogova. Malo po malo, možete vi razumjeti to. Kao bankar tvrdim da je bankarima puno isplativije raditi s financijski pismenim ljudima. Ne morate imati fakultete da znate upravljati vlastitim novcem.
Š to se tiče molbe, ljubazno molim sve revolucionare da se odmaknu od moje privatne imovine, a vjerujem da ni vama nije svejedno. Ja sam konzervativac, a da se poslužim revolucionarnim rječnikom, tuđe neću, svoje ne dam, stoga odstupite, ljubazno molim!
