U financijama je vrijeme ključan faktor: toliko da vremenska preferencija određuje vrijednost nečega. U prijevodu, nije svejedno kada će se povrati na uloženo događati, pa ne smijete jednostavno zbrajati: uložio sam četiri milijuna, a u idućih pet godina dobio sam po milijun, dakle, u plusu sam za milijun. Puno puta sam se susreo ovom financijskom pogreškom: o njoj i drugim velikim financijskim pogreškama čitajte ovdje. Kako se ova vremenska preferencija vidi u kriznim situacijama? Pa, govori se da je aktualna bankarska kriza zapravo kriza likvidnosti. Spominju se različiti instrumenti, a tako i solventnost. Zato ću pojasniti što je likvidnost, a što solventnost te koji su tipični pokazatelji za jedno i drugo.
ŠTO JE LIKVIDNOST?
Likvidnost ima dva značenja:
- odnosi se na sposobnost pretvaranja imovine u gotov novac
- odnosi se na sposobnost podmirenja obveza koje dospijevaju u (vrlo) kratkom roku.
To znači da likvidnost odražava koliko brzo i jednostavno možete prodati svoju imovinu i pretvoriti je u novac (kažemo, unovčiti ju). Taj je novac bitan jer ga trebate za plaćanje računa (dobavljači), fiksnih troškova (poput najmova i plaća) ili investiranje u nastavak poslovnog ciklusa.
Jako je važno da ne radite ovu pogrešku: novac kojeg dugujete u kratkom roku (npr. za plaćanje rate duga ili dobavljača) upotrijebite za investicije čiji povrat dolazi u puno duljem roku. Možda mislite da je to zdravorazumski. Iznenadili biste se koliko poduzeća radi ovu grešku! Manji dio špekulativno, a puno veći iz neznanja.
Dakle, što je likvidnost veća, to je veća sposobnost poduzeća (ili pojedinca) da podmiri svoje obveze u kratkom roku, bez potrebe za prodajom dugotrajne imovine. Primjeri likvidne imovine uključuju novac, kratkoročne investicije, dionice koje se lako mogu prodati, kao i određene vrste obveznica i drugih vrijednosnih papira.
No, u najužem smislu, to je novac na računu i u blagajni. Ako ne možete doći do tog novca, kao što je bio slučaj s kalifornijskom SVB bankom, to nije do vaše nelikvidnosti, već do nelikvidnosti banke.
A ŠTO JE ONDA SOLVENTNOST?
S druge strane, solventnost se odnosi na sposobnost podmirenja obveza u dugom roku. U prijevodu, da ima dovoljno imovine za pokriće tih obveza, bez obzira jesu li te obveze uz kamatu ili ne (razlikujemo kamatonosne obveze od svih drugih obveza, više u dijelu o pokazateljima). To znači da solventnost odražava financijsko stanje poduzeća (ili pojedinca) te koliko su u stanju dugoročno održavati svoje poslovanje. Kažemo, financijsko stanje ili financijski položaj, za što gledamo bilancu (izvještaj o financijskom položaju na određeni dan). Kažemo li profitabilnost, onda gledamo dinamički, u račun dobiti i gubitka (izvještaj o dobiti se odnosi na razdoblje, a ne dan).
Što je veća solventnost, to je manji rizik da poduzeće ili pojedinac neće moći platiti svoje dugove u budućnosti. To je tzv. rizik nenamire ili default risk. O tome postoje koncepti još od početka modernih financija, primjerice Altmanov Z-score. Što je solventna imovina? To mogu biti dugoročne investicije, nekretnine, strojevi, opremu i druga dugotrajna imovina koja se može koristiti kao sredstvo osiguranja (kolateral). Ako vas zanimaju kolaterali u vezi kreditiranja, pogledajte članak o 5K kreditne analize. Može vam dobro doći kako priprema za sastanak s bankom.
KAKO DIŠE PODUZEĆE: POKAZATELJI
Likvidnost i solventnost najčešće se mjere pokazateljima. Ovdje ću dati kratak pregled.
POKAZATELJI LIKVIDNOSTI
- Koeficijent tekuće likvidnosti. Odnosi se na omjer kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza, uz kojeg se veže zlatno pravilo financiranja (veće od 1). Ako ova dva broja oduzmemo, dobivamo radni kapital. Za njega u pravilu tražimo da je veći od nule, iako to ne mora biti tako.
- Koeficijent ubrzane likvidnosti. To je omjer kratkotrajne imovine (iz koje izuzimamo zalihe) i kratkoročnih obveza. U suštini je sličan prethodnom. Pokazuje koliko brze i unovčive imovine, uz potraživanja od kupaca koja su naplativa u brzom roku, može pokriti kratkoročne obveze. Dio kolega traži da je taj omjer 1, pa za prethodni omjer traže da je barem 2. Naravno, to su pravila palca i treba ih sagledati u kontekstu industrije.
- Omjer operativnog novčanog toka i kratkoročnih obveza (Operating cash flow ratio). Kako se novčanim tokom puno teže manipulira nego bilancom te računom dobiti i gubitka, iz ovog pokazatelja doznaje se kakvo je stvarno pokriće ili trenutno kratkoročnih obveza. Poduzetnici, barem oni koji rade na svakodnevnom ili barem desetodnevnom novčanom proračunu, zapravo računaju ovaj pokazatelj. Pitanje glasi: koliko moram skupiti novca iz poslovanja da podmirim tekuće i dospijevajuće obveze? Ako ne radite novčani proračun, onda ne upravljate poduzećem, već ono upravlja vama.
POKAZATELJI SOLVENTNOSTI
- Omjer duga i imovine ili koeficijent zaduženosti. Meni najdraži, jer je samorazumljiv. U pravilu se kreće od 0 do 100 posto i kaže koliko imovine poduzeća je financirano tuđim izvorom financiranja (dugom ili obvezama). Iz iskustva manji problemi počinju na razinama preko 2/3. Visokozadužena poduzeća uglavnom rade za kamate, o čemu više u sljedećem pokazatelju.
- Pokriće kamata. Omjer kojeg sam opisivao u priči sa zombijima: poduzećima koja nemaju ni za kamate. Koliko je takvih u Hrvatskoj, više u mom članku na Ekonomskom labu. Računa se kao omjer operativne dobiti ili EBIT u odnosu na trošak kamata.
- Omjer kapitala (u odnosu na imovinu) ili koeficijent samofinanciranja. Recipročan je omjeru financijske poluge (imovina/ kapital) kojeg se koristi u DuPont analizi kao jedan od faktora. Koeficijent samofinanciranja definira se kao (1-koeficijent zaduženosti).
- Omjer duga i kapitala (D/E). Financijaši vole ovu izvedenicu. Ja imam problem s njom, jer se na razinama koeficijenta zaduženosti od 88 posto naviše grafikon gotovo pretvara u okomicu. Zato mi je, kao analitičaru domesticus vulgaris, draže reći samo koeficijent zaduženosti.
- Omjer stabilnosti. Možda jedini pravi pokazatelj solventnosti. Izražava se kao omjer dugotrajne imovine i dugoročnih izvora financiranja (i to tuđih kao obveza te vlastitih kao kapitala). Analogan je radnom kapitalu, a želimo da je što manji. Neki zato radije gledaju omjer dugoročnih izvora financiranja i dugotrajne imovine.
U dugom roku sve ovo pada u drugi plan. Ono što je zaista važno jest stvaranje nove vrijednosti. Ona se promatra iz slobodnog novčanog toka, onda iz dodane ekonomske vrijednosti (EVA). Dotad zapamtite da je pitanje što je likvidnost kratkoročnog, a što je solventnost dugoročnog karaktera.
