Gostovanje u podcastu Surove strasti: najbogatija poduzeća nisu se obogatila sama

Surove strasti

“Biti spreman, to je sve!” Otvorili smo ovu epizodu podcasta “Surove strasti” Shakespeareom i lektirom. Domaćin Ivan Voras pitao me najprije o mojoj bankarskoj karijeri: prije dvadeset godina popularni su poslodavci bili banke i telekomi. No, otada se štošta promijenilo. U modi je – poduzetništvo.

“PODUZEĆE, TO SAM JA” NE VRIJEDI

Iznenadilo me da sam prvi koji je govorio o tome kako poduzetnik i poduzeće nisu isti entitet, premda poduzetnici često nastupaju pod geslom: “Poduzeće, to sam ja.” Izum ograničene odgovornosti pripada zapadnoj civilizaciji i snažno je izmijenio način na koji preuzimamo rizike, osobito u poslovanju. Napomenuo sam i kako se nitko nije obogatio sam. Ipak, zato što na ovim prostorima nije bilo poduzetništva pola stoljeća, oni su bili posebne pojave na ovim prostorima, i njima je vladala svojevrsna fascinacija. Uz to, obično se pojmovi pretvorba i privatizacija izjednačuju, što je velika greška.

Kako raditi s poduzetnicima, koji imaju ograničenu odgovornost za svoje djelovanje? Važno je najprije provjeriti njihov bonitet, biti svjestan rizika koji su uključeni u poslovanje. Time se, dobrim dijelom, i bavim. Nažalost, kako u sustavu nema povjerenja, troškovi provjere i stjecanja povjerenja su visoki: oni se manifestiraju kao birokracija. A mijenjati taj sustav možemo samo kapilarno, korak po korak.

SUROVE STRASTI SU ODGOJNA PLATFORMA

Za takve je promjene važno vrijeme i odgoj. Kazao sam da su Surove strasti jedna takva, odgojna platforma. Naveo sam i da neke skandinavske zemlje poduzetnicima šalju pismo u kojem ih pitaju što planiraju kasnije, nakon poduzetništva. Rizik prijenosa poduzeća na nasljednike ili profesionalni menadžment je znatan, premda je u nas svijest o njemu nerazvijena. Zato mnoga manja poduzeća nestaju.

Ivan me nakon toga pitao da pojasnim razliku između računovodstvene i ekonomske dobiti. Ona je u tome što vlasnik traži i određeni prinos na svoj kapital, premda je taj trošak implicitan. Taj je koncept ekonomske dobiti star oko stotinu pedeset godina. Upravo je ekonomska dobit izražena EVA-om (Economic Value Added) tema mog doktorata. Ekonomska dobit se kolokvijalno zove ekstraprofitom. Zloglasni termin, zar ne? Premda je, oko čega smo se Ivan i ja složili, posve uobičajen u poduzetništvu: vlasnik na svoje ulaganje za poduzeti rizik traži odgovarajući prinos.

RAZLIKA IZMEĐU SHAREHOLDERA I STAKEHOLDERA

Osvrnuli smo se i na pojavu upravljačke miopije, kad se “love” kratkoročni povrati, na račun uvećanja dugoročne vrijednosti poduzeća. Pritom smo spomenuli razliku između shareholdera (dioničara) i stakeholdera (dionika). Napomenuo sam, najbogatija poduzeća nisu se obogatila sama. Zapravo, najuspješnija poduzeća najbolje stvaraju pozitivne eksternalije za velik broj dionika. Čak je i Amazon, o kojem je bilo dosta negativnog publiciteta u posljednje vrijeme, pomogao brojnim malim poduzetnicima da uspiju, kao i korisnicima da imaju veći izbor.

Vlasništvo obvezuje. Podjela udjela radnicima ne bi znatno izmijenila lice Amazona: Uljanik je najbolji primjer, gdje radničko upravljanje nije pomoglo. Razgovarali smo i o sastancima u Davosu te zašto smatram kako je moguće sačuvati gospodarski rast i istovremeno sačuvati okoliš. Taj je rast bio ozbiljno narušen ovom pandemijom, koja je pomela većinom mala poduzeća, jer imaju male rezerve likvidnosti. Prvi smo sat zatvorili dionicama, investicijskim fondovima i naftom. Spomenuli smo važnu ulogu koje imaju edukacije u tom području, kao one Trading Rooma, u kojima i sam dajem svoj obol.

KAKO ZAPRAVO IZGLEDA MOJ POSAO

Ivan me pitao i kako konkretno izgleda moj rad s klijentima. Odgovorio sam da pripremam poslovne planove, pomažem u komunikaciji s poslovnom bankom, izrađujem studije i slično. Znači li to da klijenti traže kredite? I to. Najčešće radim s malim i srednjim poduzećima koje ne trebaju financijskog analitičara cijelo vrijeme, već samo prema potrebi. Ovako, pak, mogu dobiti savjet stručnjaka koji radi u različitim industrijama i ima široko iskustvo. Bilo bi poželjno da takvi poduzetnici angažiraju financijskog analitičara da dva do tri puta godišnje, kako bi ih mogao redovito pratiti te pomoći da maksimiziraju vrijednost poduzeća. Objasnio sam i kako dobiti procjenu vrijednosti poduzeća za svoju ili konkurentsku tvrtku, preko servisa bon.hr.

Rekao sam i da je hrvatski sustav bankocentričan te se mala i srednja poduzeća uglavnom financiraju kod banaka. Po tome je hrvatski, ali i europski sustav različit od američkog. Moja je ambicija i educirati svoje klijente kako bi što bolje razumjeli svoje poslovanje. Naveo sam i zašto je važno dobro izračunati unaprijed sposobnost nekog projekta da stvara dobit: utoliko ne smatram da je gut feeling ključan. No, ja sam analitičar pa sam subjektivan!

Na kraju me Ivan pitao zašto sam na Surove strasti ponio bilježnicu. Volim bilježiti neka složenija pitanja, skicirati i vizualno si predočiti neke teme. Ispostavilo se da sam prvi gost s bilježnicom! Zahvaljujem domaćinu na pozivu i preporučujem da preslušate cijelu snimku ovdje.

Foto: Surove strasti

Nema besplatnog ručka, znam. Ali podjela ovog članka je najbliže besplatnosti što imamo: