Prošlu je, šestu vazmenu nedjelju, a prvu u mjesecu svibnju, po prvi puta bila održana tradicionalna latinska misa (TLM) u crkvi Krista Kralja. Na latinskom i to po misalu Pape Ivana XXIII. Dogodilo se to nakon dugo čekanja i po nadbiskupijskom dekretu. Klupe su bile popunjene, a mala djeca na izlazu i stepenicama veselo skakala, koliko god ih roditelji pokušavali umiriti.
TRADICIONALNA MISA PRIVLAČI MLADE
Bio sam i nekoliko puta na TLM u Njemačkoj i Poljskoj, a i u Hrvatskoj prije nekoliko godina. Moram reći da sam se oduševio tim izvanrednim redom mise.
Prije dvadesetak dana sam ponovno bio s najstarijim sinom, na TLM u jednoj kapelici u prizemlju. Jedne večeri ovog tjedna bila je još jedna tiha misa. Moj je najstariji sin bio oduševljen, iako sam najavio da je formalnije oblačenje, što danas predstavlja dulje hlače i košulju s dugim rukavima. TLM, a to je specifično, uglavnom posjećuju mlađi ljudi i oni srednje dobi. Djeca vole taj red i formu, kao ustaljene običaje, dakle neku vrstu tradicije. Na kraju krajeva, toliko puta sam o tome čitao kako je za odgoj djece to gotovo presudno važno.
Inače volim i redovni oblik mise, a osobito kad se svećenik i ostali poslužitelji odnose s dužnim poštovanjem prema liturgiji. Ne znam kako je do toga došlo, ali u djetinjstvu me nitko nije prisiljavao na to. Očito je to negdje zazvonilo u duši. Nemali sam broj puta čuo od ljudi koji nisu vjernici uopće ili su pak povremeni posjetitelji da ih se dojmilo kad bi osjetili brižnost, red, odlučnost, ali i ritmičku sporost (koja nije lijenost) u izgovaranju riječi i tekstova, gesta i pokreta.
MIROGOJ I PANTOKRATOR
Pišem ovo jer smo kao obitelj poslije mise iskoristili za kratku šetnju arkadama Mirogoja. Pogled i kratka meditacija me zaustavila na grobu, ako se ne varam, kod obitelji Borojević. Prezime je bilo ispisano ćirilicom, što sam objašnjavao kćeri i sinu. Najmlađi je za to vrijeme veselo skakao, a ja sam ga jednim okom pratio da ne padne. Malo dalje, na jednom od grobova smo se kratko zaustavili. Djeci sam rekao da je ovo slika Pantokratora te da ću im kasnije jednom objasniti značenje toga.
Dojmila me se ta pozlaćena slika na grobu. Priznajem da nisam istraživao tko su pokojnici, iako znam da se Pantokrator često u istočnim crkvama često prikazuje na ikonama. No dojmilo me se jer upravo ovih dana po šesti put, a nadam se i uspješan, pokušavam završiti meni vrlo dragu knjigu Josepha Ratzingera „Uvod u kršćanstvo”. U trećoj glavi knjige on objašnjava pojam Pantokratora. U tome sam vidio blagi lahor Providnosti, jer Krist Pantokrator jednako Papa Benedikt XVI., jednako Motu Proprio SUMMORUM PONTIFICUM, jednako obnova TLM, jednako crkva Krista Kralja na Mirogoju, jednako TLM, jednako Krist Pantokrator… Poznato je da je slika Pantokratora i dandanas u Svetoj Sofiji u Carigradu.
MOTU PROPRIO BENEDIKTA XVI.
Uvjeren sam, da će uza sve dobro što ga je Papa Benedikt ostavio, ipak najviše biti pamćen po ovom Motu Proprio (op. hrvatska je inačica motuproprij, ali meni draže ovako, oprostite!). Njime je prije više od deset godina (op. 7.7.2007.) vratio TLM u „pravo javnosti”. To tvrdim čitajući izvještaje o posjećenosti takvih misa u raznim dijelovima svijeta, gradovima poput Pariza ili New Yorka. O tome je svojedobno pisao i New York Times. Dopustit ću si subjektivno razmišljanje da je to ono što vjernički puk želi i da će to ozdraviti Crkvu od mnogo toga lošega, od korupcije morala do korupcije doktrine i same vjere. Čak je i NY Times pisao da nisu samo konzervativci ti koji žele mogućnost TLM. To je posebno zanimljivo u svjetlu raznih predrasuda koje vladaju tom redu mise.
NEKOLIKO MISLI IZ “UVODA U KRŠ ĆANSTVO”
Za kraj, evo malog dijela iz knjige „Uvod u kršćanstvo”. Dobio sam je na dar za Božić i koristim je ovih dana kao duhovno štivo, u izdanju Kršćanske sadašnjosti.
„… Uza svu nesigurnost gledom na podrijetlo ovoga izraza (op. pantokrator), ostaje neprijeporno da se tim izrazom želi Boga označiti kao gospodara neba i zemlje; njime se, zacijelo u polemičkom razračunu s babilonskom religijom zviježđa, u prvom redu išlo za tim da se Bog utvrdi kao gospodar kojemu pripadaju i zvijezde i uz kojega one ne mogu postojati kao samostalne božanske moći: zviježđa nisu bogovi, već njegovo oruđe, podložna njemu kao što su vojskovođi podložne njegove česte. Riječ pantokrator ima tako ponajprije kozmički, a kasnije i politički smisao, ona označava Boga kao gospodara nad gospodarima.
Nazivajući Boga u isti mah „Ocem” i „sveopćim vladarom” (moja opaska: što upućuje na starozavjetno ime Sabaot, grčki se to izražava kao Pantokrator), Vjerovanje je za opis toga, jednoga Boga upotrijebilo svezu obiteljskog pojma i pojma kozmičke moći. A time je upravo istaklo i bit kršćanske slike o Bogu: napetost između apsolutne moći i apsolutne ljubavi, između apsolutne daljine i apsolutne blizine, između apsolutnog bitka i neposredne okrenutosti svemu što je u čovjeku najljudskije — uzajamnu prožetost maksimuma i minimuma…” (str. 142-143)
U IŠ ČEKIVANJU KONAČNOG USKRSA
Preporučam ovu knjigu, osobito agnosticima, ateistima i inovjernicima. Ne trebate imati straha da ćete pasti na marketinški trik. Prvih 50-tak stranica su baš za vas, koji ste tražitelji istine i dobri ljudi.
No, da nastavim… Kad ponovo iščitavam te retke meni ove posebno drage knjige, pomislim na svoju obitelj, na suprugu i djecu, na roditelje, na ljude koji počivaju iščekujući konačni Uskrs i proslavu, na mir groba i ljepotu liturgije. Sve mi se to nekako miješa i ne mogu to riječima izraziti. Djeci se jako svidjelo i žele doći ponovo, a prošetat ćemo se da vide i druge grobove velikana hrvatske povijesti, ove bliske i one udaljenije… S tim mislima pozdravljam svakog čitatelja ovog bloga, i želim lijepu subotu te blagoslovljenu sedmu nedjelju uskrsnog vremena.
