Moderne financije imaju dva stupa. Prvi je vremenska preferencija novca, dok je drugi vjerojatnost ishoda. Koliko nešto ili financijskim rječnikom, koliko neka imovina ili klasa imovine zaista vrijedi, brine i prodavača i kupca. Nitko od njih ne želi izgubiti. Prodavač zato da ne proda prejeftino, dok kupac da ne plati preskupo.
ZAŠTO POSTOJI VREMENSKA PREFERENCIJA NOVCA?
Mogu predložiti podjelu koju i CFA Institute predlaže vezano uz način procjenjivanja. Prvi su modeli koji se temelje na apsolutnom principu, dok se drugi temelje na relativnom principu. Kad govorimo o apsolutnim modelima, govorimo o procjeni budućih ekonomskih koristi. Naravno, koristimo oba principa u financijama jer procjenjujemo vjerojatnost ishoda, kao i trenutak tog ishoda.
Kad procjenjujemo ishode, govorimo o mogućnosti ili vjerojatnosti da se očekivani ishod dogodi ili ne dogodi, a kad procjenjujemo trenutak tog ishoda, važno je – ako smo racionalni investitor – da se željeni i očekivani ishod dogodi što prije. Na hrvatskom, želimo dobit ili povrat prije, radije nego kasnije. Praktično govoreći, 100 kuna povrata od nekog ulaganja želimo radije iduće godine nego za tri godine. To se zove vremenska preferencija novca. Sadašnji trenutak ulaganja i očekivani i željeni budući trenutak povrata su stoga povezani. Kao da stoje između bitka, što etimološki i jest prijevod dvosložnice – inter esse.
FINANCIJE TRAŽE RAZBORITOST I TESTIRANJE SCENARIJA
CFA Institute ovdje dobro pojašnjava model diskontiranih novčanih tokova (nikako tijekova!), koji je osnova apsolutnih modela procjena. Apsolutna vrijednost je još poznata kao intrinzična, stvarna ili unutarnja vrijednost. Procjenitelj pokušava doznati stvarnu vrijednost putem postupka diskontiranja budućih novčanih tokova. Prevedeno, ako govorimo o vrijednosti nekog posla ili poduzeća, potrebno je napraviti projekcije budućeg poslovanja kako bi se analizirale buduće koristi.
Na razini ulagača ili investitora, gledaju se oni novčani tokovi koji su raspoloživi za isplatu nakon što se podmire svi dobavljači, uloži u potrebnu imovinu za poslovanje te isplate kreditori. Za one kojima je to teže predočiti: postupak ukamaćivanja može se prispodobiti množenju, a diskontiranje dijeljenju. Da ohrabrim sve kojima se ovo čini kompleksno – nije! Dijeljenje je također množenje (možete množiti s 0,5 umjesto dijeljenja s 2), a množenje nije ništa drugo nego zbrajanje. Financije traže razboritost ili zdrav razum te testiranje mogućih ishoda (scenarija).
Stoga je osnovno u svemu imati dva financijska modela – model tri financijska izvještaja ili 3S model (“S” dolazi od engleskog statement: bilance, računa dobiti i gubitka te novčanog toka) te model diskontiranog novčanog toka. Njega mnogi znaju po engleskoj skraćenici DCF.
O ČEMU OVISI DISKONTNA STOPA?
Ključne dvije varijable koje jako utječu na iznos procjene kod diskontiranja budućih novčanih tokova su diskontna stopa te tzv. terminalna ili konačna vrijednost ili vrijednost ostatka projekta. Kako se procjenjuje terminalna vrijednost tema je za sebe – ali treba reći da je potrebno procijeniti što će se događati s projektom, odnosno poduzećem nakon što procijenimo prvih nekoliko godina (razdoblja) u kojem posluje. Ono što je izvan tih prvih (npr. pet) godina od danas, objedinjemo u tu terminalnu vrijednost. Naime, pretpostavljamo da će poduzeće vječno poslovati (tzv. going concern principle ili princip neprekinutog poslovanja).
Što se tiče diskontne stope, jasno je da su temeljne kamatne stope pod najvećim utjecajem odluka središnjih banaka koje njima upravljaju. Naime, one upravljaju ponudom novca. Što je veća temeljna kamatna stopa, bit će veća i diskontna stopa. Vremenska preferencija novca očituje se i ovdje: što su kamatne stope više, više nam je stalo imati novac sada jer nam manje vrijedi u budućnosti. Zato su projekti čije se ekonomske koristi predviđaju u daljoj budućnosti više osjetljivi na povećanje diskontnih stopa. To je sada osobito vidljivo kod kompanija čiji su poslovni modeli naslonjeni na veće koristi u daljoj budućnosti, primjerice, kod tehnoloških kompanija.
NAJPOZNATIJE MULTIPLE
Prema Damodaranu, oko 85 posto procjena na Wall Streetu radi se putem relativnih modela. Oni na neki način verificiraju rezultate dobivene preko zlatnog standarda u procjenjivanju – DCF modela (apsolutni modeli). Relativni modeli koriste tzv. višekratnike ili multiple. Dva su među njima najpoznatija:
- P/E (odnos cijene i dobiti ili zarada);
- EV/EBITDA (odnos ukupne vrijednosti poduzetnika i EBITDA).
Algoritam procjene vrijednosti kojeg sam sastavio kroz šestomjesečni rad za Bon.hr portal koristi apsolutne i relativne modele procjena vrijednosti. Želja mi je bila pomoći pogotovo mikro, malim i srednjim poduzetnicima. Preko njihovog portala mogu za relativno mali trošak dobiti solidnu i pouzdanu procjenu vrijednosti poduzeća te tako lakše odlučiti o eventualnoj kupnji ili prodaji.
