U današnjem tisku analizira se koliko nas košta loš kreditni rejting. Sve hrvatske porezne obveznike košta, kada usporedimo podatke o stopama zaduženja nama usporedivih zemalja u Europi (susjedi, srednja i istočna Europa) negdje između 2 i 3 puta više nego što bi trebalo. Po tom kriteriju je Hrvatska najgora zemlja u EU. Ako su kamate po kojima se Hrvatska zadužuje 10 milijardi, to znači da plaćamo 5 do 7 milijardi (pre)više nego drugi.
Loš kreditni rejting direktna je posljedica ponašanja sveukupnog hrvatskog društva, a najodgovorniji su političari koji populistički podilaze glasačima nudeći im izborne/ političke programe koji imaju svoju cijenu i koje netko mora platiti. Plaćaju ih svi, a koriste ih određene skupine stanovništva.
Taj se koncept uokviruje pod etiketu “socijalna država”.
Autor ovih redaka ne smatra tržište savršenim rješenjem. Tržišno gospodarstvo koje počiva na dva osnova stupa – nepovredivost ugovora i privatno vlasništvo - je samo dovoljno dobro i u skladu s ljudskom naravi, ograničava slobodu pojedinca da ne prekorači u tuđe dvorište, a pojedinca tjera da preuzme osobnu odgovornost za osobne izbore te ne dopušta državi da se miješa u pitanja koja nisu u njenoj nadležnosti.
Do boljeg kreditnog rejtinga doći će se prvenstveno stabilizacijom javne potrošnje i u konačnici njenim smanjenjem.
Sintagma “bolni rezovi” je nepotrebna, čak i u prvoj fazi. Potrebno je normirati materijalne rashode koji iznose 30% proračuna (dakle, ne troškove zaposlenih koji su 20% proračuna) po broju zaposlenih, tako da se ne može dogoditi da neko državno tijelo ima 400 puta veću potrošnju od drugog tijela. To je čak i jednostavnije, a prema nekim ocjenama ušteda bi bila do 8 milijardi kuna. Dakle, bolji kreditni rejting i dolazak na razinu pod kojima se drugi nama usporedivi zadužuju bio bi potez normiranja, a da se uopće ne smanjuje broj zaposlenih niti broj javnih tijela niti plaće zaposlenih.
No, da bi učinak bio dugotrajan i potpun, ekonomist Željko Lovrinčević ispravno rezonira da je pred “Hrvatskom godina u kojoj će Vlada pripremiti reforme poput smanjivanja broja zaposlenika u državi i privatizacije koje bi dovele do smanjenja javnog duga.”
On pak smatra hoće li se krenuti radikalno ili će se izabrati mali pomaci (kao Vlada Zorana Milanovića) ovisit će i hrvatski kreditni rejting koji je u opasnosti novog pada što bi Hrvatsku dovelo u klub zemalja za koje postoji visoka vjerojatnost da nisu u mogućnosti otplatiti dugove što je tehnički bankrot.
Večernji list navodi da su “ekonomisti podijeljeni na one koji traže otkaze i teritorijalnu reformu i one koji vjeruju da se javnom potrošnjom i državnim poticajima kompanija može izazvati visoka stopa gospodarskog rasta”, dakle podjela desno-lijevo. Željko Lovrinčević “uvjeren je da više nema vremena za čekanje i da se u promjenu sustava mora krenuti intenzivno i bez oklijevanja. Vlada priprema reforme za iduću godinu.” Naslov teksta jest sugerira da Hrvatska ima samo još dvije godine za ključne reforme, dakle do idućeg Svjetskog prvenstva u Rusiji, moći ćemo uz pivo i nogometaše, ako hrvatska Vlada ništa ne napravi, napijati se znajući da je ova zemlja bankrotirala.
Evo dijela teksta koji bi mogao biti zanimljiv čitateljima:
Čeka li nas dolina suza ili očekujete politiku malih rezova?
Malo toga trenutačno upućuje na to da će se dolina suza uopće pojaviti, a više toga upućuje na to da će se pokušati preživjeti u umjetno stvorenom ambijentu niske cijene kapitala, uz sporu fiskalnu prilagodbu, prodaju državne imovine, a potom i uvođenje poreza na imovinu građana. Dolina suza neizbježna je, ali nije kratkoročno neodgodiva, a s obzirom na to da je odgodiva, u prirodi je politike da bira odgađanje dok je to moguće.
Objavljen je preliminarni lanjski deficit koji je manji od očekivanih 9,5 milijardi kuna. Koliko je kostura u ormaru i na koje troškove nova Vlada mora paziti?
Nužno je izraditi registar potencijalnih obveza države kako bi se mogao kontrolirati potencijalni rizik. U sustavu je još najmanje 5,5 milijardi kuna neplaćenih dospjelih obveza kad se uključi i dug zdravstva. Zaboravlja se arbitraža o kreditima u švicarskom franku teška šest milijardi kuna te arbitraža s MOL-om o Ini koja bi mogla donijeti dodatnih pet milijardi kuna obveza. Tu je i obećanje povišice javnim i državnim službama pa se obveze koje lelujaju iznad glave nove Vlade penju na oko 20 milijardi kuna. To bi se sve moglo sliti u javni dug, i to u najgorem mogućem trenutku.
Najgori mogući trenutak nije daleko….
Rast gospodarstva nije dovoljan da si Hrvatska može priuštiti sporu fiskalnu prilagodbu jer bi nespremna mogla dočekati lokalnu točku, odnosno trenutak kad će sve danas pozitivne okolnosti promijeniti. Rast kamata mogao bi se dogoditi u prvoj polovici 2018. godine, nešto ranije očekuje se rast cijena energenata te oporavak naših turističkih oponenata i rasplet nekih od sudskih sporova koji prijete s 20 milijardi kuna troškova. Hrvatska će još godinama ostati zemlja s najvećom premijom rizika u Europskoj uniji, nakon Grčke, a od eura smo daleko barem 15 godina. Dakle, za reforme imamo još dvije godine i zato sam se zalagao za radikalnije rezove u proračunu 2016. godine jer nemamo vremena za gubljenje. Zastupam zero-based budgeting koji kreće od nule i proučava stavku po stavku, aktivnost po aktivnost. Kad bi se to primijenilo, uočilo bi se da mnoge stavke uopće nisu potrebne.
