ZA i PROTIV

Izjasnit ću se javno:

 

a) u slučaju prikupljanja potpisa za izmjenu izbornog zakona za Hrvatski sabor, osobno sam na ovim stranicama, kao i na nekim konferencijama te privatno zastupao da treba prijeći na preferencijalni sustav glasanja, dakle, principa kojeg imamo u glasanju za Europski parlament; ujedno se zalažem za nabavu e-tokena koji će se podijeliti svim biračima, pa će provođenje izbora i referenduma biti češće i s većim odzivom birača (op. nabava jednog tokena košta otprilike 10 dolara na e-Bayu, pa ako je to cijena za oko 1 800 000 birača, nije teško izračunati da bi nas uvođenje koštalo oko 100 milijuna kuna jednokratno)

Ovo je lako obrazložiti. Povećava se stupanj direktne demokracije, a smanjuje se utjecaj partitokracije (gdje partijski šef odlučuje tko će biti nardoni zastupnik umjesto naroda). Ovo je toliko očito da ne vidim ni jednu komparativnu prednost neuvođenju takvog sustava. Tko će se protiviti, bit će u velikoj manjini, a upitno će s druge strane biti i njegovo/ njezino javno zalaganje za opće dobro i jačanje demokracije. U oči mi upadaju veliki borci za demokraciju kao npr. provladina udruga GONG ili neki medijski vlasnici/ komentatori (Matija Babić, Index koji ne može suzbiti antagonizam, da ne kažemo težu riječ, prema toj inicijativi samo zato što dolazi od Udruge “U ime obitelji”).

Ako se stablo po plodovima poznaje, taman da dobro dolazilo i od najgoreg neprijatelja, treba ga podržati.

Najesen ćemo vidjeti što su točno detalji i kako glasi referendumsko pitanje, ali načelno, ovo je ideja koju ću podržati svim srcem. Vjerujem da će se i neke “Pahulje” pridružiti, jer je ovo legalana i jeftin način da se za narodne zastupnike biraju ljudi koji reprezentiraju vrijednosti hrvatskih birača, a ne šefova partija.

Tako će narodni zastupnici biti više u vezi sa svojim stvarnim izbornim tijelom. Imam veliko povjerenje u narodni gen, bez obzira na sva javna ponižavanja kako je narod glup ili neuk koje se kontinuirano reproducira iz političkih i javnih elita.

b) u slučaju da sindikati prikupe dovoljan broj potpisa za referendum koji bi zabranio tzv. outsorcing u javnom sketoru, glasat ću protiv.

Radi se o potpunom promašaju koncepta. Umjesto da se ide na zaštitu radnog mjesta, treba ići na zaštitu osobe. Pojam fleksigurnost obradio je kolega bloger (https://katkapital.com/2014/03/07/fleksigurnost/), pa se neću ponavljati.

Ujedno, zalažem se za uvođenje tržišnih principa u javnoj upravi koja će donijeti bolje i veće plaće, o čemu sam pisao ovdje (https://serdarusic.com/2014/04/hrvatska-moze-bolje-hrvatska-moze-modernije-bolja-modernija-i-bolje-placena-javna-uprava/). Ne možemo biti zemlja koja u npr. zdravstvu za tzv. nezdravstveno osoblje troši dvostruko više bolničkog novca od europskog prosjeka i ima udio od čak 30% svih zaposlenih. Mi bismo taj proračunski novac ovim reformama mogli upotrijebiti kao društvo ne za očuvanje radnih mjesta postojećih zaposlenih (opet upućujem na svoj prethodni post!), nego za stvaranje novih.

Manji porezi, više zapošljavanja. To je recept.

Sigurno je da će biti gubitnika u ovoj tranziciji koja još uvijek nije završila, no nemojmo se baviti zaštitom postojećih radnih mjesta koja su prebukirana, nego otvaranjem novih koja će nadmašiti postojeća.

Tko se brine o intresima armije nezposlenih? U tom smislu, treba reći da Vlada nije dobro izvela način prezentiranja ove reforme jer ispada da postoji privatan interes savjetnika Vlade, a dodatno i važnije, javnost nije upoznata s detaljima i procjenama što nosi ova reforma u multiplikativnom efektu: kako će se upotrijebiti novac ušteđen od reformi (a Jutarnji list spominje godišnje 250 milijuna kuna te najavljuje da se Vlada nećka oko odustajanja reformi: https://www.jutarnji.hr/vlada-ce-odustati-od-outsourcinga-/1198576/).

Treba dobro obrazložiti ovu reformu. Ona je korisna za društvo. Inače ćemo imati efekt koji je poznat u teoriji javnog izbora: da su koristi, koje su koncentirane na manji broj ljudi, nadglasale štete, koje se disperziraju na nezainteresiranu većinu koja dijeli takav trošak.

Tu se onda igra na kartu sentimentalnosti i empatije.

U protivnom, u dugom roku doći će do sukoba proračunske i neproračunske Hrvatske, do sukoba starije i mlade generacije (grijeh nečinjenja u potrebnoj mirovinskoj reformi) itd. Još jedna nepotrebna podjela.

Današnji korisnici javnih usluga, za dobro svoje djece i svojih unuka, trebaju razmišljati kako njihovo današnje ustezanje donosi dobro budućim generacijama.

Nisam utopist i idealist i zato smatram da obrazovani ljudi ne trebaju s prijezirom gledati na manje obrazovane ljude kao na niža i manje vrijedna bića, što je čest slučaj s našom elitom, nego blago i strpljivo objašnjavati o čemu se tu radi. Dakle, angažirajmo se i budimo strpljivi, a nemojmo vikom i podozrivošću napadati i osuđivati one drukčijeg mišljenja, kojima sigurno nije lako gledati kako im se ugrožava egzistencija.

Nema besplatnog ručka, znam. Ali podjela ovog članka je najbliže besplatnosti što imamo: