Auzmeš!

“Š teta što neće biti poreza, bar zbog banaka”.

 

Tako to isklesa sa svojih usana uvaženi zastupnik iz jedne regionalne stranke. I ostade živ, skupa s već nekoliko puta preživjelim sindikalnim čelnikom.

 

Predsjednik Josipović je ispravno rastumačio javnosti da koalicijski odnosi unutar Vlade nisu baš nedisonantni, što se jako dobro vidjelo na povlačenju prijedloga oko novog poreza. Nevjerojatno je to da se takve stvari događaju, to se zove “nasukavanje”. Pustiti nekoga da iziđe s prethodnim dogovorom, pa ga javno oblatiti. To može samo – politika. Ne želim ničije osobne političke preferencije ponižavati, to nipošto – ali manja od dviju ključnih stranaka vladajuće koalicije – ponijela se klijentelistički, kad je shvatila da se opća hrvatska javnost buni, pogotovo kad su kalkulatori radili prošlog tjedna.

 

Ali, više me je, nakon “auzmeša” s porezom zaintrigiralo što su se, kao što najavih u prvoj rečenici, javili vrsni poznavatelji ekonomskih, monetarnih i fiskalnih pitanja.

 

Trilateralna komisija nije dala da se uvede novi porez

 

Opet su, u teoriji zakulisnih igara, članovi Trilateralne komisije (prema novoj dnevnoj tiskovini), dakle, bankari, i to oni – vodeći! — postali glavni i odgovorni ili v.d. rušitelja novog koncepta oporezivanja!

 

Bunili se mnogi, ali šteta – auzmeš! – bar da smo zbog banaka uveli ovaj porez, onda bi ih “opalili”!

 

Već sam nekoliko puta ovdje obrazlagao, da je pogrešna tvrdnja, da su banke u Hrvatskoj krive za krizu, pa se shodno toj tvrdnji i njih treba “natjerati”, kao prema nekom društvenom ugovoru Thomasa Hobbesa, da banke najviše plate za tu društvenu štetu zvanu kriza ili, u hrvatskom govornom području, opća depresija.

 

U prethodnom sam članku obrazložio što se moglo vidjeti još puuuuno prije 2007. u financijskim izvještajima ključnih hrvatskih tvrtki. Bar si utvaram kao Ćiro da se moglo vidjeti, to još moram obraniti u svojoj doktorskoj disertaciji.

 

Banke u Hrvatskoj su više puta spasile Republiku Hrvatsku. To je tvrdnja na koju se neću zakleti na onu najjaču (“majke mi”). Republika Hrvatska je u situaciji kad je morala refinancirati svoj zaduženja, u godinama odmah nakon izbijanja krize, posuđivala novac od hrvatskih banaka, ne stranih, jer strane nam nisu vjerovale, i to po izrazito niskim stopama s obzirom na premiju hrvatskog rizika.

 

U ekonomskoj teoriji se to zove “efekt istiskivanja” (Ricardo-Barro efekt), kada u situaciji fiskalnog deficita svu (ili najveći njen dio) ponudu novca uzima država, a ne privatni sektor. Tada nema dovoljno novca za građane i privatne tvrtke, odnosno ima je malo.

 

“Drugovi, ima mesa, ali nema za sve”

 

Zakon ponude i potražnje je jasan – drugovi, ima mesa, ali nema za sve. Tko može platiti, uzima.

I tako, eto, te “pohlepne”banke uzimaju veće kamate zbog “Ricarda i Barra”. Ustvari, zbog države, koja eto, financira, mnoge svoje rashode. Stoga rashode treba smanjiti, jer je država, godinama raskošno darivala neprofitabilne sektore, da ne imenujemo sada “Pedra kojeg bi objesili”.

 

Drugi razlog je “zašto nema mesa”da u situaciji krize mnogi slojevi stanovništva prirodno odgađaju potrošnju, pa štednja raste. Kada nema potrošnje, nema ni rasta BDP-a. Ljudi troše kada su sigurni da će sutra imati jednak ili veći standard od onog kojeg imaju danas.

 

To je začaran krug, a lijek je da se prestanemo trovati lažnim obećanjima i zaista odrežemo više (to sam očekivao od nove Vlade), pa se tek onda možemo nadati kroz par godinama poboljšanju prilika.

 

Monetizacija duga (hrvatski, tiskanje novca, što uvijek ima inflatorni učinak kojeg lijepo objašnjava Keynes u jednom citatu na ovim stranicama) nije rješenje. Time svi postajemo siromašniji u budućnosti, naši potomci osobito.

 

Ljubazno molim budžetske skorojeviće da se ostave komentara o bankama, jer niti znaju niti umiju. Ako netko misli da sam bankarski apologet, ja to i jesam, no banke ne aboliram u dijelu pogrešne procjene kod davanja plasmana (iako je to dio posla, pa i banke imaju obvezu da drže pričuve). U tom smislu je HNB napravio solidan posao ne dajući domaćim bankama da se razmašu.

 

„Historia est magistra vitae!”

 

Uvođenje ovog poreza je loše. Sve je krenulo sa željom da se oponaša Mađarsku oko uvođenja poreza na bankarsku imovinu. Taj katastrofalan potez odmaknut je još prije dvije godine, ali želja nije prestala tinjati da se „nezajažljive banke nekako kazni”. Pa, porez na kapitalni dobitak (katastrofa, ekonomsko neznanje o pojmovima kapital, dobit itd.), pa čuda trista, i nekako se dovučemo do Plana 21, kojeg su rijetki čitali, pa ga sad u nastavcima gledamo. Papir svašta trpi, ali Google pamti, a sad — auzmeš! — nekakav porez se hoće, pa neće, pa hoće, pa od svega ispade porez na nekretnine.

 

Zaista je ovo loše za banke, jer će dovesti do pada vrijednosti nekretnina koje služe kao pokriće kredita. Fiskalni učinak je potpuno zanemariv na državnoj razini, ne toliko na lokalnoj. Dobrobit vidim u tome da se želi poduprijeti proces legalizacije.

 

Povijest nas uči da u situaciji kada se svi prave da nisu nešto rekli, a jesu, pa sad nitko ne zna, najbolje je slušati zakon zdravog razuma. Nema šanse da hrvatske tvrtke izdrže povećanje općih kamatnih stopa, a posredno bi došlo do toga, jer bi se nov namet financirao iz tekućih dohodaka koji su iscrpljeni (uz najavu da prihodi od PDV-a rastu 7%, tj. za 3,1 milijardu kuna). Takvi dohoci građana tražili bi svoje financiranje iz novih „minusa”, pa bi kamatne stope zbog potražnje bile pod pritiskom.

 

Da bi se izravnao efekt, pale bi kamatne stope na štednju, što posredno može dovesti do natjecanja „tko će dati više za kune”, kako vidimo i u reklamama. Male banke, koje su više pogođene krizom, bile bi u kušnji da nude „više za manje”.

 

Vidjet ćemo kako će se Vlada ponijeti nakon ovog auzmeša. A već znamo kako će se ponašati nezajažljivi skorojevići. Njima je uvijek netko drugi kriv!

Nema besplatnog ručka, znam. Ali podjela ovog članka je najbliže besplatnosti što imamo: