Drugovi, zašto da se lažemo? Ograničavanje cijena i nestašice.

Ograničavanje cijena hrane

Je li ograničavanje cijena čarobni štapić? Na portalu JaTrgovac možemo čitati: “Komentirajući nestašicu šećera na policama pojedinih trgovaca, ministrica poljoprivrede Vučković je kazala kako po svim dostupnim podacima kojima ministarstvo raspolaže, šećera na domaćem tržištu ima dovoljno i nestašica ne bi trebalo biti.” Nevjerojatno je (ili možda ipak nije) koliki fetiš na ograničavanje cijena imaju političari. Već sam spominjao da inflacija posustaje nekoliko mjeseci, kao i da hrana nekoliko mjeseci na svjetskoj razini pada. Dobar komentar na Ekonomskom labu ističe kako političari vole kratkoročne pobjede.

ILUZIJA UTJECAJA I STVARNI RAZLOZI PADA CIJENA

Prethodno nabrojani trendovi cijena dolaze kao as na desetku hrvatskim političarima. Ispast će kao da su oni nešto učinili nakon par mjeseci. A zapravo se događa suprotno.

Ograničavanje cijena ispod razine gdje se susreću ponuda i potražnja, odnosno po cijeni po kojoj su proizvođači voljni prodavati, a kupci spremni kupovati, dovodi – ma kojeg li čuda – do nestašica u kratkom roku. Proizvođači u duljem roku nisu voljni trpjeti gubitke, jer prodaju po preniskoj cijeni. Kupci žele plaćati manje, pa su zato i navalili na police koje su prazne. Alegorija vrijedi i za prepune police.

Ovo se uči na početku studija ekonomije. No, ne morate biti akademski obrazovani da shvatite zakon gravitacije ili zakon ponude i potražnje. To svi razumiju. Ponekad čak i političari. Moguće je da želja da se niječe ekonomski zakon gravitacije puno veća, jer time se čini kao da su oni “utjecali” na pad cijena. A to im povećava šanse za ponovni izbor. Radi se zapravo o padu cijena energenata koji traje već nekoliko mjeseci, padu vozarina te općem padu cijena hrane na svjetskoj razini nekoliko mjeseci.

OGRANIČENJE CIJENA NOSI VISOKE CIJENE, NE I NESTAŠICE

Da ponovimo ono što ne vole političari ni mnogi građani: rješenje za visoke cijene su vrlo često – visoke cijene! Bolje i visoka cijena, nego nestašica. Kao bonus, jedan stari vic kojeg sam objavio na blogu prije deset godina:

“Došla vijest u izgladnjeli ruski grad okružen njemačkim panzerima i SS-trupama da je stiglo – meso!

Skupili se ispred zgrade komiteta svi, pa čak i ne-komunisti, nadajuć se ipak da će i oni dobiti mesa. Naravno, shvatili su da za njih tu nema mjesta, već samo za drugove.

Potom iziđe glavni komesar i kaže:

– Drugovi, meso je stiglo, ali mesa nema za sve. Odlučili smo da će meso podijeliti samo oni koji su Rusi. Za druge, nažalost nema mesa.

Vani ledeni vjetar brije, a nakon pola sata izlazi komesar s novim papirom u ruci.

– Drugovi, meso je zaista stiglo, ali mesa nema za sve. Bit će mesa za starije drugove koji su od početka u partiji. Sve starije drugove pozivam u zgradu komiteta radi dogovora oko podjele mesa.

Uniđu svi stariji drugovi u zgradu, svima se podijeli votka dok su iščekivali početak dogovora oko mesa.

Za pola sata stiže komesar i kaže:

– Drugovi, ostali smo samo mi najodaniji i najstariji komunisti. Zašto da se lažemo? Mesa nema…

Nema besplatnog ručka, znam. Ali podjela ovog članka je najbliže besplatnosti što imamo: