Od mnogih edukacija koje su nam pružili političari u sferi ekonomskih znanja, izdvojio bih kako bismo trebali dekretom određivati cijene kroasana te kako emocije koje pobuđuje brodogradnja nisu dobre za matematiku trećeg osnovne. Privatni sektor je, pak, kod nas mistični pojam povezan s malim plaćama i velikim zlom.
RAD KOD PRIVATNIKA I RAD KOD DRŽAVNIKA
Ipak, da ne izvrgavamo ruglu političare, pogledajmo u vlastitu dušu radije. Na svojoj Facebook stranici postavio sam anketno pitanje:Â “Kad pričate s rodbinom, prijateljima i poznanicima…, koristite li izraz “rad kod privatnika” pod čim podrazumijevate isključivo rad u tvrtkama, neovisno koje veličine, koje nisu u državnom/ javnom vlasništvu?” Ponuđeni odgovori su bili nedvosmisleni i međusobno isključujući (da/ne).
Uz preko 1000 odgovora u anketi koja je trajala sedam dana, visokih 62% glasalo je za opciju “DA”.
Š to bi to značilo “rad kod privatnika”, gotovo na ontološkoj razini? Bi li suprotno od toga bilo “nerad kod privatnika” ili “rad kod državnika”? Je li državnik antonim ili, kako se to hrvatski kaže, nasuprotnik, privatniku? Kad se o tome razmišlja, možemo se gorko nasmijati.
JE LI PRIVATNI SEKTOR PUN ROBOVLASNIKA?
Zadnja istraživanja pokazuju da većina ljudi u Hrvatskoj, na upit o tome koji im je najpoželjniji brend poslodavca, izjavljuje da želi raditi u tvrtkama koje su u privatnom vlasništvu. Primijetite da se radi o poduzećima u pretežno stranom vlasništvu, a ne državnom/javnom vlasništvu ili državnim/javnim institucijama. To može indicirati da se mijenjaju neke preferencije općeg stanovništva, iako na njih utječe i sve jače brendiranje poslodavaca i njihove promocijske aktivnosti na tržištu posloprimaca.
Pomalo onda čudi kako ljudi govore, kako i anketa pokazuje, “rad kod privatnika”. To se gotovo smatra kao “ropskim radom”. To bi se značajno promijenilo, po mojem dubokom uvjerenju, kad bi se uvidjelo koliko je rad u Hrvatskoj oporezovan, kad bi se ljudima isplatila bruto plaća, a oni sami imali obvezu plaćati poreze. Naime, na pitanje kolika je plaća, Hrvati se referiraju uvijek na “neto” iznos. U tom smislu možete pročitati dobar intervju iz Expressa s Davorom Huićem kojeg je dao na svom Facebook profilu.
TKO, ZAPRAVO, NAJBOLJE PROĐE?
No, ako govorimo o tome kome zapravo privatni sektor isplaćuje plaću, radnik nije jedini kojeg se hrani. Već pri neto plaći od 8.000,00 kn za radnika nastanjenog u Gradu Zagrebu, porezi i doprinosi poslodavca stoje preko 6.000,00 kn. Ukupni trošak plaće (prirez od 18%, bez djece), dakle, veći je od 14.000,00 kn. U prijevodu, poslodavac je od svih poreza i doprinosa mogao platiti skoro još jednog radnika! Kod rada kod državnika nema problema: nitko ne pita hoće li novca za plaće biti i koliki je bruto trošak. Novac se, jednostavno, uzme od poreznih obveznika i ne pita se koliko se taj mjesec zaradilo.
Toliko o zlim poslodavcima i robovlasnicima. Ipak, valja namiriti sve one koji su se snašli. Besplatnog ručka nema, a dok se svi ne povedu bjelovarskim primjerom, nećemo ni znati koliko ih je.
Da zaključim: riječi koje se koriste jako su važne, jer njima izražavamo čak i dublje značenje. Nažalost, upotrebom pojma “rad kod privatnika” pomažete nastavku socijalističkog poimanja lažnog života, zbog kojeg i jesmo ovdje gdje jesmo. Možemo puno bolje. Jedna od promjena u pravom smjeru može biti da pazimo što govorimo i da cijenimo više one koji preuzimaju veće rizike.