Ovo kratko razmatranje neki će podvesti pod podnaslov: “Porez je krađa!” No, pokušajmo razmisliti o tome kako porezna politika ima i određene moralne aspekte te što to čini oporezivanje pravednim.
RAD NIJE SAMO SREDSTVO PREŽIVLJAVANJA
Kritika oporezivanja rada, nasljedstva i nekretnina, temelji se na percepciji da su ovi oblici poreza nepravedni jer zadiru u temeljne aspekte čovjekova života i njegove obitelji, često bez opravdanog razloga.
Oporezivanje rada može se stoga smatrati nemoralnim. Kako bi rekao jedan moj prijatelj, “rad nije samo sredstvo preživljavanja, već i ključni element ljudskog dostojanstva i samorealizacije”. Raditi znači doprinositi društvu i vlastitom životu, a kada država od toga što je prirođeno čovjeku (da radi) uzme dio u obliku poreza, postavlja se pitanje moralnosti takvog poteza. Rad je, osim toga, često fizički i psihički iscrpljujući. Zato, kad država, odnosno porezna vlast traži dio tog teško stečenog dohotka bez značajnijeg doprinosa stvaranju tog bogatstva, to se može smatrati nepravednim i neetičkim. Ne čudi stoga što postoji motivacija za poreznom evazijom.
Oporezivanje nasljedstva izaziva jednako snažnu reakciju. Naime, nasljedstvo predstavlja rezultat višegeneracijskog rada i zajedničkog truda obitelji, međugeneracijske štednje. Država nije sudjelovala u stvaranju te imovine, ali je kroz zakonodavni sustav prisvojila pravo na dio tog nasljedstva. Za obitelji, ono predstavlja simbol kontinuiteta i naslijeđenih vrijednosti. Uzimanje dijela tog bogatstva pojedinci mogu tretirati kao nezasluženo zadiranje u privatno vlasništvo i obiteljsku povijest. Katkad su generacije ugrađene u stvaranje određenog nasljedstva! Je li to protivno pravu na obiteljski život, koje je definirano Ustavom, prosudite sami.
POREZNA POLITIKA I POREZ NA IMOVINU
Porez na nekretnine predstavlja, prema ovim stavovima, oblik “doživotnog otkupa” vlastite imovine. Sigurno ste vidjeli da ovakve stavove koji izriču i pojedini političari.
Kad netko kupi ili naslijedi nekretninu, postaje njezin vlasnik. No, porez na nekretnine to vlasništvo dovodi u pitanje, jer je potrebno stalno plaćati za nešto što je već u vlasništvu, poput rente.
Nemogućnost plaćanja daje poreznoj vlasti mogućnost oduzimanja takve imovine. Time se čini da vlasništvo zapravo pripada državi, a ne pojedincu, dokle god postoji obveza plaćanja poreza na posjedovanje te imovine. Ovaj porez, posebno u svojoj najširoj primjeni, može potkopati osjećaj sigurnosti i vlasničkog prava. Postavlja se pitanje: koliko je onda stvarno vlasništvo nad tom imovinom?
RAVNOTEŽA IZMEĐU PRAVA I POTREBE
Porez na prihode od najma, s druge strane, smatra se opravdanim jer uključuje zarađivanje od imovine bez direktnog truda ili doprinosa u svakodnevnom smislu. Ulaganje u nekretnine radi ostvarivanja prihoda putem najma može se vidjeti kao oblik pasivne zarade. Iz takvog je kuta moralno opravdano da porezna vlast traži dio tog prihoda jer je riječ o ostvarivanju profita koji nije utemeljen u životnim potrebama ili obiteljskim nasljedstvom. Posebno iz razloga što govorimo o ostvarivanju prihoda od najma u svojstvu fizičke osobe. Pravna osoba bi plaćala porez na dobit od iznajmljivanja nekretnina.
Ovim se otvaraju važna pitanja o ravnoteži između prava na privatno vlasništvo i potreba države da financira javne usluge. U pozadini je dublje pitanje: koliko bi država trebala imati pravo zadirati u privatni sektor kroz porezne mjere? I još jedno: gdje je granica između pravednog oporezivanja i prekomjernog uzimanja?
Rastući trend sve većih poreznih prihoda u odnosu na BDP u Hrvatskoj govori nam da država uzima sve više. Koja je granica, gdje je Rubikon?
