Prijenos poslovnih udjela u društvima s ograničenom odgovornošću u praksi se često doživljava kao jednostavan pravni postupak. Međutim, stvarnost pokazuje suprotno. Upravo zbog formalnih propusta i zanemarivanja specifičnih zakonskih i ugovornih uvjeta, brojni prijenosi poslovnih udjela kasnije se pokažu nevaljanima ili teško provedivima. U nastavku saznajte kako to izbjeći i osigurati što jednostavniju i bezbolniju transakciju.
ZA PRIJENOS POSLOVNIH UDJELA KLJUČAN DRUŠTVENI UGOVOR
U prvom dijelu ovog članka fokusirat ću se na osnovne pretpostavke koje prijenos poslovnih udjela mora zadovoljiti kako bi bio valjan: od obveznog oblika ugovora i zakonskih ograničenja do utjecaja statutarnih odredbi i pravnih posljedica koje iz prijenosa proizlaze. Ovo je u Hrvatskoj propisano člancima 412 – 418. Zakona o trgovačkim društvima, a o konkretnim primjerima iz sudske prakse pisat ću sljedećom prilikom.
Ne mogu dovoljno naglasiti važnost pažljivog čitanja i tumačenja društvenog ugovora. Naime, on često sadrži dodatne uvjete, čije zanemarivanje može dovesti do pravne nesigurnosti, pa i potpune neučinkovitosti samog prijenosa.
DA BI BILO VALJANO: KOJI JE ZAKONSKI OBLIK UGOVORA?
Da bi prijenos poslovnih udjela bio pravno valjan, neophodno je poštovati strogo propisanu formu ugovora. Zakon priznaje tri oblika:
- javnobilježnički akt
- privatnu ispravu s ovjerom potpisa kod javnog bilježnika ili
- pravomoćnu sudsku odluku koja zamjenjuje ugovor.
Ovaj formalni zahtjev odnosi se ne samo na stvarni prijenos udjela, već i na situacije u kojima se tek preuzima obveza budućeg prijenosa.
U praksi to znači da čak i ako stranke sklope ugovor „na papiru“, ali bez odgovarajuće forme, takav ugovor nema pravni učinak. Ipak, zakon omogućava da se taj nedostatak retroaktivno otkloni sklapanjem novog ugovora u pravilnom obliku.
Važno je znati da za prijenos udjela nije nužno mijenjati društveni ugovor. On ostaje važeći u obliku u kojem je donesen, osim ako se ne dogodi prijelaz iz višečlanog u jednočlano društvo i obratno. Tada zakon predviđa obvezu sklapanja novog društvenog ugovora ili izjave o osnivanju, ovisno o smjeru promjene.
Osim zakonskih zahtjeva, dodatni uvjeti često proizlaze iz samog društvenog ugovora. To može uključivati potrebu za suglasnošću društva za prijenos udjela, osobito ako su uz udjel vezane dodatne činidbe, poput financijskih obveza prema društvu. U tom slučaju, udjel se ne može valjano prenijeti bez prethodnog odobrenja uprave društva.
U kontekstu zaloga poslovnog udjela, vrijede ista pravila o formi kao i kod prijenosa. Ugovor o zalogu mora biti u zakonski propisanom obliku. Javni bilježnik koji sudjeluje u njegovu sastavljanju dužan je bez odgađanja obavijestiti i društvo i registarski sud o tome koji je udio založen. Time se osigurava pravna sigurnost i transparentnost u knjizi poslovnih udjela.
Na kraju, ako se pravni posao sklapa putem punomoćnika, punomoć mora biti dana u pisanom obliku, uz ovjeru potpisa kod javnog bilježnika. U protivnom, ugovor neće imati učinak jer punomoćnik bez ovlaštenja ne može valjano zastupati člana društva u ovako važnim pravnim poslovima.
KAD JE POTREBNA SUGLASNOST DRUŠTVA – I ŠTO AKO JE NEMA
Društveni ugovor često predviđa da se poslovni udio može prenijeti na treću osobu samo uz prethodnu suglasnost društva. Takvo ograničenje zakonski je dopušteno i predstavlja mehanizam zaštite interesa društva. Osobito se koristi kad je važno tko ulazi u članstvo, primjerice zbog povjerljivosti poslovanja ili unutarnjih odnosa između članova.
Međutim, zakon ne dopušta da ta suglasnost bude apsolutna prepreka slobodi raspolaganja. Član društva kojem je suglasnost uskraćena, iako je njegov poslovni udio u cijelosti uplaćen, ima pravo zatražiti sudsku zaštitu. Sud može dozvoliti prijenos udjela ako utvrdi da ne postoji valjan razlog za odbijanje i da se prijenos može provesti bez štete za društvo, njegove članove ili vjerovnike. Prije donošenja odluke, sud je dužan saslušati i upravu društva i člana koji zahtijeva dozvolu.
Time se uspostavlja ravnoteža između autonomije društva u odlučivanju o novim članovima i prava svakog člana da raspolaže svojim udjelom. Naravno, pod uvjetom da to ne ugrožava stabilnost ni interese društva.
Dodatno, čak i nakon što sud izda dozvolu za prijenos, društvo zadržava određeni stupanj kontrole. Ako unutar 30 dana od pravomoćnosti odluke sudjeluje u postupku i obavijesti člana da pristaje da se udio prenese drugoj osobi – pod istim uvjetima – član tada ne može izvršiti prijenos osobi koju je prvotno odabrao. Ova mogućnost društvu daje zadnju riječ o identitetu novog člana, ali samo unutar jasno zadanih rokova i pod jednakim ugovornim uvjetima.
PRIJENOS POSLOVNIH UDJELA KOD NASLJEĐIVANJA
Iako se poslovni udjeli u društvu s ograničenom odgovornošću po zakonu mogu nasljeđivati, Zakon o trgovačkim društvima predviđa mogućnost da se ta nasljedna prava unaprijed ograniče odredbama društvenog ugovora. Naime, člankom 414. dopušta se da društveni ugovor propiše obvezu nasljednika da stečeni poslovni udio prenese drugom članu društva ili osobi koju društvo odredi, osim ako nasljednik s tom osobom ne postigne drukčiji dogovor.
Takvo ograničenje omogućuje društvu da zadrži određeni stupanj kontrole nad vlastitom strukturom članstva. Ujedno, time sprječava automatski ulazak osoba koje osnivači ili postojeći članovi možda nisu željeli u krugu suvlasnika.
Zakon predviđa i metodu određivanja naknade za takav prijenos. Ako nasljednik i određena osoba ne dogovore drugačiju cijenu, koristi se vrijednost poslovnog udjela prema posljednjim financijskim izvještajima društva. Iako ovaj pristup nudi objektivno mjerilo, može dovesti do potencijalne nepravde ako knjigovodstvena vrijednost udjela značajno odstupa od njegove tržišne vrijednosti.
Nasljednik, dakle, ima pravo na naknadu, ali ne nužno i na sudjelovanje u upravljanju društvom. Zbog mogućeg utjecaja na obiteljske odnose i buduće vlasničke prijenose, ključno je da se ovakve klauzule u društvenom ugovoru unaprijed pažljivo osmisle i pravno formuliraju. Praksa pokazuje da jasno uređene nasljedne odredbe pomažu u sprječavanju sukoba i osiguravaju stabilnost vlasničke strukture društva.
PRAVNI POLOŽAJ STJECATELJA: ŠTO SA STARIM OBVEZAMA?
Stjecanjem poslovnog udjela, novi član društva ne postaje potpuno „neopterećen“ vlasnik. Njegov je pravni položaj definiran i obvezama i pravnim radnjama koje su prethodile prijenosu. Prema članku 415. Zakona o trgovačkim društvima, prijenos poslovnog udjela ima pravni učinak prema društvu tek kada se uredno prijavi. Do tada, sve radnje koje je poduzeo prethodni član – ili koje su bile poduzete prema njemu – obvezuju i novog stjecatelja.
Osim toga, ako na dan prijave prijenosa postoje dospjele, a neizvršene obveze prema društvu koje proizlaze iz poslovnog udjela (npr. dodatna uplata temeljnog kapitala ili neka činidba), za njih solidarno odgovaraju i novi i stari član. Drugim riječima, društvo ima pravo tražiti ispunjenje od bilo koga od njih. Uz to, prethodni član odgovara za takve zahtjeve još pet godina nakon prijave prijenosa.
Ova zakonska rješenja jasno pokazuju važnost pravne i financijske provjere (due diligencea) prije stjecanja udjela – osobito kod prijenosa koji se odvijaju izvan kruga poznatih i povezanih osoba. U protivnom, novi član može preuzeti i rizike za koje možda uopće nije znao da postoje.
ŠTO AKO JE VIŠE OVLAŠTENIKA NA JEDNOM UDJELU?
Kada jedan poslovni udio pripada većem broju osoba – primjerice, zbog nasljeđivanja, bračne stečevine ili ugovornih odnosa – svi ovlaštenici prema Zakonu o trgovačkim društvima (čl. 417.) čine zajednicu vlasnika tog udjela, a ne zasebne članove društva. U praksi to znači da svoja članska prava (poput prava glasa ili prava na dobit) mogu ostvarivati isključivo zajedno, a ne pojedinačno.
Također, za sve obveze koje proistječu iz tog udjela odgovaraju solidarno. Drugim riječima, društvo može tražiti ispunjenje cijele obveze od bilo kojeg od ovlaštenika, neovisno o njihovom međusobnom udjelu u vlasništvu.
Ako ovlaštenici nemaju imenovanog zajedničkog zastupnika, zakon dopušta da društvo postupa i komunicira samo s jednim od njih. Takva radnja potom ima učinak prema svima. Upravo zbog toga, višestruko vlasništvo poslovnog udjela nosi i praktične i pravne izazove. Stoga je u interesu uključenih strana da pravodobno odrede zajedničkog zastupnika koji će ih predstavljati prema društvu. Tako će se osigurati učinkovitost i pravna jasnoća u svakodnevnom funkcioniranju.
ANALIZA DRUŠTVENOG UGOVORA KAO KLJUČNI KORAK
Stjecanje ili prijenos poslovnih udjela u društvu s ograničenom odgovornošću ne svodi se samo na volju stranaka! Riječ je o pravnom postupku koji mora poštovati stroga zakonska i statutarna pravila. Posebno kod stjecanja vlastitih udjela od strane društva, zakon predviđa jasna ograničenja s ciljem zaštite kako vjerovnika tako i drugih članova društva.
Takve transakcije ne smiju biti svakodnevna praksa. One su zakonski dopuštene isključivo kao iznimke i mogu imati ozbiljne financijske i pravne posljedice. Upravo zato, prije svakog prijenosa ili stjecanja poslovnog udjela preporučuje se provođenje sveobuhvatne pravne i financijske analize.
Pritom ne treba zanemariti ni sadržaj društvenog ugovora, koji može sadržavati dodatne uvjete ili ograničenja. Primjerice, to može biti obveza pribavljanja suglasnosti društva ili zabrana prijenosa udjela bez prethodnog ispunjenja određene činidbe. Pravna sigurnost u ovim situacijama proizlazi iz pažljivog čitanja i razumijevanja tih odredbi, koje često imaju ključnu ulogu u valjanosti i provedivosti same transakcije.
U sljedećem članku, nastojat ću na primjerima iz sudske prakse pokazati kako izbjeći česte greške, ali i troškove u pripremi transakcije.
Autor: Lovro Badžim
Lovro Badžim je specijalist prava društava i trgovačkog prava. Završio je poslijediplomski studij na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilištu Penn State (SAD). Odvjetnik s petnaest godina iskustva, primarno usmjeren na trgovačko pravo, spajanja i preuzimanja (M&A), korporativno savjetovanje i ugovorno pravo. Pruža pravnu podršku domaćim i međunarodnim klijentima u složenim transakcijama.
Ovo je članak iz nove serije, Gostujući članci.
