Teorija hijerarhijskog reda veoma je neobična za financije jer izvorno dolazi iz biologije. O čemu je riječ? Koncept je preuzet iz ponašanja životinja, točnije kokoši. Kakve veze imaju kokoši i financiranje, otkrijte u nastavku!
FINANCIJE, KOKOŠI I TEORIJA HIJERARHIJSKOG REDA
Teorija hijerarhije financiranja (eng. Pecking Order Theory) je koncept iz financijske teorije koji objašnjava kako poduzeća biraju izvore financiranja za svoje projekte i poslovanje. Razvio ju je Stewart Myers 1984. Temelji se na pretpostavci da menadžeri radije biraju određene oblike financiranja prije drugih.
Naime, među kokošima postoji stroga hijerarhija prilikom hranjenja. Tako alfe se prve hrane, pa onda manje jake kokoši, sve do najslabijih. U takvoj strukturi, dominantne kokoši imaju prednost u pristupu hrani, dok podređene jedinke čekaju svoj red. Ovaj sustav rangiranja osigurava efikasniji pristup resursima, uz minimiziranje sukoba unutar grupe.
Sličan princip prenesen je u financijsku teoriju. Kao što kokoši biraju redoslijed hranjenja ovisno o svojoj poziciji, tako i poduzeća biraju izvore financiranja prema troškovima i riziku:
1. Interno financiranje (zadržana dobit) – najpoželjniji i najmanje rizičan izvor.
2. Dug – povoljniji u poreznom smislu, ali s većim rizikom.
3. Izdavanje dionica/ dokapitalizacija – najskuplji i najmanje poželjan način jer razrjeđuje vlasništvo i može slati negativne signale tržištu.
Ovaj pristup pomaže objasniti kako i zašto poduzeća biraju svoje financijske strategije, uzimajući u obzir asimetrične informacije, troškove i kontrolu.
ZAŠTO PODUZEĆA BIRAJU OVAKAV REDOSLIJED?
Prva preferencija poduzeća je financirati investicije s pomoću vlastitih sredstava, tj. zadržane dobiti. To je najjeftiniji oblik financiranja (ako ne uzimamo u obzir oportunitetni trošak!) jer ne uključuje vanjske dionike i ne povećava dug. Osim toga, korištenje vlastitog novca izbjegava izdavanje novih dionica ili uzimanje duga, što može biti skupo ili rizično.
Ako zadržana dobit nije dovoljna, poduzeća se okreću zaduživanju. Dug je poželjan jer ne dovodi do razrjeđivanja vlasništva (kao kod izdavanja dionica), dok porezni sustav često omogućuje odbitak kamata.
Posljednja opcija je izdavanje novih dionica. Ovo je najskuplji oblik financiranja jer često uključuje visoke transakcijske troškove i razrjeđuje postojeće vlasništvo. Uz to, izdavanje novih dionica može tržištu slati negativan signal na tržištu. Naime, investitori to mogu protumačiti kao znak da menadžment smatra kako su dionice precijenjene.
KOJI SU RAZLOZI ZA OVAKVO PONAŠANJE?
Postoje tri glavna razloga zbog kojih se poduzeća ponašaju u skladu s onim što govori teorija hijerarhijskog reda. To su, prije svega:
- Asimetrične informacije. Menadžment ima više informacija o pravom stanju i vrijednosti poduzeća od vanjskih investitora. Ako menadžment izda nove dionice, to može signalizirati da misle da je trenutna cijena dionica previsoka, što može uzrokovati pad cijene dionica na tržištu. Zbog toga poduzeća radije koriste unutarnje izvore ili dug.
- Troškovna učinkovitost. Interno financiranje je najjeftinije jer ne uključuje kamate, dividende ili transakcijske troškove povezane s izdavanjem duga ili dionica. Dug ima eksplicitni trošak (kamate) i time je skuplji (samo eksplicitno!), ali i dalje povoljniji od izdavanja dionica, jer kamate na dug mogu biti porezno priznate.
- Kontrola i vlasništvo. Izdavanje novih dionica razrjeđuje vlasništvo postojećih dioničara i smanjuje njihov kontrolni udio, što menadžeri često žele izbjeći. U praksi, mnoga poduzeća slijede ovu hijerarhiju, osobito ona koje se trude izbjeći razrjeđivanje vlasništva ili negativne signale prema tržištu.
Međutim, nije sve uvijek strogo prema ovoj teoriji, jer različiti čimbenici poput ekonomske situacije, poreznih olakšica, kamatnih stopa ili politike poduzeća mogu utjecati na izbor izvora financiranja. Poduzeća koja se ponašaju u skladu s ovom teorijom često preferiraju fleksibilnost koju im omogućava zadržana dobit i zaduživanje. Za izdavanjem novog kapitala posežu samo u krajnjoj nuždi.
