Pitanje opstanka poduzeća na tržištu ne utječe samo na zaposlenike, menadžment i vlasnike, već i na eksterne interesne skupine. Tu pripadaju kupci, dobavljači, kreditori, država, ali i društvena zajednica u kojoj poduzeće posluje. Eksterne interesne skupine u pravilu su ograničene na informacije dostupne iz javnih izvora i medijskih objava. Najvažnije informacije o poslovanju poduzeća dostupne su kroz godišnja izvješća poduzeća. Među njima, osobitu važnost imaju temeljni financijski izvještaji. Ponekad su i takvi izvještaji dostatni kako bi se uz pomoć određenih pokazatelja mogla procijeniti kvaliteta poslovanja društva. Ipak, i njih treba znati koristiti.
KAKO JE PREDVIĐANJE BANKROTA POSTALO VAŽNO?
Osnovne informacije o likvidnosti, aktivnosti, zaduženosti i profitabilnosti poduzeća moguće je dobiti postupkom horizontalne i vertikalne analize ili koristeći financijske pokazatelje. No, u prvoj polovici 20. stoljeća su se pojavile okolnosti koje su zahtijevale poboljšanje postojećih jednostavnih pokazatelja. Tako su tridesetih godina 20. stoljeća u SAD-u razvijeni sintetički pokazatelji koji su se najčešće koristili za predviđanje bankrota poduzeća te se stoga često nazivaju i pokazateljima bankrota. Tema je bankrota u vrijeme Velike depresije bila osobito važna. Trećina banaka je bankrotirala, a njujorška burza pala je za čak 90% u razdoblju od 1929. do 1932. godine.
Pitanje bankrota je zapravo uvijek aktualno kada se gospodarstvo nalazi u silaznoj putanji poslovnog ciklusa. Često su se zakonodavne promjene glede bankrota događale baš u tim razdobljima. Američki Stečajni zakon (Bankruptcy Code) tijekom 1970-ih doživljava preinake, a najvažnije se pokazalo uvođenje Poglavlja 11. Ono je omogućilo reorganizaciju poslovanja poduzeća, za razliku od Poglavlja 7, koje je predviđalo rasprodaju imovine, namirenje vjerovnika i na koncu prestanak poslovanja.
Kao i obično, malo smo zakasnili. U našem se zakonodavstvu tek 2012. godine, po uzoru na spomenuto Poglavlje 11, omogućava otvaranje postupka predstečajne nagodbe. Ta je promjena napokon omogućila kvalitetniju analizu uspješnosti predviđanja bankrota putem sintetičkih pokazatelja. Tek se tada zakonodavni okvir u Republici Hrvatskoj približio zakonodavnim okvirima koji postoje u zapadnim zemljama i na temelju kojih su razvijeni neki od najpoznatijih modela poput Z-scorea ili Kralicek DF pokazatelja. Dakle, postavlja se pitanje: mogu li se ovi pokazatelji i u Hrvatskoj uspješno koristiti za predviđanje bankrota?
NASLIJEĐE PROFESORA ALTMANA
Ukratko o razlikama između pokazatelja: vjerojatno najpoznatiji i najkorišteniji sintetički pokazatelj je Z-score (više o modelu na primjeru slučaja Uljanik). Njega je razvio američki profesor Edward Altman prije više od 50 godina, i doživio je određene preinake tijekom godina. Tako je 1983. godine profesor Altman razvio Z’-score i Z”-score model. Za širu primjenu, najadekvatniji je upravo Z”-score pokazatelj, s obzirom na to da se može koristiti i za ocjenu financijske stabilnosti neproizvodnih poduzeća (originalni Z-score bio je primjeren samo za proizvodna) i da se u izračunu pokazatelja koristi knjigovodstvena umjesto tržišne vrijednosti glavnice.
U prijevodu, može se koristiti i za procjenu financijske stabilnosti poduzeća čije dionice ne kotiraju na burzi (npr. društvo s ograničenom odgovornošću) ili kotirajućih poduzeća čije dionice nisu likvidne. U potonju skupinu pripada većina poduzeća na ZSE. Kao alternativu Z-score pokazatelju, austrijski profesor Peter Kralicek je početkom devedesetih razvio DF pokazatelj. On je trebao biti primjereniji korištenju u kontinentalnoj Europi, s obzirom na to da je razvijen na temelju financijskih izvještaja njemačkih, švicarskih i austrijskih poduzeća.
KRALICEKOV DF POKAZATELJ ILI ALTMANOV Z”-SCORE?
Odlučio sam provesti istraživanje upravo koristeći ova dva pokazatelja. Iskoristio sam financijske izvještaje 78 domaćih poduzeća čije su dionice kotirale na ZSE u razdoblju od 2013. do 2018. i usporedio uspješnost predviđanja bankrota pomoću Altman Z”-scorea i Kralicek DF pokazatelja. Cilj je bio ustvrditi jesu li navedeni pokazatelji uistinu primjereni za korištenje i u hrvatskim uvjetima. Naime, niz je ranijih istraživanja (provedenih prije zakonskih promjena 2012.) ukazivao na suprotno. Istraživanje je pokazalo kako je Altman Z”-score ipak bio primjereniji za korištenje od Kralicek DF pokazatelja.
Z”-score model je u 83% slučajeva uspješno predvidio bankrot godinu dana prije nego li je nad poduzećem pokrenut predstečajni ili stečajni postupak. Moć predviđanja modela bila je nešto slabija dvije i tri godine unaprijed, ali je i dalje iznosila zadovoljavajućih 77%. Kralicek DF pokazatelj pokazao je nešto bolju moć predviđanja bankrota godinu ranije (85%). Ipak, taj je postotak bio niži dvije (69%) i tri godine (72%) prije bankrota.
VAŽNOST KORIŠ TENJA POKAZATELJA U SVAKODNEVICI
Danas, pedesetak godina nakon što je nastao Z-score model, postoji niz alata za procjenu solventnosti i boniteta poduzeća. Financijske institucije, kojima je taj podatak iznimno bitan u procesu odobravanja kredita, u pravilu imaju vlastite kompleksne modele ocjene boniteta koje često uključuju i određene nefinancijske pokazatelje. S druge strane, postoji i niz specijaliziranih portala za ocjenu boniteta poput Bon.hr-a. Bez obzira na alternative, Altman Z-score još uvijek ostaje aktualan alat za procjenu financijske stabilnosti poduzeća.
U današnjem dinamičnom poslovnom okruženju donositelji odluka često nemaju vremena detaljno analizirati poslovanje svakog poslovnog partnera. Upravo iz tog razloga bitno je biti adekvatno financijski pismen kako bi se moglo uz jednostavne alate, kao što je primjerice Z-score, dobiti ključne informacije o financijskoj stabilnosti potencijalnog kupca, dobavljača ili drugog partnera. To je posebno bitno u razdobljima kada gospodarstvo krene usporavati. Samim time, do izražaja dolaze rizici koji su za vrijeme „sedam debelih krava” bili u drugom planu. Predviđanje bankrota poduzeća u vašem poslovnom okruženju time tada je od presudne važnosti. Zato preporučujem da ove pokazatelje redovito koristite!
Autor: Marko Ćurković
Marko Ćurković je direktor društva Aspera nekretnine koje je član Š ted grupe. Od 2015. godine zaposlen je u Š ted grupi, gdje je danas, između ostalog, odgovoran za segment financijske analize i poslovnog planiranja. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, gdje je prošle godine završio i poslijediplomski specijalistički studij “Računovodstvo i porezi”. U sklopu svog specijalističkog rada, istraživao je u kojoj je mjeri moguće predviđanje bankrota pomoću sintetičkih pokazatelja.
Ovo je članak iz nove serije, Gostujući članci.
