Kad htio sažeti pouke mog omiljenog podcasta (EconTalk) i ove epizode, onda bih se zapitao što bi dvojica velikana ekonomske misli rekli o trenutačnom stanju našeg proračuna. O tome su ovih dana već pisali Ivica Brkljača i Velimir Šonje. Naime, Vlada jako povećava proračunski deficit, što nije dobro za budućnost. A što bi to rekli velikani?
ŠTO KAŽU RICARDO I SMITH
Ricardo nas uči da se bogatstvo stvara kad rad ide ondje gdje ima relativno najveću produktivnost. Po njemu, dakle, bogatstvo nije pitanje količine rada nego njegove relativne učinkovitosti. Ako podižemo plaće brže od produktivnosti, a to se dogodilo kad je lani Vlada naglo digla plaće u državnom i javnom sektoru (što, naravno, nema nikakve veze s inflacijom!), tada povećavamo oportunitetni trošak rada. U prijevodu, resursi koji su mogli ići prema sektoru gdje je Hrvatska relativno najproduktivnija, završavaju u administraciji. A tamo je granična produktivnost niža. Anegdotalno, ljudi radije odlaze raditi za državu jer se radi manje, a plaća više. Barem zasad, dok blagajna ne presahne.
Posljedica? Usporavanje rasta BDP-a i, paradoksalno, manji prostor za daljnje povećanje plaća u budućnosti ako ne želimo nove poreze ili više duga. Takva strategija ujedno povećava pritisak na rast kamatnih stopa ili barem zaustavlja, odnosno usporava daljnji pad kamatnih stopa.
Smith bi dometnuo da se taj učinak (stvaranje bogatstva) multiplicira širenjem tržišta i podjelom rada, što donosi šire blagostanje ili obilje za prosječnog građanina. To veće obilje ili obujam, odnosno veća tržišta i dublja podjela rada, traže i nisku transakcijsku rentu države ili općenito niže transakcijske troškove u razmjeni dobara i usluga. Povećanje fiskalnog opterećenja ovim deficitom kako bi se financirao rast “neproduktivnih” plaća upravo diže te transakcijske troškove. No, možda je to objašnjenje prekomplicirano. Pokušajmo jednostavnije.
STANJE HRVATSKOG PRORAČUNA I ZAČARANI KRUG
Plaće u državnim i javnim službama rastu brže od produktivnosti cijelog gospodarstva. Time država guta sve veći udio novostvorene vrijednosti, pa deficit i dug rastu, a privatnom sektoru ostaje manje prostora za investicije koje bi podigle buduću produktivnost.
Lanac uzroka i posljedica ide ovako:
1. Plaće > produktivnost → 2. Deficit i veći dug → 3. Skuplje ili barem manje jeftino zaduživanje privatnog sektora → 4. Sporiji rast BDP-a i manji fiskalni manevarski prostor.
Ovaj začarani krug jednostavno slabi dugoročno blagostanje. Mogli bismo upropastiti dobar posao koji je napravljen u posljednjih osam do deset godina.
PONOVNO POVEZIVANJE PLAĆA I PRODUKTIVNOSTI
Ne tajim da se zalažem za fiskalni konzervativizam, doktrinu koju stalno promičem. Dokle god plaće rastu brže od produktivnosti, proračun će se puniti sporije od rashoda, a blagostanje (BDP) će se više financirati više dugom ili poreznim opterećenjem nego stvarnim rastom. To nije održivo, ne možemo rasti na kredit.
Ponovno povezivanje plaća s produktivnošću je nužno. Rad se treba usmjeriti u sektore u kojima smo relativno najjači, što je najkraći put od deficita do održivog blagostanja.
